- 1 -              Revr 344/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 344/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. R. iz P., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K.1 & K.2 u K., protiv tuženika Republike Hrvatske, zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-160/2015-2 od 4. siječnja 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-525/12-22 od 11. prosinca 2014., u sjednici održanoj 24. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizije tužitelja i tuženika odbacuju se kao nedopuštene.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-525/12-22 od 11. prosinca 2014. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos 37.838,49 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je pobliže naznačeno u izreci i parničnim troškom u iznosu 8.850,00 kn sa zateznim kamatama (točka I. izreke), a odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu daljnjeg iznosa do zatraženih 64.445,25 kn (točka II. izreke).

 

Presudom Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-160/15-2 od 4. siječnja 2017. žalbe tužitelja i tuženika odbijene su kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude, u odnosu na dosuđujući dio tužbenog zahtjeva, tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predložio je preinačiti drugostupanjsku presudu, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju tuženika.

 

U odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, tužitelj je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude, pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP-a. Predložio je preinačiti drugostupanjsku presudu, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju tužitelja.

 

Revizije nisu dopuštene.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka, ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa primjerice navodi:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova;

 

2) ako o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem;

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja - djelatne vojne osobe, za isplatu dodataka na plaću s osnove prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanom, ostvarenog tijekom dežurstava i straže u razdoblju od veljače 2009. do rujna 2011.

 

Nižestupanjski su sudovi, prethodno utvrdivši da je tužitelj u utuženom razdoblju na višednevnim dežurstvima ostvario prekovremene sate rada, te da je radio noću, subotama, nedjeljom i blagdanom, ocijenili da tužitelj za predmetno razdoblje ima pravo na naknadu za prekovremeni rad, sukladno odredbama Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 33/02, 175/03, 136/04 i 76/07) te primjenom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima.

 

Pritom je visina predmetnog potraživanja obračunata i utvrđena na način da su ostvareni sati prekovremenog rada tužitelja umanjeni za ostvarene slobodne dane, dok je u odnosu na preostali iznos prekovremenih sati rada u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da tužitelju nije omogućeno korištenje slobodnih dana. Nižestupanjski su sudovi prihvatili izračun razlike plaće u varijanti u kojoj je vještak obračunao naknadu za 16 sati rada dnevno u vrijeme službe straže i službe dežurstva, a daljnjih osam dati računao je kao dnevni odmor.

 

U podnesenoj reviziji tuženik postavlja sljedeće pitanje:

 

''Da li u konkretnom slučaju tužitelj kao djelatna vojna osoba ima pravo na isplatu dodataka na plaću za prekovremeni rad, unatoč tome što je važećim materijalno pravnim propisom donesenim temeljem Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (koji zakon je lex specialis za djelatne vojne osobe) isključena isplata tih dodataka na plaću za prekovremeni rad ukoliko djelatna vojna osoba s osnove prekovremenog rada koristi slobodne dane?''

 

Važnost postavljenog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tuženik obrazlaže pozivajući se na shvaćanje revizijskog suda izraženo u odlukama poslovni broj Revr-1845/12, Revr-1902/12 i Revr-1795/12. Ističe da o postavljenom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova te se poziva na presudu Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-241/15 od 16. srpnja 2015., presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj Gž-1705/14 od 27. listopada 2015. i presudu Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-276/13 od 30. listopada 2014.

 

Budući da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da su ostvareni sati prekovremenog rada tužitelja umanjeni za ostvarene slobodne dane, odnosno da za sate prekovremenog rada za koje je tužitelju dosuđena razlika plaće nisu iskorišteni slobodni dani, to pravno pitanje koje postavlja tuženik u reviziji (i to ima li tužitelj pravo na isplatu dodataka na plaću za prekovremeni rad unatoč tome što je mjerodavnim zakonom isključena isplata tih dodataka ukoliko je djelatna vojna osoba s osnove ostvarenog prekovremenog rada koristila slobodne dane) nije utemeljeno na činjeničnom stanju utvrđenom tijekom predmetnog postupka, a radi čega niti odluka u konkretnom sporu ne ovisi o rješenju postavljenog pravnog pitanja.

 

Iz navedenih razloga, a kako odluka o sporu ne ovisi o rješenju postavljenog pitanja, isto se ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a, pa nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije, zbog čega podnesenu reviziju tuženika trebalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. i 3. ZPP-a.

 

Tužitelj u podnesenoj reviziji postavlja sljedeće pravno pitanje:

 

''Može li se vrijeme odmora od dva sata između smjena straže smatrati prekidom rada, odnosno dnevnim odmorom kako to zaključuje drugostupanjski sud ili to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme koje čini osim efektivnog rada tužitelja i vrijeme obvezne prisutnosti na radu kako to zaključuje prvostupanjski sud?''

 

Kao razlog važnosti naznačenog pravnog pitanja tužitelj navodi da o predmetnom pitanju revizijski sud još nije zauzeo pravno shvaćanje, a da je riječ o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova (odluka Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-212/12 od 6. rujna 2012., odluka Županijskog suda u Varaždinu-Stalna služba u Koprivnici broj Gž-651/12 od 30. kolovoza 2012., odluka Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1151/14 od 8. srpnja 2014.), u kojima da su sudovi zauzeli shvaćanje da ukupno radno vrijeme čini, uz efektivni rad i vrijeme obvezne prisutnosti na radu.

 

Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kada je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom.

 

Stoga se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe dulji od punog radnog vremena, prilikom isplate plaće ne može u spornom razdoblju vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata, a pod koji rad bi se računao i dnevni odmor u trajanju od osam sati. Pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad dvadeset četiri sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, ovaj sud je već zauzeo u odluci poslovni broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.

 

Iz navedenog proizlazi da je shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi podudarno shvaćanju ovog suda zbog čega pitanje koje je tužitelj u reviziji postavio nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Slijedom navedenoga revizija tužitelja nije dopuštena pa ju je valjalo odbaciti na temelju odredbe iz čl. 392.b st. 1. i 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 24. listopada 2017.

 

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.