- 1 -              Rev-x 1081/14-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1081/14-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. S. iz W., A., zastupan po punomoćniku Z. M., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M. P. u Z., protiv tuženika A. D. iz Z., koje zastupa punomoćnica V. D. K., odvjetnica u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1019/10-2 od 13. svibnja 2014. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11981/07 od 29. lipnja 2009., u sjednici održanoj 24. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Djelomično se prihvaća revizija tuženika te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-1019/10-2 od 13. svibnja 2014. i presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-11981/07 od 29. lipnja 2009. u dijelu kojim je odlučeno o isplati iznosa od 76.725,85 USD u kunskoj protuvrijednosti sa zateznom kamatom na iznos od 68.664,75 USD od 16. rujna 2001. i na iznos od 8.061,10 USD od 25. rujna 2001. također u kunskoj protuvrijednosti, te se sudi:

 

I              Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju 76.725,85 USD sa zakonskom zateznom kamatom, uvećano za kamatu od 4% godišnje tekućom na iznos:

- od 68.664,75 USD od 16. rujna 2001. do isplate

- 8.061,10 USD od 25. rujna 2001. do isplate.

 

II               Zahtjev za isplatu tog iznosa u kunskoj protuvrijednosti kao i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata u kunskoj protuvrijednosti odbija se kao neosnovan.

 

              U preostalom dijelu revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja obvezan je tuženik isplatiti tužitelju 76.725,85 USD u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke za USD na dan isplate sa kamatom od 4% godišnje tekućom na iznos od 68.664,75 USD od 16. rujna 2001. godine do isplate, a na iznos od 8.061,10 USD od 15. rujna 2001. pa do isplate (stavak I) te je odbijen zahtjev za tijek kamate za razdoblje od 2. kolovoza 2001. pa do 15. rujna 2001. na iznos od 76.725,85 USD te od 16. rujna 2001. do 24. rujna 2001. na iznos od 8.061,10 USD (stavak II) te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 80.434,80 kuna sa pripadajućom kamatom (stavak III).

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod stavkom I i III izreke. Ujedno je u stavku II izreke odbijen zahtjev tužitelja za trošak odgovora na žalbu.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženik podnosi reviziju iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da Vrhovni sud Republike  Hrvatske  ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija je djelomično osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno navodima tuženika u reviziji nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer su u obje nižestupanjske presude navedeni jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koje nisu proturječne činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom trajanja postupka, a drugostupanjski sud je ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja te ne postoje niti povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

              Sud odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP).

 

              Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica. Nižestupanjski sudovi su upravo postupili u skladu s navedenim odredbama, proveli dokaze koje su  ocijenili važnim za donošenje odluke u ovom konkretnom predmetu pri čemu su analizirajući sve priložene isprave i nalaze i mišljenje vještaka utvrdili odlučne činjenice za ovaj spor. Zato nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 8. i 220. ZPP na koju se sadržajno ukazuje u reviziji.

 

              Po ocjeni ovog suda drugostupanjski sud se u obrazloženju svoje odluke o odbijanju žalbe valjano očitovao o žalbenim prigovorima koji su od odlučnog značaja i relevantni za odluku o ovom sporu pa nije učinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 375. st. 1. ZPP na koju se ukazuje u reviziji.

 

              U obrazloženju drugostupanjske odluke navedeni su valjani razlozi zbog kojih taj sud prihvaća činjenično stanje kako je utvrdio prvostupanjski sud kao i razlozi zbog kojih se može provjeriti primjena materijalnog prava, odnosno razlozi iz kojih je moguće provjeriti na kojim je utvrđenjima i uvjerenjima taj sud utemeljio svoju ocjenu o neosnovanosti žalbe protiv prvostupanjske presude.

 

              Naime, u prvostupanjskom postupku je proveden opsežan dokazni postupak o kojem je svoju ocjenu u pobijanoj drugostupanjskoj odluci iznio prvostupanjski sud. Također, drugostupanjski sud je utvrdio kako je prvostupanjski sud valjano ocijenio sve provedene dokaze a posebno iskaze svjedoka i stranaka i druge isprave koje prileže u spisu i da je pri tome dao valjane razloge zbog čega neki od njih kao vjerodostojne je prihvatio, a drugima nije poklonio svoju vjeru. Na taj način se drugostupanjski sud pravilno i jasno očitovao o prigovorima tuženika u odnosu na izbor i ocjenu dokaza pred prvostupanjskim sudom.

 

Kako u revizijskim navodima tuženika koje se odnose na prigovore načina na koje je sud ocijenio dokaze, ni ovaj revizijski sud ne nalazi protivnost ili bilo kakve suprotnosti zapisnicima koji te isprave sadrže, to ovaj sud ocjenjuje kako je drugostupanjski sud dao odgovore na žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora pa u njoj, kao ni u prvostupanjskoj presudi, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Takva povreda parničnog postupka nije učinjena niti glede prigovora presuđene stvari, jer se drugostupanjski sud polazeći od činjenice da se u tom stadiju postupka odlučuje o eventualno kumuliranom zahtjevu koji se od glavnog razlikovao u pogledu tijeka kamata jasno i valjano očitovao o ovom prigovoru te o razlozima zašto takav prigovor ne prihvaća.

 

S obzirom na navedeno preostali navodi revizije zapravo se svode na prigovore pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, takvi prigovori su bez uticaja na pravilnost drugostupanjske odluke s obzirom na to da u revizijskom stupnju postupka ovaj sud ne može ispitivati osnovanost prigovora činjenične naravi (odredba čl. 385. ZPP).

 

              Nije ostvaren ni revizijski razloge pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 76.725,85 USD u kunskoj protuvrijednosti sa pripadajućom kamatom, a s naslova zajma.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

-           da je tužitelj tuženiku pozajmio 76.725,85 USD u razdoblju od 5. studenog 1999. do 12. svibnja 2000.,

 

-           da je tuženik potpisao zahtjev za plaćanje 5. studenoga 1999., 13. studenoga 1999., 22. prosinca 1999., 8. ožujka 2000. i 12. svibnja 2000., kojim potvrđuje primitak iznosa od 10.500,00 USD, 19.601,00 USD, 27.345,00 USD, 2.232,00 USD, 5.100,00 USD koje se obvezuje  platiti po pozivu i nalogu tužitelja uz 7% kamata godišnje koje se mogu usklađivati 6 mjeseci s tekućim stanjem na tržištu, uz troškove u slučaju neizvršenja plaćanja,

 

-           da je dopisom od 2. kolovoza 2001. tužitelj obavijestio tuženika o ukupnom iznosu kamata i provizije (11.947,85 USD) koji je dužan tuženik platiti tužitelju uz glavnicu (64.778,00 USD) dakle ukupno 76.725,85 USD očekujući plaćanje tog iznosa najkasnije 15. rujna 2001.

 

-           da je tuženik potpisao potvrdu o pozajmici 7. kolovoza 2001. kojom se obvezao vratiti glavnicu i kamate u ukupnom iznosu od 76.725,85 USD najkasnije do 15. rujna 2001.,

 

-           da do navedenog dana tuženik nije vratio pozajmicu,

 

-           da tuženik nije dokazao da su stranke sklopile neki drugi pravni posao,

 

-           da su stranke ugovorile primjenu prava Republike Austrije.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev ocijenili osnovanim i prihvatili ga te su time pravilno primijenili materijalno pravo i naložili tuženiku isplatu duga sa zateznom kamatom, a sve na temelju odredbe čl. 984., 999., 1000. i 1333. Austrijskog općeg građanskog zakonika (ABGD).

 

Naime, nižestupanjski sudovi su nakon utvrđenja spornog pravnog odnosa između tužitelja i tuženika pravilno zaključili da su stranke sklopile ugovor o zajmu iz čl. 984. ABGD prema kojem je propisano da je to ugovor kojim se zajam daje bilo u novcu ili drugim korisnim stvarima.

 

Prema odredbi čl. 999. ABGD kamate na novčane zajmove namiruju se u istoj valuti kao i sama glavnica dok je prema čl. 1000. ABGD propisano da s u ugovorne stranke slobodne ugovoriti kamatu (koja ne smije biti protivna zakonima ili dobrom moralu), koja se primjenjuje na zajam. Na kamate koje se zaračunavaju bez određivanja visine ili koje se zaračunavaju na temelju zakona, ukoliko nije drugačije određeno zakonom, namiruju se po stopi 4% godišnje. Dopušteno je ugovaranje kamate na kamatu, a ukoliko su dospjele kamate utužene, može se potraživati kamata na kamatu od dana početka spora, a u svakom slučaju moguće je plaćanje iznosa od 4% godišnje. Ukoliko se ugovorne strane nisu dogovorile drugačije kamate se plaćaju prilikom otplate glavnice.

 

Prema odredbi čl. 1333. st. 1. ABGD u slučaju kašnjenja dužnog plaćanja, šteta koju dužnik prouzroči vjerovniku bit će namirena putem zakonskih kamata, a vjerovnik osim zateznih kamata od dužnika može zahtijevati naknadu troškova (čl. 1333. st. 2. ABGD).

 

Sukladno navedenom ovaj revizijski sud suprotno onome što se ističe u reviziji prihvaća pravilno shvaćanje nižestupanjskih sudova da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o zajmu između tužitelja i tuženika kao fizičkih osoba te da u konkretnom slučaju ne postoji takav prividni ugovor koji bi imao učinak između istih stranaka. Tvrdnja tuženika da sporni ugovor predstavlja prividni ugovor je samo puka konstatacija tuženika jer postojanje prividnog ugovora tuženik tijekom postupka ničim nije dokazao.

 

Kako tuženik nije u roku vratio pozajmljeni iznos novca pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev i naložili tuženiku isplatu navedenog iznosa u stranoj valuti.

 

Što se tiče tvrdnje tuženika o postojanju potraživanja tuženika prema tužitelju u iznosu od 27.500,00 USD valja reći da iz stanja spisa proizlazi da je tijekom postupka tuženik doista navodio da je imao troškove u iznosu 27.500,00 USD, međutim nije niti u odgovoru na tužbu, a niti tijekom cijelog postupka isticao zahtjev da se upravo za ovaj iznos umanji navedeno potraživanje tužitelja, pa time što u prvostupanjskoj i drugostupanjskoj presudi o tome nema nikakvih razloga nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, kao niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 385. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

Predmet ugovora o zajmu bila su novčana sredstva u stranoj valuti (USD).

 

Pogrešno je stoga primijenjeno materijalno pravo kada je tužitelju umjesto glavnice u stranoj valuti dosuđena glavnica u domaćoj valuti koju tuženik prema ugovoru nije dugovao. Tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio na temelju ugovora o zajmu, a to je bila strana valuta – USD.

 

Prema odredbi čl. 307. st. 1. ZOO ispunjenje se sastoji u izvršenju onoga što čini sadržaj obveze, te niti da dužnik može izmijeniti nečim drugim, niti vjerovnik može zahtijevati nešto drugo.

 

Stoga je tuženik umjesto strane valute dosuđene u kunskoj protuvrijednosti dužan vratiti tužitelju iznos od 76.725,85 USD.

 

U odnosu na navode revizije u kojima se tuženik poziva na žalbene razloge valja reći da je revizija samostalan pravni lijek pa te navode ovaj sud nije obvezan razmatrati.

 

Iz iznesenih razloga ovaj sud je primjenom odredbe čl. 395. st. 1. ZPP djelomično prihvatio reviziju i preinačio pobijanu presudu na način da je obvezao tuženika vratiti tužitelju 76.725,85 USD, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u preostalom dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev revizija odbijena kao neosnovana primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 24. listopada 2017.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.