1

 

Poslovni broj 30 Gž R-753/15-3

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj 30 Gž R-753/15-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Dubravke Migotti Gajski kao predsjednika vijeća, suca izvjestitelja Anke Orešković i Antonete Valentić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. P. iz V. G., …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik Z. S., odvjetnik u Z., protiv tuženika S. centra u Z., …, OIB: …, kojeg zastupa punomoćnica Z. Ž., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1274/11-33 od 16. siječnja 2015. u sjednici vijeća održanoj dana 24. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1274/11-33 od 16. siječnja 2015.

 

              II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za nadoknadu troška sastava žalbe.

             

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I/1 izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik plati iznos od 180,381,07 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine iznose kako proizlazi iz navedene I/1 točke izreke , točkom II/2 izreke pobijane presude odbijen je tužitelj da mu tuženik počev od 15. travnja 2014. pa nadalje svakog 15-tog u mjesecu plaća iznos od 2.244,91 kn mjesečno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom time da se tuženik može osloboditi naloženog plaćanja ako tužitelja rasporedi na poslove organizatora i kontrolora portirsko čuvarske službe ili na druge adekvatne poslove za koje se zahtijeva stečena sprema, radno iskustvo i stečeno znanje i vještine koje posjeduje tužitelj i za koje je određena plaća jednaka ili veća od plaće koju bi tužitelj primao na poslovima organizatora i kontrolora portirsko čuvarske službe u službi općih poslova i to u odnosu na one obroke koji dospiju nakon što se tuženik rasporedi na te poslove. Točkom II izreke pobijane presude naloženo je tužitelju da nadoknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 15.625,00 kn u roku od 8 dana, dok je točkom III izreke odbijen zahtjev tužitelj za naknadom parničnog troška.

.

Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih zakonom predviđenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presudu preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Taži trošak sastava žalbe.

 

Ispitujući pobijanu presudu ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, ali je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju ovaj sud pazi također po službenoj dužnosti a na koju ukazuje i tužitelj a to zbog toga jer su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni.

 

Međutim koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373. a ZPP ovaj sud drugog stupnja će presudom odlučiti o žalbi tužitelja jer prema stanju spisa tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati ni razliku plaće ni naknadu štete zbog izgubljene zarade na temelju nagodbe sklopljene između stranaka 31. listopada 2006.

 

Također nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 219. ZPP jer su stranke tijekom postupka postupale u smislu čl. 219. ZPP a da je sud prvog stupnja i upozorio tužitelja na ovlasti koje ističe u žalbi vezano uz odredbu čl. 219. st. 2. ZPP (nepravilna primjena odredbe čl. 219. st. 2. ZPP) navedeno ne bi moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

 

              Između stranaka nije sporno da su stranke 31. listopada 2006. sklopile nagodbu te da su čl. 7. ugovorile: " stranke su suglasne da će nakon usvajanja nove sistematizacije radniku ponuditi novo radno mjesto sukladno njegovoj stručnoj spremi, radnom iskustvu i postignutim znanjima i vještinama.

 

U vrijeme sklapanja nagodbe na snazi je bio Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji poslova iz 2003. a kojim je ukinuto radno mjesto "organizatora i kontrolora portirsko čuvarske službe" te je tužitelju ponuđeno radno mjesto "vozača" a što je bio predmet parnice koja je vođena od poslovnim brojem Pr-11689/03. Sklapanjem nagodbe stranke su riješile predmetni spor na način da je tužitelj povukao tužbu a tuženik je isplatio bruto iznos od 73.843,00 kn te se obvezao da će nakon usvajanja nove sistematizacije radniku ponuditi novo radno mjesto sukladno njegovoj stručnoj spremi, radnom iskustvu i postignutim znanjima i vještinama.

 

Tužitelj zbog neispunjenja nagodbe traži imovinsku štetu koja se očituje u razlici plaće koju od 1. studenog 2006. prima za poslove vozača na kojem radnom mjestu ima plaću u vrijednosti 1350 bodova i plaću koju bi primao kao organizator i kontrolor portirsko čuvarske službe u vrijednosti od 1800 bodova tj. traži isplatu iznosa od 180.381,07 kn za period naveden u t. I/1 izreke presude a od 15. travnja 2014. pa nadalje do svakog 15-tog u mjesecu iznos od 2.244,91 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom time da se tuženik može osloboditi naloženog plaćanja ako tužitelja rasporedi na poslove organizatora i kontrolora portirsko čuvarske službe ili na druge adekvatne poslove za koje se zahtijeva stečena sprema, radno iskustvo i stečeno znanje i vještine koje posjeduje tužitelj i za koje je određena plaća jednaka ili veća od plaće koju bi tužitelj primao na poslovima organizatora i kontrolora portirsko čuvarske službe u službi općih poslova i to u odnosu na one obroke koji dospiju nakon što se tuženik rasporedi na te poslove.

 

Donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja u cijelosti je odbio tužbeni zahtjev iz točke I/1 izreke i to za tražbinu tužitelja dospjelu do 7. ožujka 2008. (15. veljače 2008.) zbog zastare,a u daljnjem dijelu zbog razloga što tužitelj nije dokazao visinu a teret dokaza je na tužitelju jer u konkretnom slučaju tužitelj ima pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade a ne naknadu razlike plaće dok je u odnosu na II/2 tužbeni zahtjev tužitelja odbijen primjenom odredbe čl. 326. st. 1. ZPP.

 

Objekt ugovorne obveze prema čl. 269. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08 i 125/11 - dalje: ZOO) je činidba koja mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva.

 

Obveza je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi (čl. 272. st. 2. ZOO).

 

U ovom slučaju čl. 7. Nagodbe ne sadrži podatke s pomoću kojih bi se moglo odrediti koje to konkretno radno mjesto kod tuženika odgovara stručnoj spremi, radnom iskustvu i postignutim znanjima i vještinama tužitelja koje bi tuženik trebao ponuditi tužitelju i za koje bi stranke sklopile ugovor o radu te koliko bi iznosila plaća za to radno mjesto.

 

Iz stanja spisa proizlazi da je tuženik dana 26. lipnja 2014. donio novi Pravilnik o organizaciji i sistematizaciji poslova te da je u mjesecu srpnju 2014. s tužiteljem sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto vozača te je ugovorena plaća u visini od 1350 bodova.

 

Dakle, tuženik je tužitelju ponudio radno mjesto vozača, koju ponudu je tužitelj prihvatio, a među strankama nije sporno da navedeno radno mjesto odgovara tužiteljevoj stručnoj spremi i radnom iskustvu.

 

Tužitelj tužbenim zahtjevom potražuje isplatu razlike plaće između 1350 bodova i 1800 bodova u razdoblju od 1. studenog 2006. do veljače 2014., tvrdeći da su stranke ugovorile da se tužitelju ima, po donošenju novog Pravilnika o sistematizaciji, osigurati novo radno mjesto koje će u svemu, pa i u plaći, biti jednako ili približno jednako radnom mjestu na kojem je radio do otkaza od 12. lipnja 2003. Opisana tvrdnja tužitelja je netočna jer ne proizlazi iz sadržaja odredbe čl. 7. Nagodbe, u kojoj nema niti riječi o visini plaće tužitelja niti o tome da bi tužitelju trebalo biti ponuđeno radno mjesto koje bi u svemu odgovaralo radnom mjestu na kojem je radio do otkaza od 12. lipnja 2003.

 

Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase (čl. 319. st. 1. ZOO).

 

Iz iskaza svjedoka N. V., koji je kao zakonski zastupnik tuženika potpisao Nagodbu od 31. listopada 2006. proizlazi da čl. 7. Nagodbe govori ono što je točno napisano u njoj, odnosno da će svaki radnik biti raspoređen prema novoj sistematizaciji kako ona to bude određivala, pa ovdje nema mjesta primjeni odredbe čl. 319. st. 2. ZOO.

 

Odredba čl. 7. Nagodbe ne sadrži podatke na temelju kojih bi bilo moguće odrediti radno mjesto koje bi tuženik bio dužan ponuditi tužitelju, a posljedično tome ni broj bodova niti visinu plaće koja bi tužitelju pripadala za to novo radno mjesto, pa se ne radi o odredivoj obvezi u smislu odredbe čl. 272. st. 2. ZOO. Naime, jedini podatak o radnom mjestu u toj odredbi je da odgovara tužiteljevoj stručnoj spremi, radnom iskustvu te postignutim znanjima i vještinama. Nesporno je da tužitelj od lipnja 2003. radi na radnom mjestu koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, radnom iskustvu te postignutim znanjima i vještinama, pri čemu za obavljanje poslova svog radnog mjesta uredno prima ugovorenu plaću.

 

Dakle, iz sadržaja odredbe čl. 7. Nagodbe ne proizlazi obveza tuženika zaposliti tužitelja na radnom mjestu istog ranga i plaće kakvo je bilo tužiteljevo radno mjesto prije donošenja Odluke o otkazu 12. lipnja 2003., pa kako je obveza tuženika neodređena i neodrediva, tužitelj nema pravo zahtijevati ni razliku plaće ni naknadu štete zbog izgubljene zarade temeljem navedene Nagodbe jer zbog njezine neodredivosti nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu odredbe čl. 342. st. 2. ZOO.

 

Na žalbeni navod tužitelja da je Nagodba u dijelu u čl. 7. sklopljena pod odgodnim uvjetom, jer su stranke postigle sporazum da će se nakon usvajanja nove sistematizacije tužitelju ponuditi novo radno mjesto, sukladno njegovoj stručnoj spremi, radnom iskustvu i postignutim znanjima i vještinama, valja odgovoriti da do primjene odredbe čl. 297. st. 4. ZOO koja propisuje da se uzima da je uvjet ispunjen ako je njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, spriječi strana na čiji je teret određen, odnosno da nije ispunjen ako njegovo ispunjenje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroči strana u čiju je korist određen, dolazi samo u situaciji kada je obveza odrediva, a što ovdje nije slučaj.

 

Pravilno je stoga materijalno pravo primijenjeno kada je presuđeno kao u izreci pobijane presude.

 

Odluka o troškovima parničnog postupka u točki II izreke temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP kako u osnovi tako i visini dosuđenih troškova te kako je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu pravilno je sud prvog stupnja odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu parničnog troška (točka III izreke presude).

 

              Stoga je valjalo temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi.

 

Kako tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, odlučeno je kao u točki II izreke ove presude ( čl. 154. ZPP u svezi čl. 166. st. 1. ZPP).

 

 

U Zagrebu 24. listopada 2017.

 

 

Predsjednik vijeća

Dubravka Migotti Gajski