1

Gž-316/2017-4

              

        REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U KARLOVCU                                                           

                KARLOVAC

Gž-316/2017-4

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

 

Županijski sud u Karlovcu  po sucu tog suda Michalu Danečeku kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja K.b.d.d. K., kojega zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva K. i partneri iz Z., protiv tuženika I. E. iz K., OIB…, II. N.V. iz K., OIB…, III. Lj. M. iz K., OIB… koje zastupa punomoćnik I.R., odvjetnik u Z. i IV. S.N. iz K., OIB…, koju zastupa A.M., odvjetnik u Z. radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i I, II i III tuženih protiv rješenja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-326/2016-126 od 22. prosinca 2016. godine, dana 19. listopada 2017. godine

 

 

r i j e š i o  j e

 

 

Djelomično se uvažavaju žalbe tužitelja i I, II i III tuženih protiv rješenja Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-326/2016-126 od 22. prosinca 2016. godine u točkama III., IV. i V. izreke te se:

 

- povodom žalbe I, II i III tuženih ukida točka III. pobijanog rješenja,

 

- povodom žalbe tužitelja preinačava odluka o trošku postupka u odnosnu na visinu troška na način da se pod točkom IV. izreke trošak postupka tuženih E.N., N.V. i Lj.M. određuju u iznosu 498.319,29 kn, a u točki V. izreke trošak tužene S.N. se utvrđuje u iznosu 227.108,61 kn

 

              dok se u preostalom dijelu žalbe tužitelja i I, II i III tuženih odbijaju kao neosnovane te se rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-326/2016-126 od 22. prosinca 2016. godine potvrđuje.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskim rješenjem riješeno je:

"I.Tužba protiv tuženika E.N. se odbacuje.

II.Platni nalog zadržan u rješenju o ovrsi poslovni broj Ovr-59/03 od 25. 2. 2003. se ukida.

III.Po pravomoćnosti ovog rješenja „prijedlog za ovrhu“ od 20. 1. 2003. bit će dostavljen ovršnom odjelu ovog suda radi odlučivanja o istom.

IV.Nalaže se tužitelju da tuženicima E.N., N.V. i Lj.M. L. naknadi parnični trošak u iznosu od 717.607,50 kuna, u roku od 15 dana.

V.Nalaže se tužitelju da tuženici S.N. naknadi parnični trošak u iznosu od 542.168,75 kuna, u roku od 15 dana.".

Tužitelj je protiv cjelokupnog rješenja podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud pobijano rješenje preinači i donese presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev uz naknadu troška tužitelju. Tužitelj zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu 29.375,00 kn.

 

Tuženici I, II i III su podnijeli žalbu protiv odluke u točki III. izreke  pobijanog rješenja i u odnosu na odluku o troškovima postupka iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da drugostupanjski sud pobijano rješenje preinači na način da ukine točku III. tog rješenja te da preinači odluku o troškovima uz obvezu naknade troška sastava žalbe tuženima u iznosu 60.000,00 kn, uvećano za porez na dodanu vrijednost.

 

Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženih podupire žalbeni navod o nezakonitosti točke III. izreke prvostupanjskog rješenja dok u odnosu preostale žalbene navode tuženika pobija i predlaže da se njihova žalba odbije kao neosnovana uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 23.500,00 kn.

 

Žalbe su pravovremene.

 

Žalbe su djelomično osnovane.

 

Ispitavši pobijano rješenje u smislu odredaba čl. 365. Zakona o parničnom postupku  (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), ovaj je sud utvrdio da je prvostupanjski sud dijelom svoje odluke ostvario bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a (točka III. Izreke), da preostalim dijelom pobijane odluke nije ostvarena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka ali da je prvostupanjski sud djelomično pogrešno  primijenio materijalno pravo u odluci o trošku postupka.

 

Neosnovano se u žalbama prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u smislu da se rješenje ne može ispitati obzirom na to da pobijano

 

 

rješenje sadrži razloge o svim  činjenicama odlučnim za ovaj spor, koji su razlozi jasni i međusobno ne proturječe, tako da je rješenje jasno i može se ispitati.

 

Žalitelji, svaki iz svojih razloga, osnovano prigovaraju zakonitosti pobijane odluke u točki III. izreke.

 

Naime, ovaj je postupak pokrenut i vođen radi isplate te niti tužitelj, niti tuženici tijekom postupka nisu zahtijevali da se "prijedlog za ovrhu" od 20. siječnja 2003. g. dostavi ovršnom odjelu Općinskog suda u Karlovcu radi odlučivanja o tom prijedlogu.

 

Kako je prvostupanjski sud odlukom pod točkom III. izreke pobijanog rješenja odlučio o nečemu što stranke nisu zahtijevale valjalo je, postupajući po žalbi I, II i III tuženih, a podredno i po žalbi tužitelja, temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a u vezi čl. 369. st. 5. ZPP-a, riješiti kao pod I. podstavak 1. izreke.

 

O žalbi tužitelja protiv odluke  o glavnoj stvari

 

Tužitelj u žalbi navodi da ne raspolaže ovršnom javnobilježničkom ispravom u odnosu na tražbinu čija je isplata predmet ovog postupka zbog čega pobijanu odluku smatra nezakonitom.

 

Međutim, taj je žalbeni navod u suprotnosti sa stanjem spisa jer sam tužitelj tijekom postupka u više navrata navodio da je Ugovor o dugoročnom kreditu za kupnju poduzeća u stečaju Zaštitna radiona "P.g." K., broj …. partija …, potvrđen od strane  javnog bilježnika V.V. iz Š. broj Ov-…., ovršna javnobilježnička isprava (tako npr. i u podnesku koji je zaprimljen kod suda 30. prosinca 2009.g. - list 64 spisa).

 

Prema odredbi čl. 54. st. 1. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16 – dalje ZJB), kako je taj članak glasio u vrijeme sačinjenja naprijed navedenog Ugovora, javnobilježnički akt je izvršna isprava ako je u njemu utvrđena određena obveza na činidbu o kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obvezanika o tome da se na temelju istog tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon  dospjelosti obveze, neposredno provesti prisilno izvršenje.

 

Stavak 6. istog članka određuje da isti učinak kao i isprava iz st. 1. tog članka ima i privatna isprava takvog sadržaja na kojoj je javni bilježnik ovjerio potpis dužnika. Ako privatna isprava ne sadrži izjavu o pristanku dužnika da se neposredno na temelju nje može tražiti prisilno izvršenje, takvu izjavu može u privatnu ispravu, uz pristanak stranaka, unijeti javni bilježnik prigodom uvjere potpisa dužnika.

 

Ugovorom o dugoročnom kreditu za kupnju poduzeća u stečaju Zaštitna radiona "P. g." K., je, između ostalog, utvrđen iznos kredita, namjena kredita, rokovi i način vraćanja i osiguranje naplate kredita gdje je navedeno da založni dužnici E.N., dr. E.N. i S.N. pristaju da temeljem te isprave, ako se korisnik kredita ne bude držao obveza iz ugovora, kreditor može neposredno zatražiti ovrhu na nekretninama radi naplate potraživanja, a korisnik kredita - I tuženik - izjavljuje da se na osnovi ugovora, radi ostvarenja dužne obveze vraćanja kredita, nakon

 

 

dospjelosti obveze, može tražiti izvršenje na cjelokupnoj njegovoj pokretnoj i nepokretnoj imovini te novčanim potraživanjima.

 

Prema potvrdi javnog bilježnika taj je javnobilježnički akt bio ovršan 28. srpnja 1998. godine.

 

Ovrhovoditelj je unatoč tome što je tim ovršnim javnobilježničkim aktom već polučio cjelokupnu pravnu zaštitu svoje tražbine utvrđene naprijed navedenim ugovorom, kod  Općinskog suda u Karlovcu, radi ostvarenja iste tražbine, pokrenuo ovrhu na temelju vjerodostojne isprave koji je postupak vođen pod poslovnim brojem Ovrv-59/03,.

 

Kako ugovor od 17. rujna 1996. g., sklopljen između tužitelja kao kreditora i E. N. kao korisnika kredita i preostalih tuženika kao jamaca, sadrži sva obilježja javnobilježničkog akta slijedom čega je, u smislu odredbe čl. 21. Ovršnog zakona (NN 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05, 64/08, 139/10, 154/11 i 70/12 - dalje OZ), ovršna isprava, tužitelj je temeljem tog javnobilježničkog akta mogao svoja prava ostvarivati izravno u ovršnom postupku.

 

Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je o zahtjevu tužitelja već sklopljena nagodba prema posebnim propisima, koja ima svojstvo sudske nagodbe i koja je ovršna u smislu odredbe čl. 21. OZ-a zbog čega je, pravilno se pozivajući na odredbu čl. 333. st. 2. ZPP-a, odbacio tužbu, a temeljem odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a je ukinuo platni nalog.

 

Iz tih je razloga utvrđeno da je žalba tužitelja protiv odluke u točkama I. i II. izreke pobijanog rješenja neosnovana zbog čega je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a u vezi čl. 368. st. 1. ZPP-a riješeno kao u stavku drugom izreke.

 

Za razliku od naprijed navedenog, žalba tužitelja u odnosu na odluku o trošku postupka je djelomično osnovana, i to u odnosu na visinu troška, dok je žalba I, II i III tuženih, a contrario, u tom dijelu neosnovana.

 

Kako su tuženici u cijelosti uspjeli u postupku, bez obzira što je  postupak okončan iz postupovnopravnih razloga, tužitelj je tuženima, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, na koju se odredbu pravilno pozvao prvostupanjski sud, dužan platiti trošak postupka u cijelosti.

 

Neosnovano tužitelj pri tome prigovora utvrđenoj vrijednosti predmeta spora koji je u dijelu postupka iznosio 4.317.700,59 kn iz razloga što on od 2. studenog 2010. godine zahtijeva, pored glavnice u iznosu 1.880.061,90 kn i uglavničenu kamatu za dotadašnje zakašnjenje u iznosu 2.437.638,69 kn jer se u smislu odredbe čl. 35. st. 1. ZPP-a kao vrijednost predmeta spora uzima u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva, a prema st. 2. istog članka kamate, parnični troškovi, ugovorna kazna i ostala posredna traženja ne uzimaju se u obzir ako ne čine glavni zahtjev.

 

Stoga je prvostupanjski sud pravilno utvrdio vrijednost  predmeta spora, koja je bitna za određivanje nagrade za zastupanje stranaka, u iznosu 2.042.031,00 kn na početku spora pa do 1. studenoga 2010. godine, a od 2. studenog 2010. godine ta je vrijednost predmeta spora pravilno utvrđena na 4.317.700,59 kn.

 

 

 

Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo utoliko što je prilikom određivanja  troškova tuženima dosudio za neke odvjetničke radnje viši iznos no što bi im za tu radnju pripadao prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 - dalje: OT) ili je tuženima priznao trošak  suprotno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a odnosno da je tuženima priznao trošak i za one radnje koje im nisu bile neophodne radi ostvarenje uspjeha u parnici.

 

Prvostupanjski sud je, odlučujući o trošku postupka, pravilno primijenio odredbe OT jer prema Tbr. 48. st. 3. OT-a, kada sud ili  drugo tijelo odlučuje o naknadi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

 

Od pet prvotno naznačenih tuženika tužba je povučena u odnosu na tuženika T.J. i u odnosu na njega je ranije odlučeno o trošku parničnog postupka rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P…

 

Početkom postupka sve je tuženike (sada se isključuje tuženi T.J.) zastupao punomoćnik odvjetnik I.R. zbog čega ovim tuženima pripada naknada troška uz povišenje tarifnih stavaka za 30% sukladno Tbr. 36. st. 1. OT-a prema kojoj odredbi odvjetnik  koji u istom postupku zastupa više osoba ima pravo na povišenje tarifnih stavaka za drugu i slijedeću osobu za 10%.

 

Od 16. prosinca 2010. g. povišenje tarifnih stavaka kod osoba koje zastupa odvjetnik I.R. iznosi 20% obzirom na to da je od tada tuženu S.N. počeo zastupati drugi punomoćnik.

 

Za prvotno naznačenu vrijednost predmeta spora nagrada za zastupanje iznosi 20.430,00 kn (Tbr. 7. toč. 1. OT-a) što uvećano za 30% zbog zastupanja četiri tuženika   iznosi 26.559,00 kn. Na ovaj iznos se dodaje iznos  PDV-a po stopi od 25% čime se dobiva konačni iznos nagrade za zastupanje od 33.198,75 kn.

 

Kako je svaki od punomoćnika stranaka zahtijevao trošak za svoju stranku i za radnje koje je do 16. prosinca 2010.godine obavljao samo jedan odvjetnik, za ovaj period je odvjetnička nagrada za obavljene radnje podijeljena u omjeru prema broju zastupanih osoba što znači da je I, II i III tuženicima pripala nagrada u omjeru 75% dok je IV tuženoj pripada nagrada u omjeru 25%.

 

Tako je I, II i III tuženima za sastav prigovora protiv rješenja o ovrsi pripala nagrada u iznosu 24.899,06 kn, a IV tuženoj u iznosu 8.299,69 kn (Tbr. 8. toč. 1. OT-a), za sastav podneska od 21. siječnja 2010.godine I, II i III tuženima je određena nagrada u iznosu 609,38 kn, a IV tuženoj u iznosu 203,13 kn (Tbr. 8. toč. 3. OT-a), za zastupanje na ročištu od 17. veljače 2010. godine I, II i III-tuženicima pripada nagrada u iznosu 24.899,06 kn, a IV tuženoj u iznosu od 8.299,69 kn (Tbr. 9. toč. 1. OT-a), dok nagrada za zastupanje I, II i III tuženih na ročištu od 25. ožujka 2010. godine iznosi 12.449,54 kn, a  IV tužiteljice 4.149,85 kn (Tbr. 9. toč. 2. OT-a).

 

Daljnji trošak zastupanja se odnosi se samo na I, II i III tužene i to: po 64.770,00 kn za zastupanje na ročištima 16. veljače 2010. g.,  4. veljače 2011. g. i 24. siječnja 2012. g. (Tbr. 9. toč. 1. OT - 43.180,00 kn, uvećano za 20% za zastupanje tri osobe čime se dobiva iznos od

 

51.816,00 kn, čemu se dodaje 25% iznosa poreza na dodanu vrijednost što iznosi ukupno 64.770,00 kn), po 64.770,00 kn na ime sastava podnesaka od 5. siječnja 2011. g. i 25. listopada 2011. g. (Tbr. 8. toč. 1. OT-a), po 32.385,00 kn na ime zastupanja na ročištu od 22. ožujka 2011. g., 17. studenog 2011. g. i 29. rujna 2016. g. (Tbr. 9. toč. 2. OT-a), 10.282,50 kn na ime sastava žalbe protiv rješenja o trošku P… (Tbr. 10. toč. 5. OT-a - za vrijednost predmeta spora koju predstavlja razliku između zahtijevanog i dosuđenog troška) što iznosi ukupno 494.120,54 kn. Ovom se iznosu dodaje i trošak vještačenja u iznosu 1.500,00 kn koje su tuženi platili i 16.192,50 kn na ime troškova ove žalbe proporcionalno uspjehu žalbe (Tbr. 10. toč. 5. OT-a – ovi su tuženici  uspjeli sa žalbom u omjeru 50% zbog čega im pripada samo 50% naknade troška po ovom Tbr.).

 

                 Na ta je način dobiven ukupan trošak postupka I, II i III tuženika u iznosu 511.813,04 kn.

Ovaj se iznos prebija s iznosom od 13.493,75 kn koji se odnosi na djelomičan uspjeh žalbe tužitelja (Tbr. 10. toč. 5. OT s time da je nagrada umanjena za 50% koliko iznosi uspjeh žalbe tužitelja).

 

Tako je dobiven konačan trošak I, II i III tuženih u iznosu 498.319,29 kn.

 

U odnosu na trošak tužene S.N., osim naprijed specificiranog zajedničkog troška, priznaje joj se trošak od po 53.975,00 kn za zastupanje na ročištima 16. prosinca 2010. g., 04. veljače 2011. g., i  24. siječnja 2012. g. (Tbr. 9. toč. 1. OT – 43.180,00 kn uvećano za 25% na ime poreza na dodanu vrijednost), 625,00 kn na ime sastava podneska od 14. siječnja 2011. g. (Tbr. 8. toč. 3. OT), po 26.987,50 kn na ime zastupanja na ročištima 22. ožujka 2011. i 17. studenog 2011. g. (Tbr. 9. toč. 2. OT-a), i trošak  sastava žalbe protiv rješenja o trošku P… u iznosu 3.125,00 kn (Tbr. 10. toč. 5 OT-a za vrijednost predmeta spora koju predstavlja razliku između zahtijevanog i dosuđenog troška).

 

              Time je dobiven ukupni trošak postupka IV tužene u iznosu 240.602,36 kn.

 

              Ovaj se iznos prebija s troškom tužitelja koji mu se priznaje po osnovi polovičnog uspjeha žalbe protiv pobijanog rješenja u iznosu 13.493,75 kn (Tbr. 10. toč. 5. OT-a) čime se dobiva konačan iznos troška tužene S.N. od 227.108,61 kn.

 

              Preostali zahtijevani trošak tuženika ovaj sud ocjenjuje neosnovanim jer se radi o trošku za sastav podneska u kojima tuženici ili ponavljaju navode ranijih podnesaka ili podneske dostavljaju  neposredno prije ročišta ili na ročištu tako da su istu svrhu koju su mislili postići podnošenjem podnesaka mogli ostvariti izjašnjavanjem na ročištima ili sadržaj tih podnesaka nije od utjecaja na uspjeh tuženih u parnici  (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

              Stoga je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a u odnosu na tužene odlučeno kao u stavku drugom izreke.

 

Što se tiče troška ovog žalbenog postupka i tužitelju i I, II i III tuženima je priznat trošak, kako je naprijed navedeno, sukladno uspjehu žalba koji ovaj sud ocjenjuje s 50%, obzirom na to da su  I, II i III tuženi uspjeli osporiti točku III pobijanog rješenja, a tužitelj je u velikoj mjeri uspio osporiti odluku o trošku postupka.

 

 

 

              Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu jer mu taj trošak nije bio neophodan u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

Stoga je povodom žalbe tužitelja protiv odluke o trošku postupka, temeljem odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a, valjalo riješiti kao pod I. podstavak 2. izreke.

 

 

U Karlovcu 19. listopada 2017. godine

 

 

                                                                                                                           Sudac

                                                                                                                  Michal Daneček, v.r.