1              Poslovni broj: Gž-2879/2016-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-2879/2016-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Blaženke Rilov Ćurin kao predsjednice vijeća, Amare Trgo kao člana vijeća i suca izvjestitelja te mr. sc. Senija Ledić kao člana vijeća, u građansko-pravnoj stvari tužitelja Z. L. iz Poljske, OIB: ..., koga zastupa punomoćnica M. B. V., odvjetnica u P., protiv tuženika O. d.o.o., M., OIB: ..., kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured M. K., R. M.-B. i L. M. iz P., radi povrata pozajmice, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola od 25. svibnja 2016. pod poslovnim brojem P-1445/14, te ispravka presude od 25. svibnja 2016., dana 19. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola od 25. svibnja 2016. pod poslovnim brojem P-1445/14 i sudi:

 

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Tuženik O. d.o.o. dužan je tužitelju Z. L. isplatiti iznos od 1.248.860,20 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 9. listopada 2014. do isplate po stopi određenoj u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke od 7% koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena, a počevši od 1. kolovoza 2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na ime povrata pozajmice koju je izvršila I. I. S., po nalogu i u ime tužitelja Z. L. dana 19. kolovoza 2005. na račun pravnog prednika tuženika I. d.o.o. otvoren kod V. d.d. danas S. d.d., zajedno s prouzročenim parničnim troškom."

 

II. Dužan je tužitelj u roku od petnaest dana na ime naknade cjelokupnog parničnog troška isplatiti tuženiku iznos od 138.995,62 kuna.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odlučeno je kako slijedi:

 

"Tuženik O. d.o.o. dužan je tužitelju Z. L. isplatiti iznos od 1.248.860,20 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 9. listopada 2014. do isplate po stopi određenoj u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke od 7% koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je vrijedilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5% poena, a počevši od 1. kolovoza 2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, na ime povrata pozajmice koju je izvršila I. I. S., po nalogu i u ime tužitelja Z. L. dana 19. kolovoza 2005. na račun pravnog prednika tuženika I. d.o.o. otvoren kod V. d.d. danas S. d.d., te mu nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 120.337,50 kuna, sve u roku od petnaest dana."

 

Žalbu podnosi tuženik i pobija presudu suda prvog stupnja zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženik predlaže da ovaj sud ukine presudu suda prvog stupnja i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

U smislu odredbe iz članka 359. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), sud prvog stupnja je žalbu tuženika dostavio na odgovor tužitelju.

 

Tužitelj je u odgovoru na žalbu tuženika osporio žalbene navode kao neosnovane te je predložio da žalba bude odbijena.

 

Žalba je osnovana.

 

Predmet spora jest zahtjev tužitelja kojim traži da sud naloži tuženiku da mu izvrši isplatu povrata pozajmice koju da je u njegovo ime i za njegov račun izvršila I. I. S. po njegovom nalogu, u veljači 2005. godine.

 

Nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a koja bitna povreda uvijek postoji ako je sud u povodu prigovora stranaka pogrešno odlučio da je stvarno ili mjesno nadležan.

 

Istina je, da sud nikada ni tijekom postupka, a niti u pobijanoj presudi nije odlučio o prigovoru tuženika o stvarnoj nenadležnosti suda te o isključivoj nadležnosti trgovačkog suda za donošenje odluke u ovom parničnom postupku kako to ističe tuženik.

 

U smislu odredbi članka 34.b stavak 1. točka 3. ZPP-a trgovački sud u parničnom postupku u prvom stupnju sudi sporove između članova trgovačkog društva međusobno te između članova društva i društva koji se tiču upravljanja društvom i vođenja poslova društva kao i prava i obveza članova društva koji proizlaze iz njihova položaja u društvu, sporove između predsjednika i članova uprave i nadzornog odbora društva i društva ili njegovih članova koji nastanu u svezi s njihovim radom u društvu ili iz društva.

 

Istina je, da bi u veljači 2005. godine kada bi prema tvrdnji tužitelja bila izvršena navedena pozajmica, tužitelj bio osnivač pravnog prednika tuženika I. d.o.o. te da bi bio zastupnik tog društva. Međutim, s obzirom na narav predmeta spora prihvatiti je (vjerojatnu) ocjenu suda koji je postupak proveo po tužbi tužitelja, da se u konkretnom slučaju ne radi o sporu člana društva i društva koji nastane u svezi s njegovim radom u društvu ili za društvo, propisanih naprijed citiranom odredbom ZPP-a zbog čega i iz kojeg razloga nije prihvatiti postojanje žalbenog razloga iz članka 354. stavak 2. točka 3. ZPP-a.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj sud je ocijenio da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a), a na koju opisno ukazuje žalitelj.

 

Prema odredbi iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a ova bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito je ako izreka presude nerazumljiva, ako proturječi sama sebi ili razlozima presude, ili presuda nema uopće razloge, ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ili su ti razlozi nejasni ili proturječni, ili ako o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

 

Sud je prihvatio zahtjev tužitelja nakon utvrđenja da se "legitimacija tužitelja temelji na izjavi I. I. S. da je tužitelj davatelj kredita od 540.000,00 EUR-a I. d.o.o., da se visina tražbine temelji na bruto bilanci tuženika gdje je iznos 1.248.860,20 kuna naveden kao obaveza prema vlasniku S. na petnaest godina, da je dospijeće tražbine 31. travnja 2013. godine određeno člankom 5. Ugovora o prijenosu poslovnog udjela između I. K. W. i J. A. P."

 

Istina je da u bruto bilanci tuženika na koju se poziva sud prvog stupnja doista postoji obveza tuženika, a koja bruto bilanca je priložena uz tužbu (strana 8) pod rednim brojem konta 29410. "obveza prema vlasniku na petnaest godina L. Z. - 2.732.524,88 kuna" te pod rednim brojem konta 941 "obveza prema vlasniku na petnaest godina I. S. u visini 1.248.860,20 kuna."

 

Dakle, prema bruto bilanci tuženika utuženi iznos bi bio naveden kao obveza prema vlasniku I. S. na petnaest godina (dospijeće tražbine 31. travnja 2013.).

 

Tužitelj u ovoj parnici pokrenuo je 2012. godine parnični postupak protiv I. I. S. kao tužene radi isplate deviznih iznosa u EUR-ima od 531.000,00 EUR-a, 14.750,00 EUR-a ili ukupno 545.750,00 EUR-a te iznos od 16.000,00 kuna.

 

U postupku P-1950/12 stranke su sklopile sudsku nagodbu kojom se tužena u tom postupku obvezala izvjesni dio isplatiti tužitelju i potvrdila je vlasništvo određenog deviznog iznosa na računu kao vlasništvo tužitelja u toj parnici, dok je preostali iznos tužitelj istoj priznao kao dar.

 

Člankom 5. ove sudske nagodbe od 9. siječnja 2014. pod poslovnim brojem P-1950/12 je određeno da stranke "suglasno potvrđuju da nemaju daljnjih potraživanja jedno prema drugom te da su ovom nagodbom riješena sva njihova međusobna potraživanja."

 

U smislu odredbe iz članka 150. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO), ugovor o nagodbi osobe između kojih postoji spor ili neizvjesnost o nekom pravnom odnosu, uzajamnim popuštanjem, prekidaju spor, odnosno otklanjaju neizvjesnost i određuju svoja uzajamna prava i obveze.

 

Dakle, nagodba je po svojoj naravi dvostrano obvezujući ugovor građanskog prava oblik promjene sadržaja u obveznom odnosu među strankama i nakon sklapanja nagodbe prava i obvezu među strankama prosuđuje se u skladu s odredbama nagodbe.

 

A prema citiranoj odredbi iz članka 5. Nagodbe koju su zaključili tužitelj i I. S. kao tužena proizlazi da više nikakvih potraživanja tužitelj nema prema tuženoj.

 

Nadalje, priloženi Ugovor o ustupu tražbine i reguliranju međusobnih odnosa kojeg je zaključio tužitelj kao ustupitelj potraživanja sa J. M. kao primateljem potraživanja uz suglasnost tuženika kao dužnika, dana 18. travnja 2013. određeno je da ugovorne strane suglasno i nedvojbeno utvrđuju da ustupitelj potraživanja ima od dužnika Trgovačkog društva O. d.o.o. sa sjedištem u M. nenaplaćenu tražbinu u iznosu od 3.975.186,26 kuna koju "ovim Ugovorom ustupa primatelju potraživanja, bez naknade."

 

Prema stavku 2. članka 1. "navedeni iznos predstavlja cjelokupnu tražbinu ustupitelja naspram dužnika."

 

Aneksom tog ugovora o ustupu tražbine i reguliranju međusobnih odnosa, od 12. lipnja 2013. iste stranke ugovornog odnosa uz nazočnost tuženika u uvodnoj naznačenoj građansko-pravnoj stvari kao dužnika mijenjaju članak 1. Ugovora o ustupu tražbine na način da umjesto iznosa tražbine koju ustupitelj potraživanja ima prema dužniku u visini od 3.975.186,26 kuna treba da stoji  iznos od 2.756.103,62 kuna koji iznos ovim Ugovorom ustupitelj potraživanja ustupa primatelju potraživanja uz ugovornu odredbu koju su potpisali i tužitelj i primatelj potraživanja i tuženik kao dužnik tog Ugovora, u kojem stoji da "navedeni iznos predstavlja cjelokupnu tražbinu ustupitelja naspram dužnika."

 

Ovaj iznos naveden u aneksu ugovora o ustupu tražbine je nešto veći cca. 20.000,00 kuna od iznosa navedenog u bruto bilanci iz 2012. godine, ali nije sporno da je tužitelj koji je potvrdio prijem primio iznos od 2.756.103,62 kuna na ime naknade za prijenos potraživanja prema tuženiku, a koju potvrdu je potpisao tužitelj i u kojoj potvrdi izričito navodi da "potvrđuje da nema nikakvih nepodmirenih potraživanja prema društvu O. d.o.o."

 

Navedene dokaze sud prvog stupnja nije cijenio na način kako to nalaže odredba iz članka 8. ZPP-a.

 

Nadalje, I. S. je bila pred sudom pozvana kao svjedok, svoj izostanak je opravdala, a kako ni jedna od stranaka nije predlagala njeno daljnje saslušanje to je evidentno da je prvostupanjski sud odustao od njenog saslušanja.

 

Izjava  koju navodi sud prvog stupnja, a koja je priložena spisu od dana 8. studenoga 2013., a koju bi potpisala I. S. ne navodi da bi uplaćeni iznos na račun prednika tuženika u utuženoj visini bio vlasništvo tužitelja.

 

Kako iz izloženog iz izvedenih dokaza ne proizlazi, osnovanost utvrđenja suda da bi navedeni iznos kako sud napominje u pobijanoj presudi, bio uplaćen od strane I. I. S. kao pozajmica u ime tužitelja 19. kolovoza 2005., to je ovaj sud primjenom odredbe iz članke 373. stavak 3.ZPP-a preinačio presudu suda prvog stupnja te odbio zahtjev tužitelja. Naime, izloženog proizlazi da tužitelj na kojem je teret da dokaže sve navedene okolnosti, a prvenstveno okolnost da je imenovana I. I. S. u ime i za njegov račun uplatila utuženi iznos kao njegovu pozajmicu predniku tuženika, a koji iznos nije isplaćen tužitelju, isti nije dokazao.

 

Stoga je odlučeno kao  pod točkom I. dispozitiva presude ovoga suda.

 

Kako je preinačena odluka koja je predmet žalbenog pobijanja to je valjalo temeljem odredbe iz članka 166. stavak 2. ZPP-a odlučiti o trošku cjelokupnog postupka, a sve u granicama postavljenog zahtjeva za naknadu parničnog troška.

 

Parnični trošak tužitelja, koji je i bio potreban (članak 155. ZPP-a) jest: sastavljen pismeni podnesak koji predstavlja odgovor na tužbu dana 23. veljače 2015., pristup na ročišta dana 16. travnja, 9. lipnja, 17. rujna i  20. studenog 2015. te 5. veljače i  11. travnja 2016. po 1249 bodova, iznos od 87.430,00 kuna na koji iznos tužitelju osnovano pripada zatraženi PDV, u visini od 21.850,00 kuna ili ukupno 109.480,00 kuna koliko bi iznosio parnični trošak pred sudom prvog stupnja.

 

Kako je tuženik uspio u cijelosti sa podnesenom žalbom to istom pripada parnični trošak u visini sastavljene žalbe od 19.515,62 kune, te zatraženi trošak pristojbe žalbe plaćen od strane tuženika, u visini od 10.000,00 kuna.

 

Dakle, tužitelj koji je kao stranka u cijelosti izgubio parnicu dužan je temeljem odredbe iz članka 154. stavak 1. ZPP-a isplatiti tuženiku naknadu cjelokupnog parničnog troška u visini od 138.995,62 kuna, kako je i odlučeno pod točkom II. izreke presude ovog žalbenog suda.

 

U Splitu 19. listopada 2017.