1

Poslovni broj: 35 Gž-2833/16-2

 

 

 

Poslovni broj: 35 Gž-2833/16-2

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika Z. B., u pravnoj stvari tužitelja J. J., OIB: …, iz M., kojeg zastupaju punomoćnici G. G., S. L. i V. L., odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & L. & L. d.o.o. u Z., protiv tuženice R. H., OIB: …, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u S. – Stalna služba u M., radi naknade štete, povodom žalbe tuženice podnesene protiv presude Općinskog suda u Splitu – Stalne službe u Makarskoj poslovni broj: Pn-406/15 od 08. srpnja 2016., dana 19. listopada 2017.

 

p r e s u d i o   j e

 

Prihvaća se žalba tuženice i preinačuje pobijana toč. I. izreke presude Općinskog suda u Splitu – Stalne službe u Makarskoj poslovni broj: Pn-406/15 od 08. srpnja 2016., na način da se sudi:

 

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja J. J. za isplatu iznosa od 5.000,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama te se nalaže tužitelju nadoknaditi tuženici R. H. troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 4.625,00 kn (četiritisućešestodvadesetpetkuna)  u roku od 15 dana.

 

              U nepobijanom dijelu u toč. II. izreke navedena presuda ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom suđeno je:

 

              „I.Djelomično se prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji u prihvaćenom dijelu glasi:

"1.Nalaže se tuženiku R. H. da isplati tužitelju J. J. iz M.,  OIB: …, iznos od 5.000,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, koja na navedeni iznos teče od 30.rujna 2014.godine pa do 29.srpnja 2015.godine po stopi koja odgovara eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 (pet) postotnih poena, a od 01.kolovoza 2015.godine pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredite, odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskih trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od  15 dana.

2. Nalaže se tuženiku R. H. da isplati tužitelju J. J. iz M.,  OIB: …, naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 4.291,25 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 08.srpnja 2016.godine, kao dana presuđenja po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 (tri) postotna poena sve u roku od 15 dana."

 

II.U preostalom dijelu tj. za razliku od zatraženog iznosa od 50.000,00 kn do dosuđenih 5.000,00kn (tj za 45.000,00 kn), zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tužbeni zahtjev tužitelja se odbija.“

 

              Pravodobno podnesenom žalbom navedenu presudu u dosuđujućem dijelu i odluci o troškovima pobija tuženica „iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. ZPP-a“, uz prijedlog drugostupanjskom sudu da istu preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, odnosno za daljnji iznos od 5.000,00 kn, kao i da joj dosudi i troškove sastava žalbe.

 

              Tužitelj je podnio odgovor na žalbu u kojem ističe da je žalba tuženice neosnovana te je predlaže odbiti.

 

              Žalba je osnovana.

                                         

              Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti uslijed neadekvatnih uvjeta lišenja slobode.

 

Pobijanu presudu prvostupanjski sud temelji na sljedećim nespornim i tijekom postupka utvrđenim činjenicama:

 

-          da nije sporno da je tužitelj u razdoblju između 28. listopada 2010. i 16. listopada 2011. bio smješten u Odjelima, I, IV i VI Zatvora u P., u sobama sa još 6 ili 9 zatvorenika, time da je u razdoblju od 30. rujna 2010. do 27. listopada 2010. bio smješten na Odjelu za dijagnostiku, no za to razdoblje nije utvrđeno da bi došlo do povrede prava na smještaj, dok je u razdoblju od 28. listopada do 06. prosinca 2010. tužitelj imao 3,33 m2 i 9m3, a u preostalom razdoblju, tj. od 07. prosinca 2010. do 16. listopada 2011. imao je 2,36-2,62 m2 i 6,38-7,00 m3,

 

-          da je rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola, Centra za izvršavanje kazne zatvora, poslovni broj: Ik I-116/12 od 29. svibnja 2012. utvrđeno je da je tužitelju, tada zatvoreniku, tijekom izdržavanja kazne u Zatvoru u P.-P. povrijeđeno pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima iz čl. 14. st. 1. toč. 1. u vezi sa čl. 74. st. 3. Zakona o izvršavanju kazne zatvora, te da se povreda prava na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenom standardu ima ukloniti, a njezino ponavljanje je zabranjeno,

 

-          da tužitelj nije dostavio medicinsku dokumentaciju koja bi ukazivala na narušenje njegova zdravlja.

 

 

              Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja, a ocijenivši vjerodostojnima iskaze tužitelja i svjedoka T. M., bivšeg upravitelja Zatvora u P., sud prvog stupnja zaključuje da je utvrđeni nedostatak dovoljnog prostora za smještaj tijekom razdoblja između 28. listopada 2010. i 16. listopada 2011., dakle skoro godinu dana, kod tužitelja zasigurno prouzrokovao tegobe koje premašuju neizbježnu razinu trpljenja do koje dolazi pri svakom lišenju slobode, odnosno da su te tegobe kod tužitelja prouzrokovale povredu prava osobnosti, i to povredu prava dostojanstva, pa mu je slijedom toga dosudio naknadu štete u iznosu od 5.000,00 kn.

 

Tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjska presuda donesena bez ikakvog dokaza iz kojeg bi proizlazilo da je neadekvatan smještaj tužitelja u zatvoru prouzročio tegobe koje premašuju neizbježnu razinu trpljenja do koje dolazi pri svakom lišenju slobode. U tom smislu tuženica navodi da iz iskaza svjedoka T. M. proizlazi da je tužitelju bilo omogućeno kvalitetno provođenje vremena tijekom dana u šetnji, slobodnim aktivnostima i dr., čime mu se nastojala nadoknaditi ograničenost prostora u spavaonici, no sud je cijenio samo skučenost prostora, a ne i ukupnu kvalitetu života. S obzirom da sud nije našao drugih otežavajućih okolnosti, ona smatra da nije bilo uvjeta za dosuđivanje naknade štete, a osim odluke o glavnoj stvari pobija i zakonitost odluke o troškovima parničnog postupka.

 

Tužitelj u odgovoru na žalbu ističe da nije točno da sud prvog stupnja nagađa o činjenicama, bez uporišta u provedenim dokazima, budući da je izveden dokaz njegovim saslušanjem i saslušanjem svjedoka M., a osim toga, izvršen je i uvid u rješenje Županijskog suda u Puli-Pola, Centra za izvršavanje kazne zatvora. Stoga on smatra da je sud u izvedenim dokazima imao čvrsto uporište za zaključak da prouzročene tegobe premašuju neizbježnu razinu trpljenja do koje dolazi pri svakom lišenju slobode te da su iste prouzročile povredu prava osobnosti, a slijedom toga i da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio činjenično stanje.

 

Nakon što je pobijanu presudu ispitao u povodu žalbe i po službenoj dužnosti, ovaj sud ocjenjuje da nije počinjena nijedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje, u smislu čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 – nastavno: ZPP), pazi po službenoj dužnosti, ali je, s druge strane, prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev djelomično prihvatio.

 

Mjerodavni Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08 – nastavno: ZOO) kao pretpostavku za dosuđenje pravične novčane naknade neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti predviđa opravdanost iste težinom povrede i okolnostima slučaja (čl. 1100.). Prema tome, to što je zbog određene štetne radnje došlo do povrede prava osobnosti, samo po sebi nije dostatno da bi oštećenik imao pravo na pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete, već je potrebno dokazati egzistentnost daljnjih pretpostavki – odgovarajuće težine povrede i okolnosti slučaja koje bi to pravo opravdavale.

 

Teret dokaza navedenih okolnosti je na osobi koja ih ističe, dakle na oštećeniku, a u tom smislu tužitelj je u ovom predmetu predložio svoje saslušanje.

 

Kod toga najprije treba reći da nije sporno da je tužitelj u spornom razdoblju, prema utvrđenju prvostupanjskog suda, boravio u prostorijama koje nisu zadovoljavale zakonom propisane uvjete glede površine i obujma, te je tim povodom rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola, Centra za izvršavanje kazne zatvora, poslovni broj: Ik I-116/12 od 29. svibnja 2012., i utvrđeno je da je tužitelju tijekom izdržavanja kazne u Zatvoru u P.-P. povrijeđeno pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima. Navedena okolnost sama po sebi ipak ne dovodi do zaključka da su uvjeti izdržavanja kazne zatvora u Zatvoru u P.-P. bili takvi da bi se mogli podvesti pod konvencijske pojmove mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, već je, imajući u vidu da se povreda prava osobnosti odnosi na pojedini individualitet, isto tužitelj bio dužan dokazati.

 

Tužitelj je u svojem iskazu naveo: da 15-20 dana za vrijeme izdržavanja kazne nije imao ni krevet, nego da je spavao na madracu na podu pa su drugi gazili preko njega; da je imao temperaturu 40°C, a dobio je samo Ketonal; da se nije dobro osjećao, posebno jer su drugi zatvorenici u sobama bili na terapijama antidepresivima, Subotexom i sl. pa se ništa nije smjelo reći dok te osobe ne dobiju svoju terapiju; da je bio povučen, nije smio ništa reći i da ga je gušilo u prsima; da je između njega i drugih osoba u sobama dolazilo do sukoba zbog krađe stvari i sl., kao i da prije izdržavanja kazne zatvora nije imao zdravstvenih tegoba.

 

U odnosu na prikazane navode tužitelja kojima upire na pogoršanje zdravstvenog stanja tijekom boravka u zatvoru valja, međutim, reći da tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazao da bi tijekom izdržavanja kazne zatvora tražio medicinsku pomoć zbog gušenja u prsima ili povišene temperature od 40°C odnosno da bi mu zbog potonje navedene okolnosti bio propisan Ketonal. Tužitelj, naime, nije priložio zdravstveni karton ili predložio da se isti pribavi niti je predložio saslušanje liječnika ili druge nadležne osobe kojoj bi se obratio radi saniranja zdravstvenih problema pa se slijedom toga ne može cijeniti dokazanom teza o pogoršanju zdravstvenog stanja tužitelja zbog boravka u nedostatnim prostornim uvjetima u Zatvoru u P.-P.

 

Daljnje tvrdnje tužitelja iznesene u stranačkom iskazu same po sebi ne dokazuju uzročno-posljedičnu vezu između neprikladne površine i obujma zatvorskih spavaonica i svađa ili sukoba zbog krađa među zatvorenicima koji borave u istoj spavaonici, drugim riječima, činjenica da je došlo do konflikta između zatvorenika u istoj spavaonici automatski i nužno ne znači da je isti uzrokovan činjenicom premale površine tog prostora odnosno da do sukoba ne bi došlo da je u sobi površine, primjerice, 20,00 m2, bilo smješteno ukupno četvero zatvorenika. Izravnu uzročno-posljedičnu vezu u tom smislu tužitelj nije dokazao u stupnju izvjesnosti, a isto tako, činjenica da je 15-20 dana tužitelj spavao na madracu na podu, u situaciji izostanka drugih okolnosti koje bi ukazivale na nezakonito prikraćivanje tužitelja u pravima koja je trebao imati kao zatvorenik, nije takvog značaja da bi cjelokupno izvršenje kazne zatvora u tužiteljevom slučaju prelazilo „neizbježni element trpljenja ili poniženja“ povezanog s oblikom legitimnog postupanja prema osobi lišenoj slobode (kao standard izražen u predmetu Europskog suda za ljudska prava Kudła protiv Poljske (presuda Velikog vijeća od 26. listopada 2000., zahtjev br. 30210/96) odnosno da bi dovelo do povrede prava osobnosti tužitelja u opsegu u kojem bi težina povrede i okolnosti slučaja opravdavale dosuđenje pravične novčane naknade neimovinske štete. U vezi ovih okolnosti potrebno je istaknuti i da iz iskaza svjedoka T. M., upravitelja Zatvora u P.-P. u kritično vrijeme, proizlazi da se tražila suglasnost zatvorenika za spavanje na madracu na podu, kao i da bi se u takvim situacijama tijekom dana madrac micao iz sobe, a iskaz navedenog svjedoka glede te činjenice tužitelj nije posebno osporio, time da se prigovorom u tom smislu ne može smatrati navod zamjenika njegova punomoćnika na ročištu, da je iskaz svjedoka M. dan općenito bez konkretne poveznice s ovim slučajem.

 

Iz iskaza svjedoka M., kojemu je i sud prvog stupnja poklonio vjeru, proizlazi da je zatvorenicima, pa tako i tužitelju, tijekom boravka u zatvorima odnosno kaznionici bilo omogućeno da svakodnevno borave na otvorenom prostoru, postojala je mogućnost bavljenja određenim slobodnim aktivnostima, osiguravana su sredstva za higijenu i korištenje sanitarnog čvora, bila je osigurana primjerena mogućnost zdravstvene zaštite, kao i adekvatna prehrana i pravo na rad pod određenim uvjetima, a zatvorenici su imali i mogućnost primanja posjeta.

 

Tužitelj je tijekom postupka, konkretno u podnesku od 23. listopada 2015., naveo i da su mu, osim prava na smještaj, bila povrijeđena i prava na održavanje osobne higijene, pristupa saniranim uređajima te kontinuiranoj i adekvatnoj zdravstvenoj zaštiti, međutim, osim što su te tvrdnje suprotne iskazu svjedoka M. o uvjetima zatvorenika u Zatvoru u P.-P., iste nisu dokazane ni na koji drugi način, iako je teret njihova dokazivanja na tužitelju, a štoviše, tužitelj ne dokazuje niti da bi tijekom izdržavanja kazne zatvora tražio sudsku zaštitu zbog prikraćivanja kojeg od tih prava.

 

Na temelju provedenih dokaza treba stoga zaključiti da su postojale okolnosti kojima se unutar zatvorskog sustava nastojalo nadomjestiti nedostatke povezane uz nedostatnost prostora u spavaonicama (primjerice, mogućnošću šetnje ili bavljenja slobodnim aktivnostima), a imajući u vidu da svako lišenje slobode, samo po sebi, prosječnom čovjeku u određenoj mjeri predstavlja trpljenje i psihičko opterećenje, tužitelj je bio taj koji je trebao dokazati postojanje okolnosti zbog kojih bi granica trpljenja, koje je imanentno lišenju slobode, bila prijeđena, a zbog čega bi mu pravo osobnosti bilo povrijeđeno u znatnoj mjeri, dakle da su uvjeti izdržavanja kazne zatvora imali osobine mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja odnosno da bi mu zbog istih bilo povrijeđeno pravo osobnosti takvog opsega zbog kojeg bi imao pravo na pravičnu novčanu naknadu.

 

I prema stajalištu Europskog odbora za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, za ocjenu postojanja povrede prava osobnosti na dostojanstvo zatvorenika odlučno je utvrditi ukupnu kvalitetu života u konkretnoj ustanovi, a isto tako, kao primjenjivog u kontekstu ovog slučaja, valja citirati dio presude Europskog suda za ljudska prava u predmetu Pozaić protiv Hrvatske (Zahtjev br. 5901/13) od 04. prosinca 2014. u kojoj je navedeno: „iako primjećujući da veličina soba u kojima je podnositelj bio smješten nije uvijek bila primjerena, uzimajući u obzir kumulativne učinke tih uvjeta, Sud ne smatra da su uvjeti boravka podnositelja zahtjeva u zatvoru dosegli stupanj težine koji se zahtijeva člankom 3. Konvencije“. Također i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj: U-III-643/2013 od 17. srpnja 2015. navodi kako, citira se: „"Neadekvatni smještaj" kojeg podnositelj ističe, a u kojem je podnositelj bio smješten sve do 1. listopada 2014. (od kada se nalazi u zakonskim smještajnim prostornim uvjetima 4m2 i 10m3 prostora), po ocjeni Ustavnog suda ne predstavlja sam po sebi niti u svezi s drugim postupcima uprave Kaznionice prema podnositelju, sukladno člancima 103. stavku 1. i 106. stavku 2. ZIKZ-a, situaciju koja bi kod podnositelja mogla stvoriti osjećaj potištenosti ili bi čak predstavljala objektivni izraz nečovječnog postupanja“, te se pritom poziva na predmet Engel protiv Mađarske, presuda od 20. svibnja 2010., zahtjev br. 46857/06.

 

Budući da u ovom slučaju na temelju izvedenih dokaza nije dokazano da bi sveukupni uvjeti boravka tužitelja u Zatvoru u P.-P. bili takvi da bi doveli do mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, već, naprotiv, iz istih proizlazi da su u skladu s prostornim i ostalim organizacijskim uvjetima nedostaci u kvadraturi spavaonica tužitelju bili nadoknađeni mogućnošću boravka na zraku i bavljenja raznim aktivnostima, zdravstvena zaštita i prehrana bila je osigurana na primjeren način, a ni ostali uvjeti nisu bili takvi da bi predstavljali mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, dok tužitelj nije dokazao suprotno, nema, stoga, i unatoč sudskoj zaštiti od strane Županijskog suda u Puli-Pola pruženoj tužitelju isključivo zbog nedostatnih prostornih uvjeta smještaja, uporišta za zaključak da je zbog uvjeta boravka u navedenoj penalnoj ustanovi povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja u opsegu u kojem bi težina povrede i okolnosti slučaja opravdavale dosuđenje pravične novčane naknade neimovinske štete.

 

Pravilnom primjenom materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje valjalo je, stoga, odbiti tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari pa je u tom pravcu ovaj sud prihvatio žalbu tuženice i primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačio pobijanu toč. I. izreke presude Općinskog suda u Splitu – Stalne službe u Makarskoj poslovni broj: Pn-406/15 od 08. srpnja 2016., na način da je odbio tužbeni zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 5.000,00 kn (odbijanje tužbenog zahtjeva glede iznosa od 45.000,00 kn jest pravomoćno) s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Ujedno je zbog preinačenja prvostupanjske presude valjalo odlučiti i o troškovima cijelog postupka (čl. 166. st. 2. ZPP-a) te tužitelja obvezati da tuženici nadoknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 4.625,00 kn u roku od 15 dana. Navedeni troškovi obuhvaćaju troškove sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.000,00 kn, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – nastavno: Tarifa), zastupanja na ročištima 13. listopada i 04. prosinca 2015. te 31. svibnja 2016. u iznosima od po 1.000,00 kn, sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te sastava žalbe u iznosu od 625,00 kn, sukladno Tbr. 10. toč. 1. Tarife.

 

Naposljetku valja reći da je u nepobijanom dijelu u toč. II. izreke prvostupanjska presuda ostavljena neizmijenjenom.

 

U Varaždinu 19. listopada 2017.