Baza je ažurirana 22.08.2025. 

zaključno sa NN 85/25

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

              1              Poslovni broj: R-240/2017-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: R-240/2017-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, mr. sc. Ivana Tironija, suca izvjestitelja i Marije Šimičić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. G. iz R., OIB: , zastupanog po punomoćniku M. M., odvjetniku u V., protiv tuženice V. V. d.d., OIB: , zastupane po punomoćnici N. B. odvjetnici u V., radi  poništenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu i vraćanju radnika na posao, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima, poslovni broj 14- r-325/16-14 od 26. siječnja 2017., dana 19. listopada 2017.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Žalba tužitelja se djelomično odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava, pa se presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima, poslovni broj: 14-Pr -325/16-14  od 26. siječnja 2017

 

a) potvrđuje u pobijanom odbijajućem dijelu u kojem je odlučeno o glavnoj stvari,

 

b) potvrđuje u dijelu u kojem je odlučeno o parničnom trošku i to baš u dijelu u kojem je tužitelju naloženo da s ovog osnova isplati tuženici iznos od 2.500,00 kuna,

 

c) preinačuje u dijelu u kojem je odlučeno o parničnom trošku i to baš u dijelu u kojem je tuženici dosuđen parnični trošak preko iznosa od 2.500,00 kuna do iznosa od 8.150,00 kuna (dakle za razliku od 5.650,00 kuna), na način da se u ovom dijelu zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

 

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice da joj tužitelj naknadi parnični trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.150,00 kuna.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka donio presudu kojom je odbio tužbeni zahtjev slijedećeg sadržaja: 

 

"Utvrđuje se da je otkaz ugovora o radu broj 620/1-12 od 27. srpnja 2012., a temeljem Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 3. veljače 2014. nezakonit i nedopušten.

Nalaže se tuženiku V. V. d.d. V., OIB , vratiti na radno mjesto "servisera" tužitelja J. G. iz R., OIB , u roku od 8 dana, te da mu prizna pravo iz radnog odnosa i to kontinuitet radnog odnosa od 4. veljače 2014. pa do povratka na rad, kao i da mu za to razdoblje isplati izgubljenu zaradu u svakom mjesečnom bruto iznosu od 5.952,19 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB uvećano za pet postotnih poena, tekućom od petnaestog u mjesecu za prethodni mjesec, pa do konačne isplate.

Nalaže se tuženiku naknaditi parnične troškove tužitelju, sve u roku od 8 dana."

 

Nadalje, prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je naložio tužitelju da s ovog osnova isplati tuženici iznos od 8.150,00 kuna.  

 

Protiv prvostupanjske presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, dakle žalbenih razloga koji su predviđeni odredbama članka 353. stavak 1. točke 1., 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. - Odluka USRH), dalje ZPP. Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti ili da ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tuženica je podnijela odgovor na žalbu u kojem u bitnome predlaže da drugostupanjski sud odbije žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu. 

 

Žalba tužitelja je djelomično osnovana, a djelomično je osnovana.

 

Predmet spora u ovoj fazi postupka jest ocjena zakonitosti - dopuštenosti odluke tuženice  o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, a koja odluka je donesena 3. veljače 2014. S tim u svezi predmet spora jest i zahtjev tužitelja da ga tuženica vrati na posao u slučaju utvrđenja nedopuštenosti otkaza. Pored navedenog predmet spora jest i zahtjev tužitelja za isplatom izgubljene zarade (pravilno plaće), za vrijeme u kojem nije radio zbog nezakonitog otkaza i to baš u mjesečnom bruto iznosu od 5.952,19 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

 

Prvostupanjski je sud u ovom postupku prvotno dana 28. siječnja 2016. pod poslovnim brojem 14- Pr-103/15-8 donio presudu kojom je u cijelosti kao neosnovan odbio predmetni tužbeni zahtjev. Odlučujući o žalbi tužitelja protiv navedene prvostupanjske presude, drugostupanjski je sud rješenjem R - 241/2016 od 16. lipnja 2016. ukinuo pobijanu presudu prvostupanjskog suda te mu vratio predmet na ponovno suđenje, a ovo zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalbenog razloga predvođenog odredbom članka 353. stavak 1. točka 2. ZPP-a. Sada, u ponovljenom postupku, prvostupanjski sud ponovno odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan, odnosno donosi presudu kako je to navedeno u obrazloženju ove drugostupanjske presude.

 

Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

 

- da je između tuženice kao poslodavca i tužitelja kao radnika bio zaključen ugovor o radu na temelju kojega je tužitelj obavljao posao servisera,

- da je tužitelj dana 18. siječnja 2014., izvan radnog vremena, bez ovlaštenja za to nadređenih i ovlaštenih osoba, skinuo i odnio iz poslovnih prostorija tuženice dio radnog stroja tuženice i to baš alternator sa stroja CAT D6, neovlašteno ga upotrijebio u privatne svrhe te ga nekoliko dana potom vratio tuženici, a nakon što je njegovo opisano ponašanje utvrđeno od strane nadređenih djelatnika,

- da je tuženica zbog navedenog ponašanja tužitelja, dana 3. veljače 2014. donijela predmetnu Odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju zbog osobito teške povrede iz radnog odnosa,

- da je tužitelj protiv predmetne Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, podnio tuženici zahtjev za zaštitu prava, a na koji se ona nije očitovala,

- da je prije donošenja odluke o otkazu, tuženica kao poslodavac priopćila radničkom vijeću svoju namjeru da izvanredno otkaže ugovor o radu sa tužiteljem, odnosno da je sa radničkom vijećem provela savjetovanje, a da je radničko vijeće iskazalo suglasnost sa namjerom poslodavca da izvanredno otkaže ugovor o radu tužitelju.

 

Slijedom navedenih utvrđenih činjenica prvostupanjski sud zaključuje kako je tužitelj opisanim postupcima počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa sa tuženicom jer da je izvan njezinih poslovnih prostorija  koristio njezinu imovinu u svoje privatne svrhe, a bez da je za isto zatražio odobrenje nadređenih tj. ovlaštenih osoba. U tom smislu prvostupanjski se sud u obrazloženju pobijane presude pozvao i na odredbe članka 67. Kolektivnog ugovora koji obvezuje parnične stranke, a kojim je odredbama pored ostalog propisano kako osobito teške povrede obveza iz radnog odnosa predstavljaju neovlašteno služenje materijalnom imovinom koja je povjerena radnicima za obavljanje tekućih poslova, pronevjere ili krađa imovine Poslodavca te svako samosvjesno otuđivanje ili nenamjensko korištenje imovinom i predmetima koji su u vlasništvu poslodavca.  Stoga, prema mišljenju prvostupanjskog suda, ponašanje tužitelja predstavlja opravdan razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, koju odluku je tuženica i donijela. Slijedom navedenog prvostupanjski je sud     odbio tužbeni zahtjev za utvrđenjem nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu pa je posljedično tome, logično, odbio kao neosnovan i zahtjev tužitelja za vraćanjem na radno mjesto servisera i naknadu plaće.

 

Navedena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a. Tužitelj drugačijom interpretacijom dijela činjenične građe i drugačijom ocjenom dijela izvedenih dokaza ničim nije doveo u pitanje pravilnost navedenih činjeničnih utvrđenja i zaključaka prvostupanjskog suda.

 

Kako drugostupanjski sud prihvaća činjenično stanje koje je utvrdio prvostupanjski sud kao i primjenu materijalnog prava u svezi odluke o glavnoj stvari  u pobijanoj presudi, to nije potrebno ovu drugostupanjsku odluku kojom se žalba odbija kao neosnovana te prvostupanjska presuda potvrđuje u dijelu u kojem je odlučeno o glavnoj stvari, posebno obrazlagati, a ovo na temelju odredbe članka 375. stavak 5. ZPP-a.

 

Ipak, drugostupanjski sud smatra potrebnim reći i slijedeće. Radni odnos podrazumijeva postojanje povjerenja, koje se mora zasnivati na načelu savjesnosti i poštenja, a na temelju odredaba  članka 6. stavci 1. i 4. ZR-a, u svezi sa odredbom članka 4. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 33/05., 41/08., 125/11. i 78/15.) Bez postojanja povjerenja između poslodavca i radnika kvalitetan radni odnos teško je zamisliv. Načelo povjerenja važno je načelo radnog prava i ako bilo koja od ugovornih strana povrijedi to načelo, to bi bio opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu. Poslodavac mora dokazati da je radnik počinio osobito tešku povredu radne obveze ili da postoje neke druge važne činjenice koje onemogućuju daljnji radni odnos, a ovo na temelju odredbi članka 131. stavak 3. u svezi sa odredbom članka 108. stavak 1. ZR-a.

 

Odredbom članka 108. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 149/09., 61/11., 82/12. i 73/13.) dalje ZR, koji zakon se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 232. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 93/14.), propisano je kako poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobite važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć. Nema nikakve dvojbe kako je tužitelj  bez traženja dopuštenja ovlaštenih osoba, neovlašteno uzevši dio stroja poslodavca te ga upotrijebivši u vlastite svrhe (kao što pravilno utvrđuje prvostupanjski sud) postupio na način koji se treba okarakterizirati kao osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa, nakon koje nastavak radnog odnosa više ne bi bio moguć.

 

Tužitelj u žalbi pokušava drugačijom interpretacijom izvedenih dokaza, od one koju je dao prvostupanjski sud, prikazati da u konkretnom slučaju nije počinio osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa. Ovo stoga jer da  nikakvog otuđenja imovine tuženice od strane tužitelja nije bilo, a k tome da je predmetni dio radnog stroja, a uz prethodno javljanje "šefu", vraćen tuženici u roku od 3 dana. S tim u svezi za reći je slijedeće.

 

1. U hrvatskom procesnom pravu vrijedi načelo slobodne ocjene dokaza tako da sud kod ocjenjivanja dokaza u pravilu nije vezan ni za kakva zakonska pravila o dokaznoj vrijednosti izvedenih dokaznih sredstava. Posebno kod ocjene izvedenih dokaza saslušanjem svjedoka dolaze do izražaja osobni dojam suca, njegovo poznavanje životnih prilika i sposobnost logičkog zaključivanja, pa su ove okolnosti odlučujuća osnova za utvrđivanje istine odnosno pravilne ocjene izvedenih dokaza. Sama okolnost da bi prema rezultatima dokazivanja bila eventualna moguća i druga utvrđenja ili da postoje pojedini rezultati dokazivanja koji govore u prilog žalitelju, nije prema tome dovoljna da bi ukazivala na nepravilnu ocjenu dokaza. Štoviše, u konkretnom slučaju nijedan od saslušanih svjedoka nije iskazao kako je tužitelj uz odobrenje njemu nadređenih i za davanje dopuštenja ovlaštenih osoba ishodio dozvolu za korištenje dijela radnog stroja tuženice u privatne svrhe. Uostalom iz rezultata dokaznog postupka za zaključiti je kako je i sam tužitelj svjestan da odobrenje odgovorne i ovlaštene osobe za uporabu dijela radnog stroja tuženice u privatne svrhe nije dobio. Tužitelj tako u pravnoj obrani koju je dao tuženici u pisanom obliku 28. siječnja 2014., a prije donošenja same odluke o otkazu, priznaje propuste u svom postupanju prilikom uzimanja dijela radnog stroja pa tako navodi: "Slažem se da nisam poštivao cijelu proceduru, ali ja ga nisam otuđio samo sam kriv što nisam pitao jasno još jednom za alternator…"

 

2. Tužitelj u žalbi navodi kako se u predmetnoj Odluci o izvanrednom otkazu ugovora o radu kao razlog otkaza ističe da je tužitelj otuđio "alternator" (dio radnog stroja), što da nije istinito. Tužitelj i u žalbi tvrdi kako je samo "posudio" dio radnog stroja te ga nakon uporabe, nakon 3 dana vratio tuženici. Slijedom navedenog, a budući su, kako navodi "odluke o izvanrednom otkazu ugovora strogo formalne." to da je otkaz nezakonit. S tim u svezi za reći je slijedeće. Odredbom članka 112. stavak 2. ZR-a poslodavac mora u pisanom obliku obrazložiti otkaz. Da bi se otkaz smatrao obrazloženim, poslodavac mora na jasan i nedvojben način radniku kojem otkazuje ugovor o radu učiniti vidljivim o kojoj je osobito teškoj povredi radne dužnosti riječ ili koja je to osobito važna činjenica zbog koje nastavak radnog odnosa nije moguć, jer tek tada radnik može štiti svoja eventualna prava u smislu odredbi iz članka 129. ZR-a. U konkretnom slučaju iz predmetne odluke o otkazu sasvim je jasno o kojim se činjenicama radi tj. o kojoj je osobito teškoj povredi radne dužnosti riječ, a to je uporaba imovine poslodavca (dio radnog stroja) bez ovlaštenja i odobrenja ovlaštene osobe u privatne svrhe. Da je tužitelju bilo jasno što mu se "stavlja na teret" jasno je iz njegovog zahtjeva za zaštitu prava od 10. veljače 2014., kao i iz rezultata daljnjeg tijeka postupka. Pri tome je sasvim nebitno kako je tuženica u odluci o otkazu pravno ocijenila protupravno postupanje tužitelja. Usput je za primijetiti kako tuženica u predmetnoj odluci o otkazu nije ni navela da je tužitelj ukrao dio radnog stroja već da ga je otuđio, a krađa i otuđenje nisu istoznačnice. Otuđiti znači i oduzeti, prisvojiti,što je tužitelj, bar privremeno, a sasvim neovlašteno i učinio sa imovinom tuženice, u svrhu da tu imovinu (dio radnog stroja) upotrijebi u privatne svrhe.

 

Dakle, ono što je bitno i pravno relevantno jest to da je iznošenjem jednog dijela radnog stroja tuženice iz prostora iste, te njegovom uporabom u privatne svrhe, a sve bez prethodnog odobrenja odnosno ovlaštenja za to nadležne osobe na radu kod tuženice, a što je jasno bilo zabranjeno i tužitelju poznato, došlo do povrede njegovih obveza iz radnog odnosa i time do gubitka povjerenja poslodavca (tuženice) u radnika (tužitelja). Pri tome je sam gubitak povjerenja poslodavca u radnika, zbog počinjene povrede obveze iz radnog odnosa, neovisno o pobudi (motivu) zbog koje je povreda učinjena i neovisno je li pri tome poslodavcu učinjena kakva šteta, opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu.

 

3. Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odlučeno o glavnoj stvari kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

 

Slijedom navedenog trebalo je žalbu tužitelja na odluku prvostupanjskog suda o glavnoj stvari odbiti kao neosnovanu, te u tom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu, a ovo u suglasju sa odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. a izreke ove drugostupanjske presude.

 

Tužitelj je u žalbi osporavao i odluku o parničnom trošku. S tim u svezi za reći je slijedeće. Tuženica je bila zastupana po punomoćniku koji je odvjetnik pa je imala trošak zastupanja od 200 bodova u smislu odredbe T. br. 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/2014. i 107/2015.), dalje "Tarifa". Pri vrijednosti jednog boda od 10,00 kuna ("T. br. 50. "Tarife") trošak tuženice za zastupanje u ovoj parnici iznosi 2.000,00 kuna. Na ovaj iznos tuženica je imala i trošak poreza na dodanu vrijednost od 25% (T. br. 42. "Tarife"), što iznosi daljnjih 500,00 kuna tj. ukupno 2.500,00 kuna. Tuženica nije dokazala da je imala trošak sudskih pristojbi pa joj stoga isti nije ni trebalo priznati. Slijedom navedenog u dijelu odluke prvostupanjskog suda o parničnom trošku u kojem je tuženici dosuđen parnični trošak u iznosu od navedenih 2.500,00 kuna, odluka je zakonita i donesena u suglasju sa odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a. Stoga je u ovom dijelu trebalo žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi  pobijano rješenje o trošku do dosuđenog iznos od 2.500,00 kuna, a ovo na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, pa je odlučeno kao u točki I. b. izreke ove drugostupanjske presude.  Odluku prvostupanjskog suda o parničnom trošku u dijelu preko dosuđenog iznosa od 2.500,00 kuna do iznosa od 8.150,00 kuna (dakle za razliku od 5.650,00 kuna), trebalo je preinačiti na način da se u ovom dijelu zahtjev tuženice za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan, a ovo na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. c. izreke.

 

Tuženica je zahtijevala da joj tužitelj naknadi s osnova parničnog troška u svezi sastava odgovora na žalbu iznos od 1.150,00 kuna. No,kako ovaj parnični trošak nije bio potreban za vođenje parnice to je trebalo odlučiti kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude, a na temelju odredbe članka 155. stavak 1. i 166. stavak 1. ZPP-a.

 

U Splitu 19. listopada 2017.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić, v. r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu