Poslovni broj: 3 K-176/2015-39

          REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

                           Trg pobjede 13

                 35000 SLAVONSKI BROD

                                                                                                                Poslovni broj: 3 K-176/2015-39

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sucu Jasni Krnić kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje zapisničara Renate Teskera, u kaznenom predmetu protiv optuženika I. T., kojeg brani S. G., odvjetnik u Č., zbog kaznenog djela iz članka 224 stavak 1 i 4 Kaznenog zakona, a koji postupak je pokrenut optužnicom Općinskog državnog odvjetništva u Slavonskom Brodu broj K-DO-8/15-12 od 4. ožujka 2015., izmijenjenom podneskom K-DO-8/15-20 od 22. veljače 2016., nakon zaključene javne rasprave dana 19. listopada 2017. godine, u prisutnosti optuženog I. T., njegovog branitelja S. G., odvjetnika u Č. i zamjenika općinskog državnog odvjetnika u S. B., S. P., a u odsutnosti uredno pozvanog predstavnika Ministarstva branitelja Republike Hrvatske, istog dana

 

p r e s u d i o   j e

 

Temeljem članka 453 točka 3 Zakona o kaznenom postupku

(Narodne novine broj 145/13 dalje: ZKP)

 

OPTUŽENI I. T., OIB ..., sin V. i D. rođene D., rođen .... u N. G., sa prebivalištem u G., državljanin Republike Hrvatske, dipl. ing. agronomije i dipl. pravnik, sa sa završena dva fakulteta, zaposlen u ... sa plaćom oko 3.000,00 kuna, posjeduje stan, osobni automobil  ..., oženjen A. dj. D., koja je u mirovini i prima 603,00 kune, otac troje punoljetne djece, vojsku služio 1977/78 u P. i N. S., sudionik Domovinskog rata od 1991. do 1992. godine, odlikovan Spomenicom, neosuđivan prema izvodu iz kaznene evidencije,

 

OSLOBAĐA SE OD OPTUŽBE

 

d a   b i:

             

              dana 13. travnja 1993. u N. G. u nakani pribavljanja nepripadnih novčanih sredstava bez osnova i ostvarenja statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida, usmeno zahtijevao od doktora medicine I. M., zaposlenika O. bolnice u N. G., da mu izda liječničku svjedodžbu o ranjavanju kao pripadnika 121. brigade Hrvatske vojske dana 4. travnja 1992. na bojišnici u T., što je isti samo na ovaj zahtjev i učinio, izdavajući takvu liječničku svjedodžbu, mimo protokola i službenih evidencija O. bolnice u N. G., sa kojom je ostvario status Hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata i u vremenu od siječnja 1998. do prosinca 2014. od Ministarstva branitelja Republike Hrvatske na ime invalidnina i posebnih doplataka, jednokratne novčane pomoći, osigurnine, razlike jednokratne novčane pomoći, razlike osigurnine, ukupno 78.839,12 kuna, 17 (sedamnaest) dionica trgovačkog društva ... i 3 (tri) dionice trgovačkog društva ..., ukupne vrijednosti 8.800,00 DEM (protuvrijednosti u kunama), oštetivši oštećenika Ministarstvo branitelja Republike Hrvatske za navedene novčane iznose,

 

              d a k l e, s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist doveo nekoga lažnim prikazivanjem i prikrivanjem činjenica u zabludu i time ga naveo da na štetu svoje imovine nešto učini, a počinjenjem kaznenog djela pribavljena je znatna imovinska korist i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve imovinske koristi,

 

              p a   d a   b i  time počinio kazneno djelo protiv imovine – prijevarom – opisano u članku 224 stavak 1 i 4 Kaznenog zakona, a kažnjivo prema članku 224 stavak 4 Kaznenog zakona u vezi članka 61 Kaznenog zakona.

 

Temeljem članka 158 ZKP Ministarstvo branitelja Republike Hrvatske sa ostvarivanjem imovinskopravnog zahtjeva upućuje se u redovnu parnicu.

 

Temeljem članka 149 stavak 1 u vezi članka 145 ZKP troškovi ovog kaznenog postupka i to trošak na ime putnih troškova za svjedoka prof.dr. D. L. u iznosu od 1.958,00 kuna, te liječnika vještaka dr. M. M. u iznosu od 500,00 kuna, kao i troškovi obrane optuženika, padaju na teret proračunskih sredstava, kao i nužni izdaci okrivljenika.

 

 

Obrazloženje

 

              Općinsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu izmijenjenom optužnicom broj K-DO-8/15-12 od 4. ožujka 2015., stavilo je na teret I. T. počinjenje kaznenog djela protiv imovine – prijevarom, opisano u članku 224 stavak 1 i 4 Kaznenog zakona, a kažnjivo prema članku 224 stavak 4 Kaznenog zakona u vezi članka 61 Kaznenog zakona.

             

Iznoseći svoju obranu na navode optužnog akta optuženik tvrdi kako je bio ranjen kao pripadnik hrvatske vojske na prvoj crti bojišnice, na način kako je to opisano u liječničkoj svjedodžbi od 13. travnja 1993. Ranjen je bio 4. travnja 1992. Dana 13. travnja 1993. usmeno se obratio sa zahtjevom dr. I. M., koji je izdao liječničku svjedodžbu. Imenovani doktor bio je prisutan i neposredno nakon njegovog ranjavanja, jer ga je vidio u svojoj blizini kada je nakon ranjavanja dovezen sanitetskim vozilom sa prve crte bojišnice, pa je liječnik samo svojom svjedodžbom potvrdio njegovo ranjavanje. Za ovu svjedodžbu optuženik smatra da je izdana u skladu sa službenom evidencijom O. bolnice N. G.. Naknadno je 2012. na području R. pokrenuo postupak u svrhu dokazivanja svog stradavanja i to je ostvario na način da mu je o tome od strane nadležnog upravnog tijela izdano odgovarajuće rješenje. Tvrdi kako je 2016. u rujnu doživio blaži moždani udar, što je ostavilo posljedice na pamćenje, te je jedno 3 mjeseca imao problema sa zapamćivanjem. Nikada nije dobio rješenje o odbačaju kaznene prijave po Općinskom državnom odvjetništvu u N. G. od 29. srpnja 2002. Kada je podignuta ova optužnica protiv njega došao je u Općinsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu, kako bi izvršio uvid u spis, te je tada saznao i za postojanje tog rješenja, te bio neugodno iznenađen. Takvo prekasno saznanje mu je otežalo prikupljanje relevantnih dokaza za ovaj postupak, naročito onih koji su vezani za predlaganje eventualnih svjedoka u ovom postupku, a također i medicinske dokumentacije.

 

U  provedenom dokaznom postupku uz suglasnost stranaka izvršen je uvid u zapisnik o prvom ispitivanju okrivljenog I. T. od 30. siječnja 2015. sa pripadajućom audio i video snimkom, zapisnik o ispitivanju svjedoka I. M., pismeno očitovanje D. zdravlja N. G. i O. bolnice N. G. od 17. listopada 2000. i 24. kolovoza 2000. godine u vezi okrivljenog I. T. kao pacijenta, preslike dokumenata u vezi ostvarivanja statusa Hrvatskog ratnog vojnog invalida iz  Domovinskog rata za I. T., preslike liječničke dokumentacije za okrivljenog I. T., liječnička svjedodžba za okr. I. T. od 13. travnja 1993., presliku rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Slavonskom Brodu od 23. travnja 1997. za okr. I. T., presliku potvrde o okolnostima stradavanja za okr. I. T. od 24. svibnja 2012., presliku rješenja Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Područnog ureda za poslove obrane R. od 30. travnja 2012., pismeno očitovanje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o zaposlenima za okr. I. T. od 19. prosinca 2014., pismeno očitovanje Ministarstva obrane Republike Hrvatske od 19. prosinca 2014. o ostvarenju materijalnih prava od strane okr. I. T., presliku rješenja o odbačaju kaznene prijave Općinskog državnog odvjetništva u Novoj Gradiški od 29. srpnja 2002., pročitan je iskaz svjedoka I. M. na raspravnom zapisniku od 29. veljače 2016., izvršen je uvid u otpusno pismo za optuženika (list 115 spisa), presliku uvjerenja o ranjavanju pripadnika pričuvnog sastava Hrvatske vojske od 19. veljače 1997. (list 119), bilješku liječnice E. G. iz doma zdravlja dr. A. Š. N. G. (list 120), presliku potvrde o okolnostima stradavanja Ministarstva obrane, Oružane snage RH, Hrvatska kopnena vojska, Zapovjedništvo Odjel G-1, K. od 24. svibnja 2012. (list 121), rješenje Ministarstva obrane RH od 30. travnja 2012. (listovi 122 do 124), nalaz i mišljenje prvostepene liječničke komisije za pregled osoba obuhvaćenih Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata od 29. srpnja 1996. (list 125), presliku medicinske dokumentacije Hrvatske kopnene vojske, Zapovjedništvo, Odjel G-1 K. od 15. ožujka 2016., očitovanje prof.dr.sc. D. L. (list 133), medicinsku dokumentaciju za optuženika (listovi 134 do 138), pročitan je iskaz svjedoka dr. M. R. na raspravnom zapisniku od 23. rujna 2016., izvršen je uvid u presliku rješenja o ovrsi za optuženika (listovi 144 do 149), pročitan je iskaz svjedoka prof.dr. D. L. na raspravnom zapisniku od 1. prosinca 2016., svoj nalaz i mišljenje je dao liječnik vještak dr. M. M., izvršen je uvid u izvod iz kaznene evidencije za optuženika.

 

Na temelju provedenog dokaznog postupka i ocjene svih provedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, sud nalazi kako nije dokazano da bi optuženik počinio kazneno djelo na način na koji se tereti, stoga ga je slijedom takvih utvrđenja oslobodio od optužbe.

 

Iz iskaza svjedoka dr. I. M. proizlazi da je isti dana 13. travnja 1993. kao zaposlenik O. bolnice u N. G. izdao optuženiku liječničku svjedodžbu o njegovom ranjavanju 4. travnja 1992., mimo protokola zdravstvene ustanove, a na usmeni zahtjev optuženika. Izražava mogućnost da je retroaktivno izdao nalaz po svom sjećanju o događaju, odnosno okolnostima ranjavanja optuženika. Ne zna da li je u tom trenutku njemu optuženik predočio potvrdu o okolnostima stradavanja, ili mu ju je on izdao po svom sjećanju, a pri tome misli kada govori o sjećanju na samo ranjavanje optuženika i liječenje u bolnici. Sada na raspravi (održanoj 29. veljače 2016.) kada je optuženik davao svoje osobne podatke, tvrdi kako se prisjetio okolnosti samog događaja, odnosno njegovog ranjavanja, te da je optuženik bio jedan od rijetkih ljudi koje je liječio i koji su uopće bili fakultetski obrazovani, a pogotovo mu je optuženik ostao u sjećanju kao osoba koja je imala završena 2 fakulteta. Sjeća se da je 50% ljudi na tom području bojišnice bilo bez završene srednje škole, pa mu je zbog toga obrazovni status optuženika ostao u sjećanju. Sjeća se da je u siječnju 1992. bilo zaključeno primirje, a upravo vezano za područje T. i okolnih mjesta, te da je isto kratko trajalo i da je 4. travnja 1992. bilo granatiranja na području bojišnice T. i okolnih mjesta. Što je kasnije bilo s tim protokolima interesirao se je, no došao je do saznanja da su ti protokoli iz raznoraznih razloga "maknuti", te da ih je uzeo SIS i ne zna gdje bi ih se eventualno moglo pronaći. Objašnjeno mu je kada se interesirao gdje su protokoli završili da je sadržaj tih protokola vojna tajna. Sjeća se da su desetine ljudi dolazili upravo po svoje protokole, a koji su im bili potrebni radi ostvarivanja svojih prava. Ljudi su dolazili po protokole kod liječnika koji su ih liječili u to vrijeme. Na upit optuženika odgovara mu da nije ni na koji način bio nametljiv, niti ga je na bilo koji način pokušao dovesti u zabludu da napiše nešto u što on nije vjerovao. Na upit zastupnika optužbe zbog čega nije evidentirao tu liječničku svjedodžbu koju je izdao 13. travnja 1993. odgovara da nije bilo nikakvog protokola kroz koji bi ju tada mogao evidentirati, niti je bio obvezan to učiniti.

 

Prema iskazu liječnika M. R. ispitanog kao svjedoka proizlazi da je isti 1993. počeo raditi na H. u N. G. i tada je to bio M. centar N. G.. Bio je voditelj ambulante Zbornog mjesta N. G. od mjeseca travnja 1994. Ne sjeća se liječenja optuženika. U ambulantu su dolazili invalidi Domovinskog rata, te praktično svi ljudi koji su bili vezani za obranu. Zna da je u ambulantu par puta dolazio i optuženik i to ne vezano za probleme povezane s ranjavanjem, nego uz druge zdravstvene probleme. Zbog proteka vremena ne sjeća se detalja, no prisjeća se da je dolazio zbog problema s astmom i glavoboljama. U to vrijeme za sve pacijente su se vodili protokoli, dakle knjige u kojima se upisivalo osobne podatke pacijenata, razlog dolaska, tok liječenja, lijekovi i uputnice, poštede od dužnosti i sve ono vezano uz jednog pacijenta. Poslije kada su se prestali voditi protokoli znali su dolaziti i bivši pacijenti, a radi ostvarivanja nekih svojih prava, te su tražili da im se izda uvjerenje da su se javljali u vojnu ambulantu, što su liječnici i činili. Kada su takvi ljudi dolazili njihova imena su pronalazili u protokolima. Ne sjeća se da bi optuženik dolazio. Posljednje što zna, kompletna arhiva je završila u K. i ne zna kod koga. Kada mu se predočava preslika protokola od 28. lipnja 1995. pod rednim brojem 4932 je I. T. i ono što je napisao je njegov rukopis, a dijagnoza urtikarija. Pod rednim brojem 8818 također je u protokolu naveden I. T., koji se tada javio zbog križobolje i respiratornog defekta, te dobio potvrdu za bolovanje. Također je isti evidentiran i pod rednim brojem 431 kada je netko od liječnika evidentirao razlog posjeta, a to je bila viroza. Isto tako evidentiran je i pod rednim brojem 13400, te je dobio antibiotike u svrhu liječenja. U njegovoj ambulanti nije se događalo da pacijent ne bi bio evidentiran kroz protokol. Moguće je da možda nedostaje neka preslika protokola, jer tih protokola je bilo jako puno. Ne može se sjetiti da li je optuženiku davao uputnice za fizijatra ili neurologa.

 

              Ispitan kao svjedok prof.dr. D. L. tvrdi kako je optuženik operacijski liječen u 2013. godini na K. za neurokirurgiju K. R., zbog izraženih smetnji  prouzročenih promjenama vratne kralježnice, sa pritiskom na živčane elemente. Dulje vrijeme provodio je takozvanu konzervativnu terapiju, ali bez značajnijeg efekta. Po učinjenoj dijagnostici postavio je indikaciju na operativno liječenje one razine u vratu gdje su promjene bile najizraženije, te je 2013. operacija i izvršena, a sastojala se od otklanjanja pritiska na živčane elemente u vratu tj. postavljanja umetka u području ranijeg diskalnog prostora. Prema priloženim preslikama o kasnijim pregledima, optuženik se znatno bolje osjećao, iako je nedugo po operaciji, tijekom ljeta iste godine, doživio blažu ponovnu ozljedu vrata.  Prema podacima koje je naveo optuženik je u toku Domovinskog rata doživio ozljeđivanje koje je uključivalo i područje vrata. U pogledu možebitne uzročno-posljedične veze između tog ozljeđivanja i tegoba s vratnom kralježnicom, zbog kojih je trebao biti operiran i operiran je 2013., navodi da uzročno-posljedična veza može postojati, iako ne može biti shvaćena kao isključivi razlog za opisane smetnje. Na upit suca da li je u toku liječenja optuženik prilagao kakvu medicinsku dokumentaciju, a koja bi datirala iz 1992., 1993. i kasnije, a koja bi se odnosila na ozljeđivanje optuženika u ratu, svjedok misli da je, no nije sto posto siguran. Promjene na vratnoj kralježnici zbog čega je optuženik i bio operiran, u prvom redu su degenerativne promjene, odnosno u manjoj mjeri ranije ozljede ili teže fizičko opterećivanje prilikom specifičnih poslova, sportskih ozljeda ili sličnih naprezanja, u pravilu tada spojenih sa jakim prisilnim položajima, savijenosti vratne kralježnice, odnosno jakog usmjeravanja glave u ma kojem smjeru. Pregledao je medicinsku dokumentaciju, koja se sastojala od otpusnog pisma iz 2013. koje je izdano nakon operacije vrata, te 4 do 5 ovjerenih preslika nalaza izdanih od neurokirurga u R., prije i poslije operacije, ali svih datiranih unutar 2 godine, odnosno 2012. do 2014. Kada mu se predočava potvrda o nalazu dr. E. G. iz D. zdravlja u N. G., datirana 15. lipnja 1995., gdje ista navodi da prema uvidu u medicinski zdravstveni karton nema evidencije da bi optuženik do 1992. imao ma kakve tegobe sa kralježnicom, niti je bio liječen zbog bolesti kralježnice, svjedok odgovara da obzirom da do 40 godina života prema dokumentaciji nije imao smetnje s vratom, vjerojatno se radi o čovjeku koji nema niti genetsko opterećenje, niti je imao značajnije dobne degenerativne promjene skeleta, te bi preostala pretpostavka da u uzročnosti njegove bolesti operirane 2013. značajno mjesto može imati eventualna ozljeda, ili ozljede navedene 1995. Nakon što mu se predočava liječnička svjedodžba iz O. bolnice N. G. od 13. travnja 1993., kojom dr. I. M. u ime kirurške službe navodi da je optuženik prilikom granatiranja 4. travnja 1992. zadobio višestruke udarce u području cijele kralježnice, prsnog koša, glave i desnog kuka, te potres mozga i rane oglavka i desne potkoljenice, te da je zbog potreba službe odbio hospitalizaciju i ostao na bojišnici, navodi da bi ovakve ozljede valjalo dovesti u uzročno posljedičnu vezu sa kasnije registriranim promjenama i vratne kralježnice, mada bi tek detaljniji uvid u kompletnu zdravstvenu dokumentaciju tj. karton mogao omogućiti detaljno razlučivanje dijelova ove uzročnosti. Gruba procjena njega kao liječnika koji se bavi ovakvim ozljedama i promjenama na kralježnici bi bila da je za povezati navedeno ozljeđivanje sa kasnijim stanjem, s otprilike 1/2 do 2/3 uzročnosti. Prije liječenja kod njega ne može se sjetiti da li mu je predočena medicinska dokumentacija iz koje je mogao zaključiti koliko dugo datiraju tegobe optuženika, ali svakako se nikada ne odlučuje za preglede magnetskom rezonancom, koje vode prema operaciji, ako tegobe nisu kroničnog tijeka, odnosno ako nisu trajale godinu ili više dana. Nije uobičajeno da između ozljeđivanja i izdavanja nalaza prođe preko godinu dana, već da obično postoji dokumentacija tzv. hitnoće na dan ozljeđivanja, ali budući da se radilo o ratnim prilikama, nije neuobičajeno i više puta je viđao u svojoj liječničkoj praksi liječničke svjedodžbe koje su izdavane naknadno, a vjerojatno temeljem uvida liječnika koji ih je izdao, uvidom u vlastitu dokumentaciju tj. protokole. bio je vojni liječnik u ratu samo povremeno, a isto tako ponekad su samo zapisivali u vlastiti protokol nalaze pojedinih pregleda, a prema zahtjevu su kasnije izdavane potvrde, odnosno radilo se ovisno o situaciji na ratištu. Ti protokoli su znali biti službene knjige, a ponekad na samoj bojišnici i bilježnice u koje bi liječnik unosio one podatke koje je stigao unijeti.

 

              Prema nalazu i mišljenju liječnika vještaka dr. M. M. optuženik je dana 4. travnja 1992. stradao na bojišnici. Tom prilikom je navodno došlo do zatrpavanja zemljom i urušavanja gredica zemunice u kojoj je kao vojnik HV-a boravio, te zadobio ozljede u vidu natučenja trupa i glave, te potres mozga. Dana 13. travnja 1993. bio je pregledan kod dr. M. u N. G., u čijem nalazu stoji da je optuženik 4. travnja 1992. ozlijeđen, te zadobio ozljedu glave,  vratne i slabinske kralježnice, prsnog koša, te desnog kuka, uz potres mozga. Također navodi se da je zadobio i ranu posjekotinu na desnoj podlaktici i zatiljku, koje su kirurški obrađene, preporučen je antibiotik, a optuženik nije želio ostati u bolnici, te se vratio u postrojbu. U siječnju 1993. liječen je na hitnoj pomoći zbog bolova u križima, te je dobio injekciju protiv bolova, uz preporuku uzimanje istih tableta. 1995. počeo je liječenje protiv bolova u vratnom i slabinskom dijelu kralježnice, pa mu je učinjen CT mozga i rendgen kralježnice, sa svim prikupljenim nalazima javio se na prvostupanjsko, a kasnije i na drugostupanjsko Povjerenstvo hrvatskih ratnih vojnih invalida, te na kraju postupka dobio status hrvatskog ratnog vojnog invalida u visini od 40%. Iz nalaza dr. G. proizlazi da optuženik prije 1992. nije imao tegoba s kralježnicom. Pod brojem 8818 protokola o liječenju navodi se da je optuženik dobio antibiotik Sumamed, te antireumatik Ibuprofen, te da mu je otvoreno bolovanje od 28. do 30 prosinca 1994. Uzimajući u obzir tegobe optuženika i tok liječenja od 1993. do 1996, te liječenje 2013., proizlazi da se liječio zbog ozljede kralježnice u vratnom i slabinskom segmentu, ispočetka antireumaticima u obliku injekcija, potom tableta, te fizikalnom terapijom, Povjerenstvo HRVI je procijenilo invalidnost zbog ozljede kralježnice i posljedica potresa mozga, na temelju tada važećih uvjeta i tablice invalidnosti. Pri mehanizmu ozljeđivanja (zatrpavanjem i udarcem drvenih greda u cijelo okrivljenika), može doći do nagnječenja i istegnuća ligamenata, te oštećenja diska u vratnom i slabinskom dijelu kralježnice. Tada se radilo o inicijalnom oštećenju zbog kojeg ozljeđenik kasnije može imati tegobe u vidu bolova, te daljnjeg pogoršanja u vidu hernije diska. Pojavi hernije diska doprinosi, kako buduća radna aktivnost nakon ozljede, tako i starenje organizma tj. pojava degenerativnih promjena. Koliki je stvarni utjecaj ozljede, te kasnije tegobe i operaciju hernije diska, ne može se egzaktno iskazati, ali u prvim godinama sve tegobe su povezne s ozljedom, a kasnije tj. 10 i više godina nakon ozljede dolazi do jačeg razvoja degenerativnih promjena koje su tada dodatni činitelj sve jačih tegoba optuženika i konačno operaciji. Da optuženik nije bio ozlijeđen u periodu nakon demobilizacije ne bi trpio tegobe opisane u medicinskoj dokumentaciji. Ovisno o načinu života i fizičkoj aktivnosti, a da nije dio ozlijeđen, kod optuženika bi se mogle pojaviti slične tegobe, slijediti ista operacija, ali u puno kasnijem vremenskom periodu. Ako neka ozljeda nije evidentirana u službenim protokolima ministarstva, to ne znači da se ista nije dogodila, pogotovo ako to potvrđuju svjedoci. Tvrdi kako je kao liječnik u sanitetu 139 brigade HV-a vodio evidenciju o bolesnicima i ozljedama i to u običnoj bilježnici, koju je nakon demobilizacije predao nadređenima. Ne može jamčiti da je itko mogao iskoristiti ozljede upisane u toj bilježnici, niti gdje se ista nalazila. U ranim fazama rata 1991. i 1992. nije bilo službenih dokumenata na terenu gdje bi u protokolu vodili svoje vojne pacijente, nego su iz kako tvrdi vodili u običnim bilježnicama.

 

              Prema nalazima K. bolničkog centra R. (listovi 171 i 172 sudskog spisa) vidljivo je da se optuženik aktivno liječi dijagnozama posttraumatskog poremećaja, a o čemu govore nalazi specijalista sa datumima pregleda 22. rujna 2017., te 15. rujna 2017.

 

              Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje liječnika vještaka dr. M. M., ocjenjujući njegov nalaz stručnim, objektivnim i okolnosnim, a isto tako i vrlo iscrpnim, jer je vještak u svom nalazu opisao cijelu kronologiju bolesti optuženika, a počev od ozljeda koje je zadobio 4. travnja 1992., a koje su konačno i dovele  do toga da mu je Povjerenstvo hrvatskih ratnih vojnih invalida priznalo status hrvatskog ratnog vojnog invalida u visini od 40%. Isto tako ovaj vještak, a kao i ispitani liječnici u svojstvu svjedoka dr. M. i dr. L., opisuje način na koji se vodila evidencija o ozlijeđenima, te da je konkretno ovaj vještak kao liječnik u sanitetu 139 brigade HV-a vodio evidenciju o ozlijeđenima u običnoj bilježnici, jer u ranim fazama rata nije bilo službenih dokumenata na terenu, gdje bi u protokolu vodili svoje vojne pacijente. Isto tako i ozljede koje je optuženik zadobio 4. travnja 1992. odgovaraju mehanizmu nastanka istih (zatrpavanjem i udarcem drvenih gredica u tijelo). Ozljede optuženika zadobivene u ratu tj. 4. travnja 1992. su takve naravi koje se zbog starenja organizma i pojave degenerativnih promjena samo pogoršavaju, a zbog čega je optuženik odlazio na daljnja liječenja i operativni zahvat.

 

Operativni zahvat je prema iskazu svjedoka D. L. nad optuženikom učinjen 2013. godine, zbog izraženih smetnji prouzročenih promjenama vratne kralježnice, sa pritiskom na živčane elemente.

 

Prema podacima iz zdravstvenog kartona dr. E. G. iz D. zdravlja N. G. od 15. lipnja 1995. vidljivo je da optuženik do 1992. nije imao tegoba vezanih sa kralježnicom, a što upućuje na zaključak da je njegova operacija od 2013. u uzročnoj vezi sa zadobivenim ozljedama u ratu, a pogotovo kada se ima u vidu iskaz svjedoka dr. I. M., koji je konstatirao da je optuženik 4. travnja 1992. zadobio višestruke udarce u području cijele kralježnice, prsnog koša, glave i desnog kuka, te potres mozga i rane oglavka i desne potkoljenice, no da je zbog potrebe službe odbio hospitalizaciju i ostao na bojištu. Takve ozljede su u uzročno posljedičnoj vezi sa kasnijim promjenama u zdravstvenom stanju, te operativnim zahvatom 2013. godine u K. za neurologiju K. R. i bile su u uzročnoj vezi 1/2 do 2/3 uzročnosti.

 

Svjedok dr. M. R. počeo je raditi u M. centru u N. G. 1993. godine i sjeća se da su u ambulantu dolazili invalidi Domovinskog rata, a također se sjeća i optuženika. Za to vrijeme su se vodili protokoli, a pri tom misli od 1993., no poslije su se prestali voditi, pa su pacijenti znali dolaziti i tražiti uvjerenja. Javljali su se u vojnu ambulantu, odnosno ambulantu za invalide domovinskog rata, te su im liječnici izdavali uvjerenja koja su im bila potrebna za ostvarivanje njihovih prava. Koliko se sjeća poslije je kompletna arhiva završila kod nekoga u K.. Prepoznaje broj protokola od 28. lipnja 1995., kada je pod brojem 4932 upisan optuženik, isto tako i pod brojevima 8818, 431, 13400.

 

Prema medicinskoj dokumentaciji K. bolničkog centra R. (listovi 133 do 138) vidljiv je tijek liječenja optuženika, sa dijagnozama, a koje dijagnoze je u svom nalazu i mišljenju proanalizirao liječnik vještak dr. M. M..

 

              Imajući u vidu iskaz liječnika vještaka dr. M. M., sud je u potpunosti povjerovao obrani optuženika o načinu ranjavanja, medicinskoj dokumentaciji, odnosno vjerodostojnosti liječničke svjedodžbe o ranjavanju kao pripadnika 121 brigade hrvatske vojske dana 4. travnja 1992., na bojišnici u T., koju mu je izdao dr. I. M..

 

              Dana 19. veljače 1997. Republički fond MIORH Hrvatske, Područna služba S. B., Komisija za utvrđivanje radne sposobnosti izdaje uvjerenje o ranjavanju pripadnika pričuvnog sastava Hrvatske vojske I. T., koje ranjavanje se dogodilo 4. travnja 1992. na bojišnici u G. T..

 

              Iz preslike potvrde o okolnosti stradavanja, a koju je izdalo Ministarstvo obrane oružanih snaga Republike Hrvatske, Hrvatska kopnena vojska, Zapovjedništvo Odjel G-1 K. od 24. svibnja 2012. proizlazi da je optuženik 4. travnja 1992. ozlijeđen u ranim jutarnjim satima u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, a prvoj crti bojišnice, na položaju u G. T., na način da je uslijed neprijateljskog granatiranja granata pala na zemunicu gdje se imenovani nalazio, te ga je gredica poklopila, ozlijedivši mu glavu i kičmu.

 

              Isti mehanizam ozljeđivanja navodi se i u rješenju Ministarstva obrane Zagreb, Uprave za ljudske resurse, Sektora za upravljanje ljudskim resursima, Službe za poslove obrane, Područnog odjela za oslove obrane R., od 30. travnja 2012.

 

              Prema podacima dr. E. G. iz D. zdravlja N. G. od 15. lipnja 1995., a ista je dala ovaj podatak na osnovu uvida u zdravstveni karton optuženika, tvrdi da do 1992. godine optuženik nije imao tegobe vezane za kralježnicu, niti je liječen zbog bolova u kralježnici.

 

              Svjedok I. M. kao liječnik dopušta mogućnost da je retroaktivno izdao nalaz o ranjavanju optuženika. Ne zna da li mu je optuženik predočio kakvu potvrdu o okolnosti stradavanja, ili je on to učinio po svom sjećanju. Sada se prisjeća, a dok je na raspravi optuženik davao svoje osobne podatke, da se radilo o jednom od rijetkih ljudi koji su bili fakultetski obrazovani, konkretno optuženik je imao dva fakulteta. Sjeća se da je 4. travnja 1992. granatirano područje bojišnice T. i okolnih mjesta. Poslije se interesirao što je bilo sa protokolima, no čuo je da su isti vojna tajna i da su poslije maknuti i ne zna gdje su završili. poslije mu je na desetine ljudi dolazilo po protokole, a koji su im bili potrebni radi ostvarivanja svojih prava. Dakle svjedok I. M. ne osporava da bi optuženiku izdao liječničku svjedodžbu o ranjavanju, poznato mu je da je 4. travnja 1992. bilo granatiranja na području T. i okolnih mjesta, te da su mu nakon što su protokoli maknuti dolazili ljudi radi podataka iz protokola, a zbog ostvarivanja svojih prava, pa se tako sjeća da mu je i dolazio optuženik.

 

              Iz iskaza ovog svjedoka, kao liječnika koji je liječio pripadnike vojske stradale na bojišnici, iskaza svjedoka L., te iz samog iskaza liječnika vještaka dr. M. M. vidljivo je kako su se u počecima rata vodili protokoli, odnosno da su podaci o ozljedama i bolestima branitelja upisivani u najobičnije bilježnice, rjeđe kroz propisane protokole, a pogotovo u počecima rata, odnosno da nije bilo službenih dokumenata gdje bi u protokolu vodili svoje vojne pacijente.

 

              S obzirom na utvrđene povrede po liječniku vještaku, a koje su 2013. rezultirale operacijom, te analizom povreda na osnovu kojih je povjerenstvo HRVI procijenilo invaliditet optuženika na 40%, može se osnovano zaključiti, a kada se također uzmu u obzir iskazi svjedoka dr. M. i dr. L., da se radi o autentičnim povredama koje je optuženik zadobio prilikom ranjavanja 4. travnja 1992. na bojišnici u T..

 

              Optuženiku se stavlja na teret da je s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist doveo nekoga lažnim prikazivanjem i prikrivanjem činjenica u zabludu i time ga naveo da na štetu svoje imovine nešto učini, a počinjenjem kaznenog djela pribavljena je znatna imovinska korist i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve imovinske koristi, a oštećenik u ovom slučaju je Ministarstvo branitelja Republike Hrvatske. Optuženik se tereti da je zatražio od dr. I. M. da mu mimo protokola i službenih evidencija izda liječničku svjedodžbu o ranjavanju kao pripadnika 121 brigade hrvatske vojske dana 4. travnja 1992. na bojišnici u T., te uz pomoću koje svjedodžbe optuženik prevario Ministarstvo branitelja Republike Hrvatske, ostvarivši nekoliko beneficija.

 

              Kazneno djelo prijevare čini onaj tko drugog lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica dovede u zabludu i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini, ili ne učini. U ovom slučaju optužba očito aludira da je optuženik lažnim prikazivanjem činjenica – a to sud vidi u tumačenju optužbe da je zapravo optuženik pribavio medicinsku dokumentaciju o stradavanju, u čiju vjerodostojnost optužba sumnja, jer tvrdi da je pribavljena mimo protokola i službenih evidencija. O načinu sastavljanja protokola u svom iskazu govorili su svjedoci I. M., dr. L., pa kao i sam liječnik vještak dr. M.. Vrlo često su i nakon što su protokoli odneseni, ljudi stradali na bojišnicama dolazili kod liječnika i dobivali podatke o svojim povredama, odnosno liječničku dokumentaciju, koja se kako tvrdi dr. M. ponekad vodila i u najobičnijim bilježnicama. Pogotovo nije za sumnjati da bi se u ovom slučaju radilo o nevjerodostojnoj dokumentaciji, jer sam dr. I. M. se sjeća optuženika i sjeća njegovog stradavanja na bojišnici u T., pa prema tome ni na koji način se u radnjama optuženika ne stječu obilježja kaznenog djela prijevare, pa ga je sud slijedom takvih utvrđenja oslobodio od optužbe.

 

Temeljem članka 158 ZKP Ministarstvo branitelja Republike Hrvatske sa ostvarivanjem imovinskopravnog zahtjeva upućuje se u redovnu parnicu.

 

Temeljem članka 149 stavak 1 u vezi članka 145 ZKP troškovi ovog kaznenog postupka i to trošak na ime putnih troškova za svjedoka prof.dr. D. L. u iznosu od 1.958,00 kuna, te liječnika vještaka dr. M. M. u iznosu od 500,00 kuna, kao i troškovi obrane optuženika, padaju na teret proračunskih sredstava, kao i nužni izdaci okrivljenika.

 

              Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci presude.             

             

Slavonski Brod, 19. listopada 2017.

 

Zapisničar:                                                                                                                              S u d a c:

 

 

Renata Teskera                                                                                                            Jasna Krnić

 

NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave prijepisa presude. Žalba se podnosi ovom sudu u 4 (četiri) istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.