1              Poslovni broj: 22 Gž R-831/17-2

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž R-831/17-2

 

 

U   I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Arijane Bolanča, kao predsjednice vijeća, te Svjetlane Vidović, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Verice Franić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K., iz S., OIB: ..., zastupane po punomoćniku A. T., odvjetniku u Z., protiv tuženika P. z. u. o. d.o.o. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku S. S., odvjetniku iz Odvjetničkog društva S. & V. iz Z., radi nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 22 Pr-568/17-11 od 21. srpnja 2017., u sjednici vijeća održanoj 19. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj 22 Pr-568/17-11 od 21. srpnja 2017. u pobijanom dijelu i to u točki III. i u točki IV. izreke.

 

II. Odbijaju se zahtjevi tužiteljice i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom utvrđuju se nedopuštenima i nezakonitima Odluka tuženika od 1. veljače 2017. o otkazu Ugovora o radu sklopljenog dana 27. studenog 2015. između tužiteljice i tuženika kao i Odluka tuženika od 3. ožujka 2017. te da radni odnos tužiteljice kod tuženika nije prestao (točka I. izreke). Obvezan je tuženik vratiti tužiteljicu na radno mjesto "Zastupnik u osiguranju", odn. drugo radno mjesto odgovarajuće tome radnom mjestu obzirom na radno iskustvo, obrazovanje i sposobnosti tužiteljice (točka II. izreke).

 

Ujedno je tuženik obvezan naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 21. srpnja 2017. do isplate (točka III. izreke).

 

Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je ista tražila vraćanje na posao na radno mjesto "Zastupnik u osiguranju - član uprave", kao i zahtjev za utvrđenjem ništetnosti Odluka tuženika od 1. veljače 2017. i od 3. ožujka 2017. (točka IV. izreke).

 

Protiv točke III. i IV. izreke ove presude u odbijajućem dijelu žali se tužiteljica pobijajući je zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se odluka u pobijanom dijelu preinači podredno, ukine.

 

U odgovoru na žalbu tuženik je osporio navode iste u cijelosti i predlaže žalbu odbiti.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet je spora u ovoj fazi postupka zahtjev tužiteljice za vraćanje na posao na radno mjesto "Zastupnik u osiguranju - član uprave", kao i zahtjev za utvrđenjem ništetnosti Odluka tuženika od 1. veljače 2017. i od 3. ožujka 2017. zbog uručenja istih „u nevrijeme“.

 

Prvostupanjski je sud odbio tužbeni zahtjev smatrajući da predmet ovog parničnog postupka nije zakonitost Odluke tuženika o opozivu tužiteljice s mjesta direktora društva tuženika niti kao glavnog niti kao prejudicijelnog pitanja pa kako je ta Odluka na snazi, to da nema mjesta vraćanju tužiteljice na rad na poslove zastupnik u osiguranju - član uprave, sve pozivom na odredbe Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“, broj 11/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13, 110/15; dalje: ZTD), odredbe Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14.; dalje - ZR) i odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje ZOO).

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8. 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nadalje, nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP.

 

Iz procesne građe, a relevantno za ovu fazu postupka, proizlazi:

 

- da je tužiteljica bila u radnom odnosu kod tuženika temeljem Ugovora o radu od 27. studenog 2015. na radnom mjestu zastupnika u osiguranju i da je uz isto upravljala i vodila poslove tuženika kao jedini član uprave, odnosno direktor;

 

- da je tuženik dana 1. veljače 2017. donio Odluku o otkazu ugovora o radu radi organizacijskih razloga a zbog opoziva tužiteljice s funkcije direktora trgovačkog društva tuženika koja je odluka tužiteljici uručena istog dana (dalje: Odluka);

 

- da je tužiteljica protiv Odluke izjavila zahtjev za zaštitu prava kojeg je tuženik odbio očitovanjem od 3. ožujka 2017. te da je tužba podnesena pravovremeno;

 

- da je Odluku o opozivu direktora tuženika dana 1. veljače 2017. donijela Skupština društva koju čini jedini član društva P. b. A. A. (dalje u tekstu: Odluka o opozivu) te je ista u potpisu ovjerena od strane javnog bilježnika dana 14. veljače 2017.; da tužiteljica nije sudskim putem osporavala navedenu odluku;

 

- da je dana 14. veljače 2017. donijeta Odluka o imenovanju direktora u osobi D. P. te je ovjerena u potpisu istog dana;

 

- da je tužiteljici 1. veljače 2017. nuđen sporazumni prestanak ugovora o radu na koji ista nije pristala pa joj je uručena Odluka; da je više od 50% radnog vremena tužiteljica obavljala poslove zastupnika u osiguranju;

 

- da je u ugovoru o radu određeno da će tužiteljica obavljati poslove zastupnika u osiguranju u smislu odredbe članka 400. Zakona o osiguranju iz NN 30/15, a istodobno i poslove i radne zadatke upravljanja i vođenja poslova kao član uprave (direktor) poslodavca, što obuhvaća sve aktivnosti člana uprave (direktora), koje su uobičajene za trgovačko društvo s djelatnošću poslodavca te službena putovanja u tuzemstvu i inozemstvu, pripravu i sastav izvješća te planova rada sukladno pozitivnim propisima i poslovnoj dinamici poslodavca; i da radnik u okviru punog radnog vremena nije vezan na određeno radno vrijeme te je ovlašten, uz uvažavanje odredaba poslovnika za upravu, poslovne situacije i potrebe poslovanja, samostalno određivati raspored radnog vremena, stanku te dnevni i tjedni odmor;

 

- da član uprave, odnosno direktor, mora biti ujedno i ovlašteni zastupnik u osiguranju u radnom odnosu na puno radno vrijeme.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud je prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužiteljici ne pristoji pravo na povratak na radno mjesto direktora. Ovo prije svega jer je taj sud zaključio da tužiteljica nije pobijala Odluku o opozivu pred nadležnim sudom.

 

Tvrdnja tužiteljice da je tek tijekom parničnog postupka vidjela Odluku o opozivu od značaja je samo za valjanost ocjene pravovremenosti traženja sudske zaštite protiv te odluke. Kako tužiteljica međutim, takvu zaštitu nije tražila, a što je pretpostavka ocjene valjanosti razloga za otkaz ugovora za mjesto direktora, to je pravilno sud prvog stupnja otklonio pružiti zaštitu tužiteljici u traženom smislu.

 

Nadalje, prvostupanjski sud smatra da se u prijeporu između predmetnih parničnih stranaka ne može primijeniti odredba članka 212. ZOO jer je između tužiteljice i tuženika određeno trajanje obveznog odnosa. Osim toga, smatra da Odluka tuženika od 1. veljače 2017. nije ništetna u svezi odredbe članka 212. stavka 3. ZOO, a iz razloga što je unatoč uručenju pobijane Odluke tužiteljici upravo na dan kada je trebala otputovati na duži put izvan Republike Hrvatske, ista pravovremeno ostvarila radnopravnu zaštitu izjavljivanjem zahtjeva za zaštitu prava i pravovremenim podnošenjem predmetne tužbe.

 

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, kako je nedvojbeno utvrđeno ono što je pravno relevantno a to je da tužiteljica nije pobijala Odluku o opozivu (koja očito nije obrazložena ali ovaj sud ne može prejudicirati niti odlučivati bez postavljenog zahtjeva), to je pravilno sud odbio preostali tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan. Pri tome, u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev pravilno je taj sud prihvatio svoju nadležnost smatrajući da je u ovom parničnom postupku dopušteno raspravljati o tužbenom zahtjevu tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odluka tuženika, sve u smislu odredbe članka 1. ZPP.

 

ZR ne predviđa zaštitu od otkaza ugovora o radu članu uprave već se primjenjuju odredbe ZTD-a. Tužiteljica je glede valjanosti odluke o opozivu kao odlučnog pitanja za ocjenu valjanosti Odluke članu uprave, istu odluku trebala pobijati u trgovačkom sporu što međutim, nije učinila pa tako ista nije iskoristila dopušteno pravno sredstvo i put zaštite predviđen mjerodavnim odredbama (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/1680/2014 od 2. srpnja 2014.).

 

Ocjena valjanosti Odluke o opozivu nije i ne može biti prethodno pitanje već conditio sine qua non bez kojeg se dakle, nije mogao prihvatiti tužbeni zahtjev tužiteljice u pobijanom dijelu presude.

 

Stranke su u ovoj parnici sudjelovale aktivno i potpuno ravnopravno te je u cijelosti zadovoljeno načelo kontradiktornosti, omogućeno im je u punoj mjeri predlaganje dokaza, isticanje prigovora, korištenje svih raspoloživih pravnih sredstava (pravo na djelotvorna pravna sredstva propisuje odredba članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - „Narodne novine“, MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10; dalje u tekstu: Konvencija). U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio o tužbi te je svoju odluku obrazložio pa stoga postupanje istog nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pak, samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava.

 

U odnosu na ostale žalbene navode, za istaći je da se ustvari ponavljaju navodi koji su izneseni tijekom postupka, a isti su ocijenjeni od strane prvostupanjskog suda pa se u cijelosti upućuje na razloge pobijane odluke.

 

Slijedom navedenog, sud je prvog stupnja na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u pobijanom dijelu.

 

Pravilna je i odluka o troškovima postupka jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 3. ZPP i jer je isti pravilno obračunat. Pri tome, tužiteljici ne pripada dodatno trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora jer se isti smatra sastavnim dijelom prvostupanjskog troška a što je sud prvog stupnja imao u vidu.

 

Stoga je, obzirom da nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP žalbu tužiteljice valjalo odbiti, a prvostupanjsku presudu potvrditi u pobijanom dijelu temeljem odredbe članka 368. stavak 2. ZPP.

 

Temeljem odredbe članka 155. ZPP odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška sastava žalbe jer ista nije uspjela u svojoj žalbi dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe odbijen jer isti nije bio potreban za vođenje postupka.

 

 

U Splitu 19. listopada 2017.