- 1 -              Uzz 26/13-5

 

 

 

 

 

Broj: Uzz 26/13-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja B. Š., drugotužiteljice M.-K. Š., oboje iz S., trećetužiteljice S. Š. iz Š., četvrtotužitelja M. B. i petotužiteljice Lj. B., oboje iz P. P., svi zastupani po punomoćnici V. Ž., odvjetnici u Z., protiv rješenja tuženika Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske, Z., Klasa: UP/II-350-05/10-02/574, Ur. broj: 531-04-1-10-2 od 26. studenoga 2010., radi izdavanja lokacijske dozvole, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-123/2013-4 od 4. listopada 2013., protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-150/2011-5 od 15. svibnja 2013., u sjednici održanoj 18. listopada 2017.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Odbija se kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj GZ-DO-123/2013-4 od 4. listopada 2013. protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-150/2011-5 od 15. svibnja 2013.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Us-150/2011-5 od 15. svibnja 2013. uvažena je tužba tužitelja, te je poništeno rješenje Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske Klasa: UP/II-350-05/10-02/574, Ur. broj: 531-04-1-10-2 od 26. studenoga 2010., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje lokacijske dozvole za izgrađenu samostojeću stambenu zgradu (S+P+2K) sa 16 stambenih jedinica u naselju B. n. m., na nekretnini katastarske oznake k.č.br. 3020/99, 3020/100 i 3020/97 (nova izmjera), k.o. B.

 

              Ispitujući pobijanu presudu u granicama zahtjeva, a sukladno odredbi čl. 49. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 53/91, 9/92, 77/92, 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17 - dalje: ZUS) ne nalazi se da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je uvažio tužbu i poništio osporeno drugostupanjsko rješenje upravnog tijela.

 

              U upravnom postupku tužitelji su zatražili izdavanje lokacijske dozvole koji su podnijeli prvostupanjskom tijelu 5. veljače 2010. u vrijeme kada je na snazi bio Urbanistički plan uređenja za cjelovito građevinsko područje Grada B. n. m. – središnji dio južno od J. ceste. Odluka o donošenju plana ukupnog razvoja, a time i odluka o donošenju Izmjena i dopuna Urbanističkog plana uređenja za cjelovito građevinsko područje Grada B. n. m. donijeta je 21. travnja 2010., nakon podnošenja zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole.

 

              Prema odredbi čl. 103. st. 1. Zakona o prostornom uređenju i gradnji ("Narodne novine" broj 76/07 i 38/09) svaki zahvat u prostoru provodi se u skladu s dokumentima prostornog uređenja, posebnom i lokacijskom dozvolom, ako zakonom nije drugačije određeno.

 

Prema st. 2. istog članka utvrđeno je da je lokacijska dozvola upravni akt koji se izdaje na temelju ovog Zakona i propisa donesenih na temelju ovog Zakona, te u skladu s dokumentima prostornog uređenja i posebnim propisima.

 

Visoki upravni sud smatra da je rješenje Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva Republike Hrvatske kojim je odbijen zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole nezakonit i to iz razloga jer je Ministarstvo primijenilo odredbe Prostornog plana uređenja Grada B. n. m koje su stupile na snagu nakon podnošenja zahtjeva za izdavanje lokacijske dozvole, a u vrijeme donošenja odluke o zahtjevu.

 

Pritom se Visoki upravni sud poziva na odredbu čl. 40. st. 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 47/09), u kojemu je propisano da kad se postupak pokreće na zahtjev stranke, postupak se smatra pokrenutim u trenutku predaje urednog zahtjeva stranke javnopravnom tijelu.

 

Ovaj sud je polazeći od pravnog shvaćanja zauzetog u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1723/2014 od 21. rujna 2017. ocijenio da je zahtjev za zaštitu zakonitosti neosnovan, a to iz sljedećih razloga:

 

Prema odredbi čl. 122. st. 4. Zakona o prostornom uređenju ("Narodne novine" broj 153/13 – u daljnjem tekstu: ZPU/13) propisano je da se akt za provedbu prostornog plana izdaje u skladu s prostornim planom koji važi na dan podnošenja zahtjeva za njegovo izdavanje.

 

S obzirom na naprijed navedeno, na pitanje primjene podzakonskih propisa u postupcima radi izdavanja lokacijskih dozvola, a s obzirom na trenutak podnošenja zahtjeva, primjenjuju se odredbe ZPU/13, počev od 1. siječnja 2014., kada je navedeni Zakon stupio na snagu.

 

Mjerodavne odredbe glase:

 

 

Članak 114.

 

1) Svaki zahvat u prostoru provodi se u skladu s prostornim planom, odnosno u skladu s aktom za provedbu prostornog plana i posebnim propisima, ako zakonom nije propisano drugačije.

 

2) Prostorni planovi se provode izdavanjem lokacijske dozvole, dozvole za promjenu namjene i uporabu građevine, rješenja o utvrđivanju građevne čestice, potvrde parcelacijskog elaborata, te građevinske dozvole na temelju posebnog zakona.

 

Prema odredbi čl. 122. st. 4. istog Zakona akt za provedbu prostornog plana izdaje se u skladu s prostornim planom koji važi na dan podnošenja zahtjeva za njegovo izdavanje.

 

Prema tome, u konkretnom predmetu, pozivom na navedene zakonske odredbe, nužno je bilo da se poništi rješenje Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva iz razloga što je navedeno Ministarstvo odbilo zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole pozivajući se na odredbe Prostornog plana i uređenja Grada B. n. m koje su bile na snazi u vrijeme donošenja odluke, a ne na odredbe Plana koji je važio u vrijeme podnošenja zahtjeva. Stoga je pravilan stav Visokog upravnog suda da je povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

 

Ispravno je Visoki upravni sud na temelju odredbe čl. 39. st. 2. ZUS uvažio tužbu, poništio osporeno rješenje i uputio ga tuženom tijelu da donese novo rješenje, pridržavajući se shvaćanja suda istaknutog kako u odluci Visokog upravnog suda, a tako i u odluci Ustavnog suda na koju se poziva ova odluka.

 

S obzirom na naprijed navedeno nije osnovan razlog zbog kojeg je podnesen zahtjev za zaštitu zakonitosti, pa je isti valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 50. st. 1. ZUS.

 

Zagreb, 18. listopada 2017.