- 1 -              Rev-x 631/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 631/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. P. iz B. na M., kojeg zastupa punomoćnica D. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika: 1. G. B. na M., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Z., 2. L. Ž. iz Z., koju zastupaju punomoćnici – odvjetnici iz Odvjetničkog društva G. i G. sa sjedištem u Z. i 3. D. D. iz S.. I. Z., kojeg zastupa punomoćnica I. D., odvjetnica u S.. I. Z. i po punomoćnicima I. Š. i B. V., odvjetnicima u Z., radi utvrđenja i dr., odlučujući o reviziji tuženika pod 3. protiv presude Županijskog suda u Zadru broj Gž-817/16-2 od 31. siječnja 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Biogradu na Moru broj P-826/2015 od 8. ožujka 2016., u sjednici održanoj 18. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tuženika pod 3. D. D. izjavljena 2. svibnja 2017. po punomoćnici I. D., odvjetnici u S.. I. Z., odbacuje se kao nepravovremena.

 

Revizija tuženika pod 3. D. D. izjavljena 29. ožujka 2017. po punomoćnicima I. Š. i B. V., odvjetnicima u Z., odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom prihvaćen je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je vlasnik nekretnine označene kao čest. zem. 241/80 K.O. B. (u naravi dvorište površine 46. m2), koju nekretninu je stekao nasljeđivanjem svoje majke, a ona sama i putem prednika dosjelošću, slijedom čega se dalje utvrđuje da ugovori o prodaji koji su 31. ožujka 2001. sklopili tuženik pod 1. i 2. te od 16. srpnja 2007., koji su sklopili tuženik pod 2. i 3., u odnosu na tužitelja ne proizvodi pravne učinke, čime su tuženici pod 1., 2. i 3. dužni priznati, a tuženici pod 2. i 3. tužbe i trpjeti da se tužitelj u zemljišnim knjigama upiše kao vlasnik ove nekretnine uz brisanje tog prava sa imena tuženika pod 2. i 3. (izreka pod t. I. prvostupanjske presude). Odlukom o troškovima postupka obvezani su tuženici naknaditi tužitelju iznos od 37.225,00 kn. (izreka pod t. II. prvostupanjske presude).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika pod 1., 2. i 3. i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu pod t. I. izreke, osim u dijelu koji se odnosi na pravni temelj stjecanja prava vlasništva nasljeđivanjem majke D. M. P., kao i pod t. II. izreke. Djelomično je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu pod t. I. izreke koji se odnosi na pravni temelj stjecanja prava vlasništva na način da su osnove stjecanja nasljeđivanje i dioba.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) podnio tuženik pod 3. D. D. 2. svibnja 2017. po punomoćnici I. D., odvjetnica u S.. I. Z., te 29. ožujka 2017. po punomoćnicima I. Š. i B. V., odvjetnicima u Z., uz prijedlog da se presuda preinači shodno u reviziji iznijetim navodima, odnosno ukine.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika pod 3. D. D. izjavljena 2. svibnja 2017. po punomoćnici I. D., odvjetnici u S.. I. Z., je nepravovremena, dok je revizija izjavljena 29. ožujka 2017. po punomoćnicima I. Š. i B. V., odvjetnicima u Z., nedopuštena.

 

Podnositelju revizije je drugostupanjska odluka dostavljena 16. ožujka 2017. (punomoćnicima I. Š. i B. V., odvjetnicima u Z.). Reviziju protiv ove odluke izjavio je 29. ožujka 2017. po punomoćnicima I. Š. i B. V., odvjetnicima u Z., te 2. svibnja 2017. po punomoćnici I. D., odvjetnica u S.. I. Z.. Kada stranka ima više punomoćnika, dovoljno je dostavu obaviti jednom od njih (čl. 138. st. 2. ZPP-a). Zato rok za reviziju počinje teći od dana kada je na taj način obavljena dostava drugostupanjske presude neovisno o tome koji je od punomoćnika izjavio reviziju. Dakle tuženik pod 3. je reviziju od 2. svibnja 2017. po punomoćnici I. D., odvjetnici u S.. I. Z., podnio nakon proteka roka od trideset dana koji je određen za njezino podnošenje odredbom čl. 382. st. 4. ZPP-a. Zbog iznesenih razloga ova revizija je nepravodobna, pa je temeljem odredbe čl. 392.b st. 1. ZPP-a isu valjalo odbaciti.

 

U odnosu na revizijske navode tuženika pod 3. prema reviziji izjavljenoj 29. ožujka 2017. valja reći da prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a, u slučajevima u kojima stranke ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP-a, mogu je podnijeti protiv drugostupanjske presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice: - ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, - ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, te – ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP-a, u reviziji iz st. 2. ovog članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Dakle, revizija u ovom slučaju treba sadržavati tri elementa, i to određeno navedeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U okolnostima kada u reviziji izostane bilo koji od navedenih elemenata nisu ispunjene pretpostavke za razmatranje osnovanosti revizije. Naime, prema odredbi čl. 392.b ZPP-a revizija se odbacuje kao nedopuštena ako u njoj nije određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojega se podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (st. 2.), te ako pravno pitanje zbog kojega je ona izjavljena nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (st. 3.).

 

Tuženik pod 3. postavlja pitanja: 1. „Da li osoba koja prilikom stjecanja prava vlasništva na nekretnini postupa s povjerenjem u zemljišne knjige uživa pravnu zaštitu sukladno odredbi čl. 8. Zakona o zemljišnim knjigama, te odredbi čl. 122. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima?“ 2. „Da li Županijski sud vezan činjeničnim supstratom tužbe?“ 3. „Da li Županijski sud mora dati valjane razloge prilikom donošenja odluke?“ Kod prvog pitanja tuženik se poziva na različito pravno shvaćanje Općinskog suda u Zadru u predmetu br. P – 1171/14, pravno shvaćanje revizijskog suda u odluci Revx – 188/2013., te pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci U-III/4177/2010., dok je prema mišljenju revidenta odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem. Kod ostalih pitanja tuženik pod 3. posebno ne naznačuje razloge važnosti.

 

Glede prvog postavljenog pitanja valja reći da je drugostupanjska odluka utemeljena na pravnom shvaćanju koje je podudarno shvaćanju iznijetom u odlukama na koje se tuženik pod 3. poziva u reviziji, a čime je ostvarena jedinstvena primjena prava, pa ovo pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. To iz razloga što, prema utvrđenju nižestupanjskog suda, za razliku od činjeničnog osnova relevantnog u odlukama na koje se poziva tuženik pod 3. u reviziji, tuženici pod 2. i 3. nisu bili savjesni stjecatelji predmetne nekretnine.

 

Naime, pitanje se odnosi na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige. Prema odredbi čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/12 – dalje: ZV) smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede toga stjecanja zaštitu prema odredbama zakona (st. 1.). Stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kad je zahtijevao upis, nije znao niti je obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju (st. 2.). Nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje (st. 3.). Prema odredbi čl. 8. st. 3. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10 i 55/13/ - dalje ZZK) stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja. Nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje. Dakle, da bi u smislu odredbi čl. 122. st. 2. i čl. 8. st. 3. ZZK-a nastupili pravni učinci zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišne knjige između ostalih pretpostavki potrebno je i da stjecatelj koji je svoje pravo izveo iz nepotpunog ili neistinitog prednikova upisa mora biti pošten, u dobroj vjeri. On mora u dobroj vjeri postupati s povjerenjem u potpunost i istinitost zemljišnoknjižnog stanja ne znajući da ono što je upisano nije potpuno odnosno da je različito od izvanknjižnog stanja, a koje pretpostavke prema činjeničnom osnovu na kojem je donesena pobijana presuda u konkretnom slučaju nisu ispunjene.

 

U odnosu na drugo i treće postavljeno pitanje valja reći da revident u reviziji nije određeno izložio razloge zbog kojih smatra da su pitanja zbog kojih je revizija podnesena važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, u reviziji se u odnosu na ova pitanja samo općenito ističe pogrešno pravno shvaćanje nižestupanjskog suda, dok se određeno ne ukazuje na različitu praksu drugostupanjskih sudova, niti na zauzeta shvaćanja revizijskog suda koja eventualno nisu podudarna s iznijetim pravnim shvaćanjem u pobijanoj odluci, što nije dovoljno za ocjenu dopuštenosti revizije u smislu cit. odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a. Isto tako, da bi se postavljena pravna pitanja mogla smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a nije dovoljno samo navesti da su pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog toga što revident ima različito pravno shvaćanje od onoga koje je zauzeto u pobijanoj odluci.

 

Slijedom navedenog temeljem odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. ZPP-a reviziju je trebalo odbaciti, čime je odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 18. listopada 2017.