- 1 -              Rev-x 1074/15-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1074/15-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada R., R., kojeg zastupaju punomoćnici V. K., E. B., M. N., I. R. i B. P., odvjetnici u R., protiv tuženika Republika Hrvatska, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Z., Građansko-upravni odjel radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gžn-684/13-2 od 27. siječnja 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-7843/99-68 od 5. prosinca 2012., u sjednici vijeća održanoj 18. listopada 2017.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Tuženik Republika Hrvatska dužan je platiti tužitelju Gradu R. s naslova naknade štete iznos od 60.311.313,65 kn sa zakonskom zateznom kamatom kao i naknaditi mu prouzročeni parnični trošak, sve to u roku od 15 dana.“

 

II. Nalaže se tužitelju Gradu R. da tuženici Republici Hrvatskoj naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 76.500,00 kn, u roku od 15 dana.“

 

Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

 

„I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-7843/99-68 od 5. prosinca 2012. u toč. I. i toč. II. izreke.

 

II. Preinačuje se navedena presuda u dijelu toč. II. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška i odlučuje:

 

Tužitelj je dužan tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 724.500,00 kn u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje navedena presuda u dijelu toč. II. izreke kojim nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 499.000,00 kn.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu preinači na način da u cijelosti usvoji žalbu tužitelja i odbije žalbu tuženika te prihvati tužbeni zahtjev uz nalaganje tuženici da naknadi tužitelju troškove ovog postupka uvećano za troškove žalbe i revizije, podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno postupanje, podredno da pobijanu drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, obzirom suprotno navodima tužitelja, prvostupanjska i drugostupanjska presuda sadrže jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, koje međusobno nisu u proturječju, te izreke presude nisu u kontradikciji sa obrazloženjem. Sudovi su obrazložili koje dokaze su proveli i koje činjenice utvrdili na temelju tih dokaza, te su dali razloge i za ocjenu provedenih dokaza. Iz obrazloženja prvostupanjske presude, na koje se poziva i drugostupanjska presuda pozivom na odredbu čl. 375. st. 5. ZPP, proizlazi ocjena prvostupanjskog suda prema kojoj nije bilo potrebe za provođenjem daljnjih dokaza na okolnost visine štete obzirom je sud utvrdio da nema štetne radnje tuženice. S obzirom da je neodlučno jesu li ispunjene ostale pretpostavke odgovornosti za štetu ako nema štetne radnje, utoliko nije ostvarena povreda parničnog postupka.

 

Ponavljanjem žalbenih razloga tužitelj smatra da je učinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP time što je tužitelju onemogućeno raspravljanje pred sudom zbog toga što je sud odbio provođenje dokaza predloženih po tužitelju.

 

Pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano je za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP), kojemu pripada i ovlast (čl. 304. ZPP) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP), samo je prvostupanjskom sudu pripadalo i pravo na ocjenu postojanja razloga za provođenje dokaza predloženih po tužitelju, pa ni time što je ocijenio da je predmet spora već i provedenim dokazima dovoljno raspravljen da se o njemu može odlučiti, odnosno time što nije proveo sve po tužitelju predložene dokaze - a provedene nije tumačio sukladno njegovom stavu, nije spriječio tužitelja da raspravlja pred sudom te nije počinio povredu (iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP) na koju revident ukazuje.

 

Navodi kojima tužitelj izražava nezadovoljstvo ocjenom provedenih dokaza i (time) dovodi u pitanje postojanje uvjeta za donošenje osporene presude glede činjenica koje drugostupanjski sud nalazi pravilno utvrđenim, odnosno njegovi navodi da prvostupanjski sud pogrešno navodi da tužitelj nije dokazao niti postojanje štete, niti štetnu radnju, niti uzročno posljedičnu vezu između štete i štetne radnje, a niti protupravnost u djelovanju štetnika (jer je po tužitelju notorna činjenica koju ne treba dokazivati da je pravosuđe sporo, loše ekipirano, neadekvatno ustrojeno itd.), u biti su samo prigovori činjenične naravi. Revident iznosi svoju ocjenu o relevantnosti pojedinih (pa dijelom i provedenih) dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te sugerira prihvaćanje činjeničnog utvrđenja kojeg on nalazi ispravnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može (argument iz odredaba čl. 385. ZPP) u revizijskom stupnju pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, te navode nije razmatrao ovaj sud.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet spora u revizijskom stupnju je tužbeni zahtjev tužitelja radi naknade štete koju je tužitelju uzrokovao tuženik zbog nepostupanja sudaca sukladno propisima u predmetima u kojima je tužitelj stranka, a u odnosu na izradu sudskih odluka i otpremu istih strankama, brzinu rješavanja predmeta te isto takvog nepostupanja Ministarstva pravosuđa u odnosu na rješenje upravnog tijela nižeg stupnja; zbog nepostupanja državnih tijela u smislu rješavanja problema sudbene vlasti te jer tuženik nije osigurao uvjete i sredstva za postupanje i rad sudova.

 

              Pravilno drugostupanjski sud zaključuje da predmet spora valja razriješiti prema odredbama čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 75/93, 48/99) i čl. 67. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 3/94, 100/96, 131/97).

 

Prema odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine" broj 75/93, 92/96, 48/99), štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u povjerenim im poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska, dok je prema odredbi čl. 67. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 3/94, 100/96, 131/97), propisano da Republika Hrvatska odgovara za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac građaninu ili pravnoj osobi, svojim nezakonitim ili nepravilnim radom.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je da tuženik ne odgovara tužitelju za štetu, a to stoga što tužitelj tijekom postupka nije dokazao ostvarenje pretpostavki za naknadu štete (štetu, štetnika, štetnu radnju, uzročno posljedičnu vezu i protupravnost u djelovanju štetnika). Naime, kako navodi prvostupanjski sud, a takav zaključak prihvaća i ovaj sud, tužitelj nije činjenično konkretizirao u čemu bi se ogledao nezakonit ili nepravilan rad sudaca u svakom od predmeta na koje se tužbeni zahtjev odnosi, a činjenice kao nezakazivanje ročišta, nezaključivanje stečajnog postupka, neodlučivanje o žalbama ne predstavljaju dokaz o nezakonitom postupanju sudaca. Isto tako ne predstavlja notornu činjenicu mišljenje tužitelja da je izbor sudaca prespor i nedovoljno čest, što dovodi do dugogodišnjeg svjesnog ili krajnje neodgovornog postupanja državnih tijela prilikom rješavanja problema sudbene vlasti, a čime tužitelj, kako on tvrdi, trpi štetu.

 

              Na navode revidenta da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je u odluci naveo izmjene i dopune zakona koji nisu bili na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, valja odgovoriti da spornim izmjenama nisu obuhvaćeni niti čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave, niti čl. 67. Zakona o sudovima, pa prema tome sudovi citiranjem izmjena i dopuna predmetnih Zakona koji su stupili na snagu nakon podnošenja tužbe, nisu pogrešno primijenili materijalno pravo.

 

              Obzirom da nisu ostvareni revizijski razlozi valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 18. listopada 2017.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Željko Glušić, v.r.