- 1 -              Rev 1474/14-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1474/14-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec člana vijeća i Jasenke Žabčić člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. M. iz R., koju zastupa punomoćnica P. V., odvjetnica u O., protiv tuženika F. K. iz K., te umješača na strani tuženika 1. L. M. iz U., kojeg zastupa punomoćnica L. B., odvjetnica u R. i 2. A. H. iz Nj., H. A. B., koju zastupa punomoćnik S. J., odvjetnik u R., radi poništenja punomoći, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-4638/2011 od 11. travnja 2012. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-3772/05 od 3. veljače 2011., u sjednici vijeća održanoj 18. listopada 2017.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

„1. Poništava se punomoć tužiteljice M. M. izdanu tuženiku F. K. dana 08.12.1995. godine jer je ista mimo znanja i volje tužiteljice mijenjana, dopisivana i ne predstavlja njenu izvorno izraženu namjeru i volju davanja punomoći.

 

              2. Tuženik F. K. dužan je tužiteljici M. M. naknaditi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 4.920,00 kn, u roku od 15 dana.“

 

              Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

„Prihvaća se žalba umješača na strani tuženika L. M. i A. H. te se preinačuje presuda Općinskog suda u Rijeci posl. broj P-3772/05 od 3. veljače 2011. godine i sudi:

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

Poništava se punomoć tužiteljice M. M. izdane tuženiku F. K. dana 8. prosinca 1995. godine jer je ista mimo znanja i volje tužiteljice mijenjana, dopisivana i ne predstavlja njenu izvorno izraženu namjeru i volju davanja punomoći.

 

Tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi troškove parničnog postupka u roku od 15. dana.

 

II. Nalaže se tužiteljici da umješaču na strani tuženika L. M. nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.037,50 kn u roku od 15 dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica, navodeći da istu podnosi radi pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, te iz razloga što odluka o sporu ovisi o rješenju materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja važnih za jedinstvenu primjenu zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da revizijski sud ukine pobijanu drugostupanjsku presudu, i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna;

 

2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa;

 

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovog Zakona.

 

Prema odredbi čl. 373.a. ZPP drugostupanjski sud će presudom odbiti žalbu i potvrditi prvostupanjsku presudu, odnosno presudom će preinačiti prvostupanjsku presudu ako prema stanju spisa nađe:

 

1) da bitne činjenice među strankama nisu sporne, ili

 

2) da ih je moguće utvrditi i na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, neovisno o tome je li prvostupanjski sud prigodom donošenja svoje odluke uzeo u obzir i te isprave, odnosno izvedene dokaze.

 

U konkretnom slučaju dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP, budući da je drugostupanjska presuda donesena prema odredbi članka 373.a ZPP.

 

Kod takve procesne situacije, a kada je protiv pobijane presude dopušteno podnijeti redovnu reviziju, nema mjesta podnošenju tzv. izvanredne revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a, a kako je to učinila tužiteljica, zanemarujući činjenicu da je drugostupanjska presuda donesena primjenom odredbe čl. 373. a. ZPP. Stoga bez obzira na sadržaj revizije tužiteljice, ovaj sud je sa istom postupao kao da se radi o redovnoj reviziji, te polazeći od odredbe čl. 392. a. ZPP pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Neosnovan je revizijski razlog da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo.

 

Predmet spora je poništenje punomoći koju je tužiteljica izdala tuženiku, obzirom da ista tvrdi da je tuženik na istu sam nadopisao dio koji se odnosi na davanje hipotekarne izjave na nekretnine u vlasništvu tužiteljice.

 

U postupcima koji su prethodili reviziji utvrđeno je:

 

-              da je tužiteljica tuženiku kao bivšem bračnom drugu izdala punomoć 8. prosinca 1995.

 

-              navedena punomoć sadržavala je ovlaštenje za odvoz drva iz šume R. L., te za davanje predmetne nekretnine u zalog

 

-              na temelju navedene punomoći tuženik je dao založnu izjavu 8. siječnja 1996. kod javnog bilježnika na temelju koje je uknjižbom u zemljišnoj knjizi Općinskog suda u Crikvenici zasnovao založno pravo na nekretnini u vlasništvu tužiteljice u korist umješača L. M. radi osiguranja njegove novčane tražbine po osnovu zajma tuženiku, na temelju kojeg založnog prava je provedena ovrha radi namirenja njegove novčane tražbine prodajom založene nekretnine u sudskom ovršnom postupku, u kojem je umješaču L. M. kao ovrhovoditelju i jedinom ponuditelju ta nekretnina dosuđena u vlasništvo. Isti je kao njezin vlasnik raspolagao nekretninom u korist umješača A. H., koja je uknjižena kao vlasnica nekretnine.

 

Prvostupanjskom presudom poništena je punomoć koju je tužiteljica izdala tuženiku 8. prosinca 1995. jer je ista mimo znanja i volje tužiteljice mijenjana, dopisivana i ne predstavlja njenu izvorno izraženu namjeru i volju davanja punomoći.

 

Drugostupanjski sud preinačio je prvostupanjsku presudu, na način da je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice obrazlažući da je prestalo pravo tužiteljice da traži poništenje punomoći u okviru odredbe članka 117. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96,112/99 – dalje: ZOO). Sud je utvrdio da su stranke predmetnu punomoć sklopile 8. prosinca 1995. S obzirom da je tužiteljica tužbu podnijela 6. rujna 2005., to je drugostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu iz čl. 117. ZOO i odbio tužbeni zahtjev iz razloga što je prestalo pravo tužiteljice da traži poništenje punomoći obzirom da sukladno navedenoj odredbi pravo zahtijevati poništenje pobojnog ugovora prestaje istekom roka od jedne godine od saznanja za razlog pobojnosti odnosno od prestanka prinude, a to pravo u svakom slučaju prestaje istekom roka od tri godine od dana sklapanja ugovora.

 

Tužiteljica je u ovoj parnici tražila da se sporna punomoć poništi, a ne da se utvrdi ništavom. Tužiteljica je dakle podnijela konstitutivnu tužbu tražeći da sud svojom odlukom poništi punomoć, a ne deklaratornu tužbu sa zahtjevom da se utvrdi da je punomoć ništava. Ništav ugovor po prirodi stvari se ne može poništiti, jer se ne može poništiti nešto čega nema. Već iz tih razloga zahtjev tužiteljice nije osnovan.

 

Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, radi čega je valjalo reviziju tužiteljice odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 18. listopada 2017.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Renata Šantek, v.r.