- 1 -              Rev-x 254/16-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 254/16-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari I. tužiteljice T. G.1, OIB: ..., II tužitelja T. G.2, III. tužiteljice J. G., OIB: ..., IV. tužitelja F. G., JMBG: ... i V. tužiteljice G. G.1, OIB: ... svi iz J., koje zastupa punomoćnik P. J. odvjetnik iz Odvjetničkog društva P. J. i M. J. j.t.d. u O., protiv tuženika E. o. d.d. Z., P. O., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. N., odvjetnik iz Odvjetničkog društva G. p. iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Osijeku br. Gžx-141/2014-2 od 16. srpnja 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku br. P-454/2013-24 od 5. ožujka 2014., u sjednici održanoj 18. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tuženika.

 

Odbacuje se kao nedopuštena revizija tužitelja.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

"I/ Nalaže se tuženiku E. o. d.d. Z., P. O., da s osnova naknade nematerijalne štete isplati prvotužiteljici T. G.1 iznos od 70.000,00 kn, drugotužitelju T. G.2 iznos od 70.000,00 kn, trećetužiteljici J. G. iznos od 70.000,00 kn, četvrtotužitelju F. G. iznos od 70.000,00 kn, petotužiteljici G. G.1 iznos od 70.000,00 kn, sve iznose sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena koje na taj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude 5. ožujka 2014. godine do isplate.

 

II/ Nalaže se tuženiku E. o. d.d. Z., P. O. da trećetužiteljici J. G. na ime naknade materijalne štete isplati ukupan iznos od 26.382,13 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

 

- na iznos od 8.282,13 kn od 14. siječnja 2004. godine do isplate,

- na iznos od 3.800,00 kn od 3. srpnja 2004. godine do isplate,

- na iznos od 8.300,00 kn od 13. siječnja 2004. godine do isplate,

- na iznos od 5.000,00 kn od 13. siječnja 2004. godine do isplate,

- na iznos od 1.000,00 kn od 13. siječnja 2004. godine do isplate,

 

zakonsku zateznu kamatu u visini određenoj Uredbom o visini zakonske zatezne kamate na iznos od 20.000,00 kn, koja teče od 3. srpnja 2004. godine do 9. kolovoza 2006. godine,

 

zatim prvotužiteljici T. G.1 s osnova naknade materijalne štete iznos od 1.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. siječnja 2004. godine do isplate, drugotužitelju T. G.2 sa osnova naknade materijalne štete iznos od 1.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. siječnja 2004. godine do isplate, četvrtotužitelju F. G. s osnova naknade materijalne štete iznos od 1.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. siječnja 2004. godine do isplate, petotužiteljici G. G.1 s osnova naknade materijalne štete iznos od 1.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. siječnja 2004. godine do isplate, šestotužitelju F. G. s osnova naknade materijalne štete iznos od 1.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 13. siječnja 2004. godine, kao i da tužiteljima naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 217.533,84 kn, sve u roku od 15 dana.

 

III/ S preostalim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška tužitelji se odbijaju kao neosnovanim.

 

r  i  j  e  š  i  o    j  e

 

I/ Utvrđuje se da su tužitelji svaki ponaosob povukli tužbeni zahtjev za iznos od 9.769,00 kn, da je trećetužiteljica povukla tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete s osnova izrade nadgrobnog spomenika u iznosu od 20.000,00 kn, te da je šestotužitelj u cijelosti povukao tužbeni zahtjev vezano za naknadu nematerijalne štete."

 

Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

''Žalba tuženika je djelomično osnovana, te se odluka Općinskog suda u Osijeku broj P-454/2013-24 od 5. ožujka 2014. godine u djelu kojim je odlučeno presudom

 

a) potvrđuje u dijelu kojim je naloženo tuženiku da svakom od tužitelja isplati iznos od po 70.000,00 kn na ime naknade nematerijalne štete sa određenom zateznom kamatom (toč I izreke)

 

b) preinačuje u dijelu kojim je naloženo tuženiku da svakom od tužitelja na dosuđeni iznos od po 1.000,00 plati zakonsku zateznu kamatu od 13. siječnja 2004. godine do isplate kao i da im naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 217.533,84 kn tako da se sudi:

 

1. Nalaže se tuženiku da tužiteljima J. G., T. G.1, T. G.2, G. G.1 i T. G.3 (ocu) na dosuđeni iznos od 1.000,00 da na ime naknade materijalne štete (dio točke II) plati zateznu kamatu koja teče od 5. ožujka 2014. godine kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 % poena

 

Zahtjev tužitelja za plaćanje zatezne kamate na dosuđeni iznos od po 1.000,00 kn a koja teče za razdoblje od 13. siječnja 2004. godine do 4. ožujka 2014. godine po stopi određenoj uredbom o visini zakonske zatezne kamate odbija se kao neosnovan.

 

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 80.289,07 kn u roku 15 dana.

 

U preostalom dijelu zahtjev za naknadu troška parničnog postupka odbija se kao neosnovan.''

 

Protiv drugostupanjske presude, u dijelu kojim je odbijena njegova žalba i potvrđena prvostupanjska presuda, tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP) zbog materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja koja su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da ovaj sud preinači drugostupanjsku presudu i odbije tužitelje u cijelosti.

 

Tužitelji su protiv dijela drugostupanjske presude kojim je preinačen dio prvostupanjske presude u dijelu troška parničnog postupka podnijeli reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP. Predlažu da ovaj sud prihvati reviziju, preinači pobijanu drugostupanjsku odluku na način da odbije žalbu tuženika u pogledu dosuđenog parničnog troška, te mu naloži da tužiteljima nadoknadi trošak sastava revizije.

 

Odgovori na revizije nisu podneseni.

 

Revizija tuženika nije dopuštena.

 

Revizija tužitelja nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranka ima pravo izjaviti reviziju (tzv. izvanredna revizija) protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog čl. (redovna revizija), ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa se tako primjerice navodi:

 

1)              ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova;

 

2)              ako o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem;

 

3)              ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji koju podnosi temeljem odredbe čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

Iz sadržaja navedenih odredaba ZPP proizlazi da je za dopuštenost ove izvanredne revizije potrebno kumulativno ispunjenje sljedećih pretpostavki: da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje, da su uz pitanje određeno navedeni propisi i drugi važeći izvori prava koji se na njega odnose, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da sadrži određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

U predmetnoj reviziji tuženik postavlja sljedeća pitanja:

 

„1. Da li je pravilno ocijeniti da postoji uzročna veza između štete koja je nastala za oštećenike u svezi s opasnom stvari - automobil, u okolnostima kada je vozač automobila u kaznenom postupku pravomoćno oslobođen da bi kršenjem propisa o sigurnosti prometa ugrozio promet i da je izazvao nesreću u kojoj je prouzročena smrt jedne osobe (šteta)?

 

2. Da li u okolnostima kada odlukom kaznenog suda kojim se isključuje protupravnost imaoca opasne stvari - automobila, jer kazneni sud ne nalazi da bi imalac opasne stvari počinio kazneno djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa - izazivanjem prometne nesreće, opisano u čl. 272. st. 3. u svezi st. 1. Kaznenog zakona, a kažnjivo po čl. 272. st. 3. Kaznenog zakona, oštećenih mora dokazati njezino postojanje, dakle da postoji uzročna veza između štetne radnje imaoca opasne stvari - automobila i nastale štete?

 

3. Da li je drugostupanjski sud u svojoj odluci dužan dati razloge o odlučnim činjenicama koje se odnose na u žalbi tuženika iznesene žalbene navode glede ne postojanja pretpostavka uzročnosti između radnje osiguranice tuženika i štete koju opisuju tužitelji u tužbi i za koju traže naknadu od tuženika, uključujući i ocjene žalbenih navoda da je šteta nastala isključivom radnjom oštećenika koju osiguranik tuženika nije mogao predvidjeti niti izbjeći ili otkloniti posljedice, a koji žalbeni navodi su od odlučnog značaja u smislu odredbe čl. 177. st. 2. ZOO/91 u svezi s čl. 173. ZOO/91?“

 

Pritom se tuženik poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1306/06 od 28. veljače 2007., Revx-733/2010 od 9. studenog 2010., Županijskog suda u Dubrovniku Gž-1450/11 od 9. siječnja 2013., Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-76/81 od 26. svibnja 1982., Rev-2732/88 od 6. lipnja 1989., Rev-136/2007 od 9. svibnja 2007, Rev-93/93.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev za isplatu naknade materijalne i nematerijalne štete koju su tužitelji pretrpili zbog smrti supruga, oca, sina i brata tužitelja G. G.2, koji je smrtno stradao u prometnoj nezgodi u kojoj je sudjelovao kao putnik na prednjem sjedalu do vozača u osobnom automobilu kojim je upravljala osiguranica tuženika S. M.

 

U postupcima koji su prethodili revizijskom je utvrđeno da je osiguranica tuženika 29. prosinca 2003. oko 20.45 sati vožnjom u alkoholiziranom stanju prešla vozilom na lijevi prometni trak gdje je došlo do sudara s vozilom koje se kretalo iz suprotnog smjera, te je pritom smrtno stradao suvozač G. G.2. Protiv osiguranice tuženika vodio se kazneni postupak u kojem je ista oslobođena od optužbe. Utvrđeno je nadalje, iz iskaza svjedoka S. M. da se ista većine predmetnog događaja ne sjeća, te se ne sjeća da bi pokojni G. G.2 upravljač uhvatio lijevom rukom i gurnuo ga ulijevo, te se ne sjeća niti ijednog detalja koji je doveo do nastanka prometne nezgode. Iz provedenog vještačenja sudovi su utvrdili da je prema tragovima automobil kojim je upravljala osiguranica tuženika od područja uz desni rub kolnika izvršio relativno naglo skretanje u lijevo, te je nakon skretanja u lijevo poduzeto skretanje u desno, jer da nije, automobil bi sletio s kolnika na lijevu stranu i ne bio došlo do izravnog sudara s kamionom. Vještak nije mogao ustanoviti tehničkim putem zbog čega je automobil osiguranice tuženika skrenuo u lijevo.

 

U odnosu na prva dva pitanja koja tuženik postavlja, valja reći da iz navedenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se tuženik poziva kao razloge zbog kojih smatra da su pitanja važna za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, proizlazi da se iste odnose na posve drugačiju činjeničnu i pravnu situaciju od ovog konkretnog predmeta te se stoga ne može prihvatiti revizijski navod da bi pobijana odluka bila suprotna zauzetim shvaćanjima u navedenim odlukama.

 

Naime, u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1306/06 od 28. veljače 2007. predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete koju je pretrpio nepravilnim radom zemljišno - knjižnih službenika, koji u zemljišnim knjigama nisu stavili plombu na nekretnine iz zk. ul. 1670 k.o P. o zaprimanju ugovora o njihovom otuđenju trećoj osobi, radi čega je tužitelj doveden u zabludu glede vlasništva istih nekretnina, a što je bilo odlučno pri donošenju njegove odluke o sklapanju ugovora o poslovnoj suradnji i pri donošenju odluke o isplati 100.000,00 DEM prodavatelju.

 

U predmetu koji se na Vrhovnom sudu Republike Hrvatske vodio pod brojem Revx-733/10 predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete s naslova duševnih boli koje trpe zbog smrti njihovog prednika, a za koju smatraju da je odgovoran tuženik budući je njihov prednik nastradao na radu kod tuženika, dok je u predmetu Županijskog suda u Dubrovniku Gž-1450/11 predmet spora zahtjev tužitelja za uklanjanje kamene vaze s grobnog mjesta odnosno nadgrobne ploče, te zahtjev za naknadu neimovinske štete.

 

Dakle, iz navedenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Županijskog suda u Dubrovniku proizlazi da se iste odnose na posve drugačiju činjeničnu i pravnu situaciju od ovog konkretnog predmeta te se stoga ne može prihvatiti revizijski navod da bi pobijana odluka bila suprotna zauzetim shvaćanjima u navedenim odlukama.

 

U odnosu pak na treće postavljeno pitanje valja reći da prema shvaćanju revizijskog suda tako postavljeno pitanje nije u skladu s odredbom čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, budući je previše općenito i nije dovoljno precizno za dopuštenost revizije, pa zbog nedovoljne određenosti nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Slijedom navedenog, valjalo je reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu i na temelju odredbe čl. 392.b st. 2 i 3. ZPP odlučiti kao u izreci.

 

U odnosu na reviziju tužitelja valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom "postupak" iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

 

Ovakvo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske potvrdio je i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci U-III-5656/2016 od 8. ožujka 2017.

 

Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 18. listopada 2017.