- 1 -              Rev-x 1126/15-3

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 1126/15-3

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Gordane Jalšovečki članice vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. V. pok. J. iz V., P., kojeg zastupa  punomoćnik I. Š., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zadru, kao pravne sljednice prijašnjeg tuženika SFRJ, radi izmjene i povećanja rente, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-1218/15-3 od 15. rujna 2015., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1613/14 od 26. ožujka 2015., ispravljena rješenjem poslovni broj P-1613/14 od 22. prosinca 2015., u sjednici vijeća održanoj 18. listopada 2017.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom ispravljenom rješenjem broj P-1613/14 od 22. prosinca 2015. na zahtjev tužitelja kao oštećenika za ubuduće povećana je renta koja je dosuđena prijašnjom pravomoćnom odlukom suda, a kako je to sve pobliže određeno u izreci, dok je dio zahtjeva za povećanjem rente odbijen.

 

              Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijene su žalbe obiju stranaka kao neosnovane i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 43/13 i 89/14 - dalje: ZPP) izjavila je tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, u kojoj je predložila da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud je bio ovlašten ispitati pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              U podnesenoj reviziji tuženica obrazloženo ponavlja prigovor:

- nepostojanja pravnog sljedništva s bivšom državom (dakle, riječ je o prigovoru promašene pasivne legitimacije),

- zastare,

- da nije pravilno postupljeno prema odredbi čl. 195. st. 2. mjerodavnog Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 -  dalje: ZOO/91),

u prilog čega se pozvala na dvije rješidbe Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to broj Rev-378/11 od 15. svibnja 2013. i broj Rev-563/06 od 11. listopada 2006. u vezi s pitanjem postojanja opće radne nesposobnosti.

 

Pozivajući se na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka tuženica sadržajno ni numerički ne ističe povredu nijedne odredbe Zakona o parničnom postupku, zbog čega izloženi prigovor nije mogao biti uzet u razmatranje.

 

U odnosu na prigovor nepostojanja pasivne legitimacije treba odgovoriti da su glede pitanja odgovornosti Republike Hrvatske za naknadu štete zbog ozljeđivanja na služenju vojnog roka u bivšoj JNA u postupku koji je prethodio reviziji pravilno primijenjene odredbe Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koju je odgovarala bivša SFRJ ("Narodne novine" broj 117/03 – dalje: ZORHŠ).

 

Naime, suglasno čl. 1. ZORHŠ-a, Republika Hrvatska kao jedna od pravnih sljednica SFRJ odgovara za one štete nastale u bivšoj SFRJ, za koje je po tada važećim propisima odgovarala bivša SFRJ ako se razboritim i pravičnim prosuđivanjem svih okolnosti konkretnog slučaja, posebice državljanstva, prebivališta, trajnog boravišta odnosno sjedišta oštećenika i štetnika, mjesta štetne radnje i nastalih štetnih posljedica, načina uzrokovanja štete i drugih okolnosti odmjerenih u njihovoj ukupnosti može zaključiti da je Republika Hrvatska, od svih drugih država – pravnih sljednica bivše SFRJ – u najbližoj vezi s konkretnom štetom.

 

Stavkom 2. navedene zakonske odredbe izričito je rečeno da se smatra da postoji najbliža veza iz st. 1. ovog članka ako je oštećenik u vrijeme štetnog događaja bio državljanin bivše Socijalističke Republike Hrvatske, odnosno pravna osoba s registriranim sjedištem na njezinom teritoriju, a šteta je počinjena na državnom teritoriju Republike Hrvatske.

 

U predmetnom slučaju utvrđeno je postojanje izloženih pretpostavki jer je šteta počinjena na području mjesne nadležnosti Općinskog suda u Zadru, a tužitelj je imao hrvatsko državljanstvo u vrijeme štetnog događaja.

 

Dakle, polazeći od toga da je Republika Hrvatska u predmetnom slučaju prema navedenoj zakonskoj odredbi pravna sljednica bivše SFRJ, nju vežu granice pravomoćnosti presude Općinskog suda u Zadru u predmetu broj P-2081/87 od 11. srpnja 1989., kojom je odlučeno o renti.

 

Nadalje, u ovom predmetu nije riječ o tužbenom zahtjevu podnesenom na temelju odredbe čl. 195. st. 2. ZOO/91, prema kojoj odredbi ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegova daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu kao naknadu za tu štetu, već je riječ o zahtjevu za izmjenu dosuđene rente suglasno čl. 196. ZOO/91 i kasnije nakon stupanja na snagu novog Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/05, 41/08 i 125/11 -  dalje: ZOO/05) odredbi identičnog sadržaja iz čl. 1096. ZOO/05.

 

Prema odredbi čl. 196. ZOO/91 odnosno 1096. ZOO/05 sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke.

 

Dakle, renta se dosuđuje pod klauzulom rebus sic stantibus pa je osnovna pretpostavka da bi sud smio prihvatiti zahtjev da su se znatnije promijenile okolnosti koje je sud imao na umu prilikom donošenja prijašnje odluke, kao i da postoji zahtjev oštećenika za povećanjem rente ili zahtjev štetnika (odgovorne osobe) za sniženje ili potpuno ukidanje rente.

 

U predmetnom slučaju zbog proteka vremena, dobi tužitelja, smrti oca i činjenice da je sam ostao na seoskom imanju te znatnih promjena socio-ekonomskih prilika, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova znatnije su se promijenile okolnosti koje opravdavaju na osnovu provedenog poljoprivrednog vještačenja zahtjev za povećanjem rente, a u visini pobliže određenoj nižestupanjskim presudama.

 

Pritom su sudovi imali na umu i utvrđeni stupanj doprinosa tužitelja nastanku vlastitog ozljeđivanja, kao i stupanj smanjenja životne aktivnosti od 50%.

 

Zbog toga pozivanje tuženice na prethodno citirane rješidbe Vrhovnog suda Republike Hrvatske nisu od značaja za odlučivanje u predmetnom sporu, jer u tim odlukama je predmet spora bio zahtjev za dosudu rente po čl. 195. st. 2. ZOO/91, kada je pored ostalog trebalo odlučivati i o osnovi rente, dok je u predmetnom postupku riječ o zahtjevu za izmjenu već dosuđene rente suglasno odredbi čl. 196. ZOO/91 i nastavno identičnoj odredbi čl. 1096. ZOO/05.

 

Konačno, pozivanje na zastaru nije osnovano kada je tužba u ovom predmetu podnesena još 18. ožujka 1991., a prethodna drugostupanjska presuda je donesena po Okružnom sudu u Zadru poslovni broj Gž-1095/89, 27. lipnja 1990.

 

Osim toga, postupak je bio prekinut stupanjem na snagu Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 112/99) i nastavljen je stupanjem na snagu ZORŠ-a protiv pravne sljednice bivše SFRJ, a to je Republika Hrvatska 31. srpnja 2003., a kako je to propisano samim Zakonom.

 

Činjenica što sud nije do 2011. poduzimao nijednu procesnu radnju nakon utvrđenja da je postupak prekinut ne može ići na teret oštećene osobe.

 

Na osnovu svega izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tuženice kao neosnovanu jer je utvrđeno da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena.

 

Zagreb, 18. listopada 2017.