- 1 -              II Kž 379/2017.-4

 

 

 

 

 

Broj: II Kž 379/2017.-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Miroslava Šovanja i Ileane Vinja kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog V. Ć. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. i drugih Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93. - pročišćeni tekst i 35/93. - ispravak, - dalje u tekstu: OKZ RH), odlučujući o žalbi optuženog M. P. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 26. rujna 2017. broj Kv-Rz-10/17 (K-Rz-3/16), o ukidanju jamstva i određivanju istražnog zatvora u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 18. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se žalba optuženog M. P., preinačuje se pobijano rješenje pod točkom III. izreke na način da se istražni zatvor protiv optuženog M. P. ukida te se optuženik ima odmah pustiti na slobodu.

 

U ostalom dijelu pobijano rješenje ostaje neizmijenjeno.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, u tijeku postupka nakon podignute optužnice u kaznenom predmetu protiv optuženog V. Ć. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. i drugih OKZRH, pod točkom I. izreke, na temelju članka 135. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 70/17.) ukinuto je jamstvo određeno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II Kž-9/16 od 13. siječnja 2016. u iznosu od 500.000,00 kuna protiv optuženog M. P., a koje se sastojalo u upisu založnog prava na nekretninama u suvlasništvu M. P. i A. P., a koje su pobliže opisane u izreci pobijanog rješenja. Pod točkom II. izreke, naloženo je Općinskom sudu u Sisku, Zemljišnoknjižnom odjelu Glina, brisanje založnog prava na nekretninama opisanim pod točkom 1., dok je pod točkom III. izreke, na temelju članka 135. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 70/17.) i članka 127. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) protiv optuženog M. P. određen istražni zatvor iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 4. ZKP/08. Pod točkom IV. izreke optuženom M. P. je u istražni zatvor uračunato vrijeme lišenja slobode od 15. lipnja 2015. do 29. siječnja 2016.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženi M. P. po branitelju, odvjetniku L. D., ne navodeći izričito žalbene osnove, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači u točki III. izreke na način da se odbije prijedlog državnog odvjetnika za određivanje istražnog zatvora protiv optuženika, odnosno da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Žalba je osnovana.

 

U pravu je optuženi M. P. kada u žalbi ističe da u konkretnoj situaciji nije opravdana daljnja primjena mjere istražnog zatvora protiv njega iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 4. ZKP/08.

 

Naime, prvostupanjski sud je produljenje mjere istražnog zatvora protiv optuženog M. P. po toj osnovi obrazložio time da se on tereti za kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZRH za koje je propisana kazna od 20 godina koja je u pitanju primjene procesnih odredbi izjednačena s kaznom dugotrajnog zatvora te da je način počinjenja kaznenog djela takav da pokazuje na bestijalno postupanje sa stanovnicima G. N. S., a koje okolnosti nadilaze ionako teške okolnosti svojstvene kaznenim djelima ratnog zločina. Stoga se zaključuje da je istražni zatvor u konkretnom slučaju nužan za neometano odvijanje kaznenog postupka jer bi boravak na slobodi počinitelja takvog ratnog zločina izazvao uznemirenje javnosti i to, kako stanovnika obližnjih sela, tako i medijske javnosti te umanjilo ugled i povjerenje u kazneno pravosuđe.

 

Međutim, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da u konkretnoj situaciji nije ispunjena jedna od zakonskih pretpostavki za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 4. ZKP/08., odnosno da određivanje istražnog zatvora protiv njega više nije nužno radi neometanog odvijanja postupka.

 

Naime, ovu istražnozatvorsku osnovu zakonodavac je predvidio iz preventivnih razloga, odnosno zbog javne sigurnosti kako zadržavanje na slobodi počinitelja kaznenog djela koji djeluje opasno ne bi uznemirilo javnost i u njoj umanjilo ugled i povjerenje u kazneno pravosuđe, a kako to proizlazi i iz Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 27. studenog 2014. broj U-III-7315/2014. To znači da je prilikom odlučivanja o primjeni mjere istražnog zatvora iz te osnove sud dužan voditi računa o mogućoj manifestaciji određenog ,,uznemirenja javnosti“ koja zahtijeva dodatnu skrb o javnom interesu i njegovoj zaštiti.

 

Optuženiku se stavlja na teret kazneno djelo ratnog zločina iz članka 120. stavka 1. OKZRH počinjenog u mjesecu listopadu 1991. U ovom kaznenom postupku optuženik se nalazio u istražnom zatvoru na temelju rješenja suca istrage o određivanju istražnog zatvora od 15. lipnja 2015. pa do 29. siječnja 2016. kada mu je rješenjem optužnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu broj Kov-Rz-Iz-1/16 ukinut istražni zatvor, a nakon izvršene uknjižbe založnog prava na nekretninama M. i A. P., budući da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj II Kž-9/16 preinačeno rješenje optužnog vijeća Županijskog suda u Zagrebu od 11. prosinca 2015. broj Kov-Rz-Iz-6/15 i određeno da istražni zatvor može zamijeniti jamstvo u iznosu od 500.000,00 kuna, a jamčevina se sastojala u opisu založnog prava na nekretninama.

 

Kazneno djelo koje se optuženiku stavlja na teret počinjeno je prije 26 godina, što nikako ne umanjuje njegovu težinu, ali se isto tako ne može zanemariti činjenica tako dugog vremenskog odmaka od počinjenja kaznenog djela, a koje okolnosti upućuju da javni interes u konkretnoj situaciji više nije takav da bi odnio prevagu u odnosu na pravo optuženika na osobnu slobodu. Kad se uz to uzme u obzir i da se optuženik nalazio na slobodi od 29. siječnja 2016. pa do 6. listopada 2017. te da je prije toga bio u istražnom zatvoru od 15. lipnja 2015. do 29. siječnja 2016., opravdano je za zaključiti da početna važnost osnove na temelju koje je primijenjena mjera istražnog zatvora protiv optuženika sada više nije dostatna da bi se na temelju nje moglo opravdati njezino daljnje produljenje.

 

Imajući na umu navedeno, a pritom vodeći računa da je istražni zatvor krajnja mjera, ocjena je ovog drugostupanjskog suda da boravak optuženog M. P. u istražnom zatvoru iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 4. ZKP/08. više nije nužan iz preventivnih razloga, odnosno iz razloga javne sigurnosti, a da njegovo puštanje na slobodu neće uznemiriti javnost i u njoj umanjiti povjerenje i ugled u kazneno pravosuđe. Zbog toga, niti primjena mjere istražnog zatvora protiv optuženika nije nužna radi neometanog odvijanja postupka, a time nisu ispunjeni ni svi uvjeti za primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženika po prethodno citiranoj osnovi.

 

Stoga je žalbu optuženog M. P. trebalo prihvatiti i na temelju članka 494. stavka 3. točke 3. ZKP/08. preinačiti pobijano rješenje u točki III. izreke i protiv optuženika ukinuti istražni zatvor te ga pustiti na slobodu.

 

Slijedom izloženog, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 18. listopada 2017.