- 1 -              I Kž 507/2017-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 507/2017-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika I. B. i T. L. zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 13. srpnja 2017. broj K-25/16, u sjednici održanoj 18. listopada 2017.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika te optuženika I. B. i T. L. kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom donijetom u ponovljenom postupku, optuženici I. B. i T. L. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11. pa su, na temelju tog propisa, osuđeni na kazne zatvora, i to optuženi I. B. na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, a optuženi T. L. na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koje kazne im je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme koje provode u istražnom zatvoru, i to optuženom I. B. od 3. rujna 2015. pa dalje, a optuženom T. L. od 4. rujna 2015. pa dalje.

 

Na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.), oštećenom trgovačkom društvu „J.“ d.d. dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 14.264,24 kune, čije plaćanje je naloženo solidarno optuženicima I. B. i T. L..

 

Na temelju članka 79. KZ/11., od optuženog I. B. oduzeti su elektrošoker, pištolj marke „R. P.“ i sedam komada streljiva cal. 7,65 mm.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. i 3. u vezi s člankom 145. stavkom 1. i stavkom 2. točkama 1., 6., 7. i 8. te stavkom 3. ZKP/08., optuženicima je naloženo naknaditi troškove kaznenog postupka, i to optuženom I. B. u ukupnom iznosu od 7.812,50 kuna, optuženom T. L. u ukupnom iznosu od 8.762,00 kuna, a optuženicima I. B. i T. L. solidarno u ukupnom iznosu od 370,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženici I. B. i T. L..

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu preinači na način da optuženicima I. B. i T. L. izrekne strože kazne zatvora.

 

Optuženi I. B. žali se po branitelju, odvjetniku S. V., „zbog svih žalbenih razloga“, a obrazlaže žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „ukinuti presudu te preinačiti je u oslobađajuću, odnosno podredno istu ukinuti te vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje“.

 

Optuženi T. L. žali se po branitelju, odvjetniku Ž. A., „iz svih žalbenih razloga propisanih ZKP-om i to prije svega poradi bitne povrede odredbi ZKP-a, poradi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, poradi povrede kaznenog zakona, tj. odluke o kaznenoj sankciji, odnosno dosuđenog imovinsko-pravnog zahtjeva, kao i poradi presuđenog troška rubriciranog kaznenog postupka“, a predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „II. okr. T. L. oslobodi od optužbe za predbacivano kazneno djelo podredno da se pobijana presuda ukine, a predmet nastavno vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanju, uz obvezu izvođenja svih relevantnih dokaza, podredno da se II.okr. (ukoliko ga se iznađe krivim) izrekne zatvorska kazna koja će biti umanjena“.

 

Državni odvjetnik podnio je odgovore na žalbe optuženika I. B. i T. L. u kojima je predložio njihovo odbijanje.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; dalje: ZKP/08.-17), bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Optuženi I. B. u žalbi tvrdi da je „predsjednica vijeća (…) bila upoznata sa sadržajem nezakonitog dokaza“ jer da je, odlučujući tijekom postupka o istražnom zatvoru, u rješenju o produljenju istražnog zatvora bilo navedeno „da je [ono] bazirano na optužnici i dokazima na kojima se ista temelji“.

 

Optuženi T. L. u žalbi navodi da je „tijekom ponovljenog postupanja (…) postupljeno protivno uputi datoj od strane VSRH kroz ukidnu presudu (…) od 16. studenog 2016.g. pod posl. br. I.Kž-548/16-4“ jer da je „u narečenoj sudskoj odluci (…) bio dat nalog prvostupanjskom sudu da isti u ponovljenom postupku, narečeni postupak ima provesti `… pred potpuno izmijenjenim vijećem´(…) a da je u ponovljenom postupku, koji se završava donošenjem napadane sudske odluke, kao predsjednik prvostupnog vijeća, upravo uredovao sudac koji je već ranije uključen bio u postupanje nad osobom II. okr. T. L. i to tada kao član vijeća koji je odlučivao bio o produljenju istražnog zatvora nad I. i II. okr. (…) 18. travnja 2016.“

 

Na žalbene tvrdnje optuženog I. B. treba odgovoriti da činjenica da je predsjednica raspravnog vijeća ranije sudjelovala u odlučivanju o istražnom zatvoru protiv optuženika (pa čak i da se tada upoznala sa sadržajem dokaza čiji dijelovi su kasnije kao nezakoniti izdvojeni iz spisa) ne predstavlja okolnost koja bi dovela do bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 1. ili točke 2. ZKP/08.-14. Naime, kad bi to i predstavljalo okolnost koja bi izazivala sumnju u nepristranost suca, bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-14. bila bi ostvarena samo kad bi taj sudac pravomoćnom odlukom bio i izuzet od suđenja, a to ovdje nije slučaj. Pritom se, u odnosu na citirane žalbene tvrdnje optuženog T. L., kojima se također sugerira ova bitna povreda odredaba kaznenog postupka, ističe da su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenog 2016. broj I Kž-548/16-4, kojim je bila ukinuta ranija u ovom postupku donesena presuda Županijskog suda u Rijeci od 4. srpnja 2016. broj K-8/16 te je predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku pred potpuno izmijenjeno vijeće, izuzeti od suđenja oni suci (sudac predsjednik vijeća i suci porotnici) koji su sudjelovali u donošenju te ukinute presude, a ne svi suci koji su bili „već ranije uključeni (…) u postupanje“, pa niti oni koji su u ovom predmetu sudjelovali u odlučivanju o istražnom zatvoru.

 

Zbog iznesenog, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-14. na koju ovim žalbenim tvrdnjama upiru optuženici.

 

Odredba članka 468. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-14. odnosi se na suca za kojega postoji neki od razloga za isključenje od obavljanja sudačke dužnosti iz članka 32. stavka 1. točaka 1. do 5. ZKP/08.-14., ali ne i razlog za otklon iz članka 32. stavka 2. ZKP/08.-14. (postojanja okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristranost) pa iz žalbenih tvrdnji optuženog B., a niti iz spisa, ne proizlazi niti postojanje te bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

Optuženi T. L. u žalbi navodi „da je napadana sudska odluka u izreci nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude, a posebice da je ista proturječna materijalnim dokazima koji su izvedeni tijekom rubriciranog postupka, (…) da u obrazloženju pobijane presude stoga postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude, spram sadržaja zapisnika i materijalnih dokaza, koji su izvedeni bili tijekom održanja g. rasprave“.

 

Međutim, optuženi L. žalbom ne upire na određene nerazumljivosti i proturječja u izreci pobijane presude niti na proturječja između pojedinih dokaza i onoga što se o sadržaju tih dokaza navodi u presudi, već pokušava osporiti utvrđenja prvostupanjskog suda utemeljena na analizi tih dokaza, čime zapravo obrazlaže žalbenu osnovu iz članka 470. stavka 2. ZKP/08.-14.

 

Stoga ovdje treba odgovoriti da je izreka pobijane presude jasna i da nije proturječna niti samoj sebi, niti razlozima iznesenima u njenom obrazloženju, a ne postoji niti proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-14. koju citiranim tvrdnjama ističe ovaj žalitelj.

 

Optuženi I. B. u žalbi tvrdi i „da je pobijana presuda temeljena na nezakonitim dokazima te da ne postoji postupovna kategorija naknadne konvalidacije nakon što je određena radnja već provedena“, a da „prvostupanjski sud zaključuje da je usprkos prepoznavanju u kojem nisu sudjelovale sve svjedoku nepoznate osobe (…) takva dokazna radnja nezakonita“, da je „kapcijoznost prilikom provođenja dokaznih radnji (…) vidljiva i u dijelu gdje svjedok C. prepoznaje pištolj na glavnoj raspravi“ iako „ne bi proizlazilo da je postojala bilo kakva prepreka da se (…) provede dokazna radnja prepoznavanja stvari uvažavajući (…) odredbu članka 301. Zakona o kaznenom postupku“ te da su „proizvoljni (…) razlozi temeljem kojih prvostupanjski sud obrazlaže zakonitost radnji provedenog očevida“ jer „je očevid dovršen nakon proteka roka određenog po državnom odvjetniku“.

 

Međutim, citiranim žalbenim tvrdnjama optuženi I. B. ne ukazuje na postojanje nekog od razloga nezakonitosti dokaza koje spominje (zapisnika o prepoznavanju osoba, dijela raspravnog zapisnika o ispitivanja svjedoka N. C. te zapisnika o očevidu), a koji bi, u smislu odredbe članka 10. stavka 2. točke 3. ZKP/08.-14., kao takav bio izričito predviđen tim Zakonom, niti ukazuje na neke druge osnove nezakonitosti tih dokaza iz ostalih odredaba članka 10. stavka 2. ZKP/08.-14., već se njegovi citirani prigovori, u suštini, svode na pobijanje vjerodostojnosti tih dokaza.

 

Optuženi T. L. u žalbi tvrdi „da je na njegovu štetu povrijeđeno pravo i na pravično suđenje, kao i pravo na jednakost oružja, a sve obzirom na činjenicu da je sud prvog stupnja, posve bezrazložno odbio saslušati u svojstvu svjedoka M. M. (…) mada je posve jasno i životno da se (…) evidentno radi o osobi koja ne samo da je t.c. bila osobno prisutna na licu mjesta kao supočinitelj možebitnog kaznenog djela, nego se očito radi o `poticatelju´ osobe I. i II. okr.“. Pritom se „obrana II. okr. (…) poziva na presedan (sudsku praksu) ESLJP-a `Masca protiv Švicarske´ u kojem je od strane ESLJP-a zaključeno, da imenovanom okr. nije bilo omogućeno pravično suđenje, kada sud po njemu isticane dokazne prijedloge apriori odbija, upravo kako je to slučaj bio i sa dokaznim prijedlozima koje ističu I. i II. okr. u rubriciranoj pravnoj stvari“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, odbijanje dokaznog prijedloga za ispitivanje svjedoka M. M., obrazloženog na raspravi (list 434 spisa) tvrdnjom da je on „naveden u optužnici kao NN osoba“, a predloženog „vezano za odnos opt. prema djelu jer da će se time vidjeti kako oni nisu imali namjeru domoći se ili prisvojiti bilo kakav novčani iznos“, uz napomenu „da obrana raspolaže informacijom da se isti nalazi negdje na odsluženju kazne“, ne predstavlja, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tešku povredu prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-14.

 

Naime, iako osuda nakon izvođenja samo dokaza optužbe, uz odbijanje svih dokaznih prijedloga obrane, može predstavljati povredu načela pravičnosti proklamiranog člankom 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst; dalje: Ustav), odnosno konfrontacijskog prava iz članka 29. stavka 3. alineje 6. Ustava, kao i povredu tih prava propisanih člankom 6. stavcima 1. i 3. europske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje EKLJP), prema standardima ustanovljenima i opisanima u nizu presuda Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) - primjerice, u predmetima Topić v. Croatia, Horvatić v. Croatia, Asch v. Austria, Sevinc v. Turkey, Byikov v. Russia, Barim v. Turkey, Khan v. UK, P.G. i J.K. v. UK, Vidal v. Belgium – dok predmet „Masca protiv Švicarske“ na kojega se u žalbi poziva optuženi L. ne postoji u bazi odluka ESLJP-a - do povrede tih načela može doći samo ako su dokazni prijedlozi dovoljno obrazloženi, ako su važni za predmet optužbe, ako mogu pojačati poziciju obrane ili čak dovesti do oslobođenja i ako nisu „dosadni ili tegobni“ te ako sud njihovo odbijanje nije dovoljno obrazložio.

 

Obveza valjanog obrazloženja odbijanja dokaznih prijedloga jasno je propisana i člankom 459. stavkom 5. ZKP/08.-14., a prvostupanjski je sud u pobijanoj presudi dao jasne i za ovaj drugostupanjski sud prihvatljive razloge za odbijanje navedenog prijedloga obrane (posljednji odlomak na stranici 37. pisane presude). Pritom je ispravno naveo da je taj dokazni prijedlog neodređen jer nije navedeno gdje se taj svjedok nalazi, a njegovo ispitivanje očigledno ne bi pridonijelo boljem utvrđenju okolnosti na koje je on predložen, dok se pokušaj optuženog T. L. da ospori te razloge svodi na pobijanje presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu je u odgovarajućem dijelu ove drugostupanjske odluke više navedeno.

 

Zbog iznesenog nije počinjen niti ovaj oblik bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-14. koju citiranim tvrdnjama ističe optuženi T. L..

 

Optuženi T. L. u žalbi također ukazuje na činjenicu da je svjedoku N. C. tijekom ranijeg ispitivanja bio pokazan „samo jedan pištolj (…) bez da je pritom svjedoku istovremeno bilo pokazano barem nekoliko različitih pištolja, čime bi mu bila dana prilika, da obavi zakonitu, tj. valjanu radnju prepoznavanja stvari“.

 

Suprotno ovim tvrdnjama, nije protivno odredbama ZKP/08.-14. pokazati svjedoku, tijekom njegovog ispitivanja, predmete koji mogu poslužiti razjašnjenju stvari. Dakako, taj dio iskaza svjedoka nema jednaku dokaznu snagu kao dokazna radnja prepoznavanja predmeta kad se ona izvodi kao samostalna radnja prema odredbama članka 301. ZKP/08.-14. pa način njenog obavljanja može biti od utjecaja samo na vjerodostojnost ocjene tog dokaza, ali ne i na njegovu zakonitost koju optuženi L. citiranim tvrdnjama pokušava osporiti.

 

Zbog toga nije počinjena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. u vezi s člankom 301. ZKP/08.-14. koju sugerira optuženi T. L..

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08.-14. te je našao da nije počinjena neka od povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Optuženi T. L. žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona obrazlaže tvrdnjom da „sud (…) nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, slijedom čega (…) na isto (…) nije mogao ni pravilno primijeniti materijalno pravo“.

 

Dakle, ovaj optuženik ističe takozvanu „posrednu povredu kaznenog zakona“ jer smatra da je sud na temelju onog činjeničnog stanje koje po stajalištu žalitelja proizlazi iz provedenih dokaza - a ne na temelju onih činjenica koje je sud utvrdio - trebao donijeti drugačiju odluku o njegovoj kaznenopravnoj odgovornosti. Međutim, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. do 4. ZKP/08.-14. ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza. Dakle, ovi žalbeni navodi u suštini se svode na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, pa su u ovoj odluci i ocijenjeni kod obrazlaganja te žalbene osnove.

 

Stoga ovdje treba samo navesti da je sud prvog stupnja na činjenično stanje koje je utvrdio pravilno primijenio odredbe kaznenog zakona kada je radnje optuženika pravno označio kao kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. KZ/11. i osudio ih na kazne kako je to uvodno opisano te da na štetu optuženika nije počinio neku povredu kaznenog zakona na koju drugostupanjski sud, prema odredbi članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-14., pazi po službenoj dužnosti.

 

Pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja, optuženi I. B. ustraje pri navodima obrane, osporavajući namjeru prisvajanja novca. Tvrdi i da je „M. (…) trebalo (…) saslušati kao svjedoka čime bi činjenično stanje bitno za presuđenje bilo utvrđeno na valjani način“, a ističe i da su optuženici „dio novca ostavili [u vozilu oštećenika] neposredno nakon zaustavljanja vozača“ te „da je žalitelj [kasnije] zatečen s novcem“. Navodi i da na istinitost njegove obrane ukazuje i okolnost „da ovaj nekoliko dana nakon počinjenja djela iz Z. kreće u neposrednu zemljopisnu blizinu mjesta počinjenja djela u automobilu koji je sudjelovao u djelu, držeći pritom novac u bunkeru automobila bez pregrade i to vidljiv svima“. Tvrdi da bi, „da je kod optuženog postojala namjera prisvajanja, ovaj u roku od tri dana mogao sakriti ili prisvojiti novčani iznos koji mu je bio u posjedu bez ikakve prepreke, odnosno čak i napustiti područje Republike Hrvatske, a što međutim nije učinio“.

 

Optuženi T. L. u žalbi također tvrdi da nije dokazana namjera optuženika da prisvoje novac, da je sam C. iskazao da su oni od njega tražili oružje, a ne novac, da on (optuženi L.) „nije dobio ni jedne jedine lipe“ te da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da on nije koristio imitaciju pištolja, iako je to potvrdio i ispitani svjedok R. V.. Smatra da je njegova obrana „istinita, iskrena i životna“ te da ju je prvostupanjski sud trebao prihvatiti kao istinitu.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, ispravno je, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud analizirao i ocijenio sve provedene dokaze, a na temelju takve valjane ocjene, utvrdio sve odlučne činjenice iz kojih nedvojbeno proizlazi da su optuženici počinili kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. KZ/11. na način kako im je to i stavljeno na teret.

 

Naime, nesporno je da su optuženici 31. kolovoza 2015. zaustavili vozilo kojim je N. C. prevozio novčani utržak trgovačkog društva J. d.d. kojega je prethodno skupio u više poslovnih jedinica tog društva, da su se pritom predstavili kao djelatnici policije te da su, kao povod zaustavljanja C., njemu i građanima koji su se našli u blizini rekli da traže oružje pa da su se nakon toga svojim i C. vozilom udaljili s tog mjesta, odvozeći i C. koji je nakon nekog vremena uspio iskočiti iz vozila i pobjeći, kao i da je dio novca kasnije pronađen u ostavljenom vozilu društva J. d.d., a dio otuđenog novca, pištolj i elektrošoker da su zatečeni kod optuženog I. B. 3. rujna 2015.

 

S obzirom na podatke o iznosu novca koji je N. C. predmetnog dana preuzeo u poslovnicama društva J. d.d., iznosu novca s kojim je on pobjegao od optuženika, iznosu novca zatečenom u ostavljenom vozilu društva J. d.d., kao i iznosu novca zatečenom kod optuženog I. B. 3. rujna 2015., nedvojbeno je i da na kraju od otuđenog novca nedostaje 200,00 švicarskih franaka, 1.100,00 eura i 4.662,64 kune.

 

Obrane optuženika I. B. i T. L. u kojima oni zaustavljanje N. C. i njegovo odvoženje objašnjavaju dogovorom s M. M. da, zbog M. potraživanja od C., ovoga zaustave i provjere vozi li on eksploziv i oružje, odnosno da ga „povedu da to raščiste“, dakle, u kojim obranama oni poriču da su sve to poduzeli s namjerom prisvajanja novca, ukazuju se, kako to prvostupanjski sud ispravno analizira i obrazlaže, neuvjerljivima i neživotnima. Pritom prvostupanjski sud pravilno ukazuje na određena proturječja u obranama optuženika B. i L. o njihovim kontaktima s M., na njihovo prethodno detaljno planiranje djela, unajmljivanje vozila koje su koristili prilikom počinjenja djela i njegovo opremanje policijskim svjetlima, pripremanje presretanja N. C. čije su kretanje prilikom preuzimanja novca iz poslovnica društva J. d.d. pratili, kao okolnosti koje jasno upućuju na zaključak da su optuženici predmetne zgode postupali s namjerom prisvajanja novca. Pritom je jasno da je spominjanje traženja oružja prilikom zaustavljanja C. trebalo optuženicima, koji su se i njemu i osobama koje su se zatekle u blizini predstavili kao policajci, poslužiti kao opravdanje za postupanje i otklanjanje sumnje da oni rade nešto nedopušteno kako netko od njih ne bi zvao policiju, a kasnije građenje obrana na tezi da su C. zaustavili kako bi provjerili nosi li oružje i eksploziv krajnje je neuvjerljivo, posebno kada se ima na umu da se optuženi I. B. i odvezao vozilom s dijelom novca.

 

Pritom se ističe i da je činjenica da je u vozilu društva J. d.d. ostao određeni iznos novca očigledno posljedica žurbe u kojoj su optuženici, nakon bijega N. C. iz vozila, prebacili dio novca u njihovo vozilo.

 

Konačno, niti okolnost da je optuženi I. B. tri dana kasnije zatečen s dijelom oduzetog novca ne dovodi u sumnju zaključak da su optuženici inkriminirane radnje počinili s namjerom prisvajanja novca. Odlazak optuženog B. s novcem prema K., gdje se, kako sam navodi, trebao naći s osobom koja je sve organizirala, upravo ukazuje da se su se oni trebali naći radi podjele plijena, a tvrdnja njegove obrane da je taj novac namjeravao ostaviti negdje na putu i anonimno o tome obavijestiti policiju ukazuje se nelogičnom kada se ima na umu da su od tog događaja do uhićenja optuženog B. prošla tri dana u kojima se nedvojbeno mogao riješiti tog novca da nije imao namjeru zadržati ga. Osim toga, i činjenica da oštećeniku nije vraćen sav novac otuđen predmetne zgode jasno upućuje na zaključak da je optuženi B. dio novca s kojim se odvezao i potrošio, dakle, da je imao namjeru njegovog prisvajanja.

 

Na činjenicu da su optuženici prilikom počinjenja kaznenog djela koristili, uz elektrošoker, i upravo onaj pištolj koji je kasnije oduzet od optuženog I. B. ne ukazuje samo iskaz svjedoka N. C. koji je pištolj kojim mu je predmetne zgode bilo zaprijećeno opisao jednako onom koji je pronađen kod optuženog B., nego na takav zaključak upućuje i okolnost da je, osim elektrošokera, kod optuženog B. pronađen predmetni pištolj sa streljivom, i to upravo u platnenoj vrećici s natpisom J. d.d. Da je optuženi B. taj pištolj, kako navodi, uzeo sa sobom na put „radi svoje sigurnosti“, ne bi imao nikakav razlog stavljati ga u vreću do koje je došao prilikom počinjenja kaznenog djela razbojništva. Osim toga, svjedok R. V., nećak optuženog T. L., nije, suprotno žalbenoj tvrdnji tog optuženika, potvrdio njegovu obranu da je ovaj uzeo pištolj – igračku njegovog sina, već je samo naveo da je njegov sin imao više pištolja (koje je opisao kao crne, ne spominjući pritom da bi neki od njih imao smeđu dršku o kojoj je iskazo svjedok C.), a da je optuženik, koji je živio u istoj kući, imao pristup tim pištoljima. Zbog iznesenog, očigledno je da je pištolj oduzet od optuženog B. bio oružje koje je optuženi L. koristio prilikom počinjenja kaznenog djela, a koje je, nakon toga, dao odnosno vratio optuženom B..

 

Slijedom iznesenog, pravilno je prvostupanjski sud otklonio obrane optuženika I. B. i T. L. u dijelu u kojem oni osporavaju uporabu pravog pištolja i namjeru prisvajanja oduzetog novca.

 

Zbog svega iznesenog, nisu osnovane niti žalbe optuženika podnesene zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno iz osnove navedene u članku 470. stavku 2. ZKP/08.-14.

 

Državni odvjetnik, žaleći se zbog odluke o kaznama izrečenima optuženicima, tvrdi da „brojne otegotne okolnosti (…) nisu našle odgovarajući odraz na visinu izrečene kazne“, pri čemu posebno upire na „bezobzirnost optuženika (…), posljedice takvog postupanja za oštećenika (…) i okolnost da je elektrošoker, kojeg je [optuženi B.] posjedovao prilikom počinjenja kaznenog djela, [on] namjeravao i upotrijebiti (…) što zasigurno upućuje na veći stupanj ugrožavanja zaštićenog dobra“.

 

Optuženi I. B., iako u uvodu žalbe ističe da istu podnosi „zbog svih žalbenih razloga“, žalbu zbog odluke o kazni ne obrazlaže.

 

Optuženi T. L. u žalbi tvrdi da „sud precjenjuje otegotne okolnosti (…), a nedovoljno cijeni olakotne okolnosti, kao npr. izraženo kajanje II.okr. tijekom postupka, njegovo držanje pred sudom (…), činjenicu njegove teške, trajne, ozbiljne duševne bolesti (…) slijedom čega je II. okr. t.c. bio u fazi smanjene ubrojivosti“. Također ističe da je „ostvario čak 10 godina radnog staža, (…) da se nad njim ne vode drugi kazneni postupci“ te, „po mišljenju obrane, `zaslužuje´ (…) smanjenje izrečene mu zatvorske kazne“, a ukazuje i na njegovo ponašanje tijekom istražnog zatvora koje je bilo usklađeno s propisima.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama stranaka, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti koje su, u skladu s odredbama članka 47. KZ/11., značajne za odmjeravanje kazne.

 

Tako je prvostupanjski sud optuženom I. B. otegotnim cijenio odlučnost u kriminalnom postupanju i viši stupanj kriminalne volje koji proizlazi iz pripremanja djela i smišljenog plana njegovog počinjenja, visine imovinske koristi koja višestruko prelazi ovo kvalifikatorno obilježje djela, tjelesne ozljede koje je zadobio N. C. i posljedice djela koje i danas trpi, kao i način počinjenja djela iz kojeg proizlazi bezobzirnost u postupanju. Obojici optuženika otegotnim je cijenjena njihova dosadašnja osuđivanost, a optuženom B. posebno i počinjenje djela svega tri dana nakon isteka uvjetnog otpusta, odnosno 11 dana nakon što je odradio rad za opće dobro. Optuženom T. L. olakotnim je cijenjena njegova teška, prava i trajna duševna bolest i smanjena ubrojivost prilikom počinjenja kaznenog djela.

 

Iz iznesenog proizlazi da su okolnosti na koje ukazuje državni odvjetnik u dovoljnoj mjeri cijenjene prilikom odmjeravanja kazni optuženicima, a na žalbene navode optuženog T. L. treba odgovoriti da iz njegove obrane ne proizlazi potpuno priznanje počinjenog kaznenog djela pa ne može biti govora niti o njegovom stvarnom i iskrenom kajanju zbog počinjenog, a ostale olakotne okolnost na koje on ukazuje u dovoljnoj su mjeri utjecale na kaznu koja mu je izrečena pa izricanju još blaže kazne, s obzirom na njegovu raniju osuđivanost, nema mjesta.

 

Stoga se, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, kazna zatvora u trajanju od šest godina izrečena optuženom I. B. i kazna zatvora u trajanju od pet godina izrečena optuženom T. L., ukazuju primjerenima kako počinjenom djelu, tako i ličnostima počinitelja te stupnju njihove krivnje, pogodnima da ostvare i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelje i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počiniteljima ponovno uključivanje u društvo.

 

Optuženi T. L. odluku o imovinskopravnom zahtjevu i troškovima kaznenog postupka pobija tvrdnjom da „sud (…) nije pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje (…), a što se sve nastavno reflektira i na pogrešno dosuđen IPZ, odnosno pogrešno presuđenu obvezu naknade troškova“.

 

Međutim, imajući u vidu nedvojbeno utvrđene činjenice koje se odnose na visinu novčanog iznosa koji nije vraćen oštećenom trgovačkom društvu J. d.d., a za koji mu optuženici solidarno odgovaraju, kao i stvarne troškove ovog kaznenog postupka te visinu paušalne svote tog troška odmjerenu s obzirom na složenost i trajanje ovog postupka, i odluka o imovinskopravnom zahtjevu i odluka o troškovima kaznenog postupka utemeljene su na činjeničnim utvrđenjima i zakonskim propisima.

 

Zbog toga niti žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kaznama, a niti žalba optuženog T. L. zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu i troškovima kaznenog postupka (članak 471. stavci 2. i 3. ZKP/08.-14.) nisu osnovane.

 

Slijedom svega iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih žalitelji pobijaju prvostupanjsku presudu, a kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene niti povrede zakona iz članka 476. stavka 1. ZKP/08.-17. na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju članka 482. ZKP/08.-17. žalbe državnog odvjetnika i optuženika I. B. i T. L. odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

 

Zagreb, 18. listopada 2017.