1

                            Poslovni broj: Gž-965/17-3

Poslovni broj: Gž-965/17-3

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Miloša Lojena kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Vesne Tkalčec, u parničnom predmetu tužitelja B. S. iz Z., OIB…, zastupanog po punomoćniku B. V., odvjetniku iz Z., protiv tuženika osiguravajuće kuće d.d. Z., OIB…, zastupanog po punomoćniku Ž. O., odvjetniku iz Z. i umješača na strani tuženika H. L. iz Z., OIB…, zastupanog po punomoćnici A. P. P., odvjetnici iz Z., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-375/16-18 od 28. veljače 2017. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 17. listopada 2017.

presudio je

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-375/16-18 od 28. veljače 2017. godine.

Odbijaju se zahtjevi tuženika i umješača za naknadu troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

„I/ U cijelosti se odbija tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku osiguravajućoj kući d.d., Z. isplatiti tužitelju B. S. iznos od 800.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi na osnovi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a (NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za tri postotna poena, počevši od 2.2.2016. do isplate, kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama po stopi na osnovi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a (NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za tri postotna poena, počevši od 28.2.2017. do isplate.“

II/ Nalaže se tužitelju B. S. naknaditi tuženiku osiguravajućoj kući d.d., Z. troškove parničnog postupka u iznosu od 50.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama po stopi na osnovi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a (NN 78/15) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, za tri postotna poena, počevši od 28.2.2017. do isplate, u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tužitelju B. S. naknaditi umješaču H. L. troškove parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 kn, u roku 15 dana.“

Pravovremenu i dopuštenu žalbu protiv presude podnio je tužitelj 13. ožujka 2017. godine zbog svih zakonskih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka Ustavnog suda RH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14-Odluka Ustavnog suda RH; dalje u tekstu: ZPP) te predlaže da nadležni županijski sud preinači presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev, podredno da je ukine i postupak vrati na ponovno suđenje.

Tuženik je podnio odgovor na žalbu u kojemu je predložio da drugostupanjski sud odbije žalbu kao neosnovanu i potvrdi presudu, uz obvezivanje tužitelja da mu naknadi trošak sastava odgovora na žalbu.

Umješač H. L. podnio je odgovor na žalbu tužitelja u kojemu je predložio da sud odbije žalbu kao neosnovanu te potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Prema navodima obrazloženja presude tužitelj u ovom postupku traži da mu tuženik osiguravajuća kuća d.d. naknadi štetu koju je pretrpio uslijed propusta njegovog osiguranika odvjetnika H. L., ovdje umješača, da protiv njegovog poslodavca Z. h. d.o.o., pravodobno podnese tužbu radi pobijanja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, povrata na radno mjesto savjetnika direktora i isplate naknade plaće. Predmetni postupak u kojemu je tužitelja zastupao umješač vodio se pod brojem Pr-3652/11 kod Općinskog radnog suda u Zagrebu. Odlukom prvostupanjskog suda tužba je odbačena kao nepravovremena u dijelu kojim je zatraženo utvrđenje nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu i povrata na radno mjesto, dok je posljedično tome odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade plaće. Takvu odluku potvrdili su Županijski sud u Zagrebu i Vrhovni sud Republike Hrvatske odbijanjem revizije, s time da su svi sudovi zauzeli stav da je tužba koju je podnio odvjetnik H. L., kao njegov punomoćnik, bila nepravovremena. U tužbi je istaknuto da je umješač bio osiguran kod tuženika od odgovornosti odvjetnika za štetu pri obavljanju odvjetničke djelatnosti na osiguranu svotu do 800.000,00 kn po osiguranom slučaju, ali da je tuženik otklonio zahtjev za naknadu štete.

U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbeni zahtjev u cijelosti navodeći da nisu ispunjene pretpostavke za dosuđenje naknade štete, da je tužitelj dužan dokazati da je upravo radnja umješača dovela do predmetne štete u iznosu koji potražuje tužbom, te da bi po redovnom tijeku stvari uspio u sporu iz radnog odnosa i to upravo u iznosu koji potražuje od tuženika. Osim toga, da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. godine potvrđen stav o načinu računanja roka za podnošenje tužbe na koji se poziva tuženik, pa iz navedenog proizlazi da ne postoji štetna radnja odnosno propust umješača i da bi se moglo raditi samo o sudskoj, ali ne i o odvjetničkoj pogrešci te da je umješač kao tužiteljev punomoćnik podnio pravovremenu tužbu.

Raspravnim rješenjem od 21. studenoga 2016. godine prvostupanjski sud je prihvatio sudjelovanje odvjetnika H. L. u ovoj parnici, kao umješača na strani tuženika. Umješač se očitovao da su u vrijeme podnošenja tužbe postojali različiti stavovi sudova u Republici Hrvatskoj o rokovima podnošenja tužbe u sporovima iz radnog odnosa. Zbog toga je to pravno pitanje raspravljeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. godine te je zauzet stav o načinu računanja roka za podnošenje tužbe na koji se poziva tuženik, a iz kojega proizlazi da je on u konkretnom slučaju podnio pravovremenu tužbu.

Uvidom u policu osiguranja s uvjetima za osiguranje od odgovornosti odvjetnika prvostupanjski sud je utvrdio da je umješač u vrijeme zastupanja tužitelja u radnom sporu bio osiguran kod tuženika od odgovornosti za svoj rad pa je tuženik pasivno legitimiran sukladno čl. 7. Zakona o odvjetništvu te čl. 1045. st. 1. i 2., čl. 1049. i čl. 965. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

Između stranaka nije bilo sporno da je umješač po zanimanju odvjetnik i da je zastupao tužitelja u postupku koji se vodio pred Općinskim radnim sudom u Zagrebu pod brojem Pr-3652/11 radi pobijanja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 19. kolovoza 2011. godine koju je donio tužiteljev poslodavac Z. h. d.o.o.. Nije bilo sporno da je tužitelj nakon primitka odluke o izvanrednom otkazu pravovremeno podnio svom poslodavcu Zahtjev za zaštitu prava koji je poslodavac zaprimio 8. rujna 2011. godine. Tužiteljev poslodavac nije odgovorio na zahtjev za zaštitu prava pa je tužitelj, zastupan po umješaču, dana 10. listopada 2011. godine podnio Općinskom radnom sudu u Zagrebu tužbu radi pobijanja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 19. kolovoza 2011. godine, povrata na posao i isplatu naknade plaće. Nesporno je bilo da je Općinski radni sud u Zagrebu odbacio tužbu kao nepravovremenu u dijelu kojim je zatraženo da se Odluka o izvanrednom otkazu utvrdi nedopuštenom i naloži povrat tužitelja na radno mjesto, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva za isplatu naknade plaće posljedično odbijen kao neosnovan. Navedena prvostupanjska presuda je potvrđena odlukom Županijskog suda u Zagrebu, a Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio je tužiteljevu reviziju, također potvrđujući da je tužba podnesena nepravovremeno. Svi navedeni sudovi u svojim odlukama su zauzeli stav da se petnaestodnevni rok za odgovor poslodavca na podneseni zahtjev za zaštitu prava računa od dana predaje tog zahtjeva preporučeno pošti, u konkretnom slučaju od 7. rujna 2011. godine, a ne od 8. rujna 2011. godine kada je poslodavac taj zahtjev zaprimio. Istodobno je, prema obrazloženju presude, egzistirala i drugačija sudska praksa prema kojoj bi rok za tužbu tekao od dana kada je poslodavac zaprimio zahtjev radnika za zaštitu prava, a u kojem slučaju bi tužiteljeva tužba bila pravovremena. 

Prvostupanjski sud je ispitao odgovornost umješača u smislu čl. 1045. st. 1. i 2., čl. 1049. i čl. 965. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08. i 78/15. – dalje u tekstu: ZOO) te, uz činjenicu da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. godine potvrđen stav o načinu računanja roka za podnošenje tužbe na koji se poziva tuženik, ocijenio da u postupanju umješača ne postoji protupravnost, jer nije postupao protivno svojoj obvezi savjesnog pružanja pravne pomoći propisanoj u čl. 7. Zakona o odvjetništvu (objektivni element protupravnosti), niti u njegovom postupanju ima elemenata krivnje (subjektivni element protupravnosti) pa time nema ni odgovornosti tuženika, kao njegovog osiguratelja, za naknadu štete tužitelju. Zbog toga je prvostupanjski sud u cijelosti  odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Zaključno je obrazloženo da tužitelj do zaključenja pripremnog ročišta nije predložio primjerene dokaze na okolnost da bi uspio u radnom sporu u slučaju da je njegova tužba bila ocijenjena pravovremenom, jer je predložio samo uvid u spis broj Pr-3652/11, saslušanje stranaka i financijsko vještačenje na okolnost visine štete, ali ne i provođenje drugih dokaza, a stranke se tijekom postupka nisu suglasile s korištenjem dokaza iz navedenog radnog spora. Zbog toga, sve da je tužitelj i uspio dokazati protupravnost u ovom postupku, tužbeni zahtjev bi po mišljenju suda prvog stupnja trebalo odbiti, jer iz predloženih dokaza se ne bi moglo pouzdano utvrditi da bi tužitelj u tom radnom sporu uspio.

Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, kao i primjenu materijalnog prava ovaj sud u cijelosti prihvaća kao pravilne. 

Tuženik je u žalbi iznio žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a navodeći da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati te da izreka presude proturječi razlozima iz obrazloženja i nespornim utvrđenjima stranaka. Ispitujući pobijanu presudu u odnosu na izneseni žalbeni razlog ovaj sud je zaključio da prvostupanjski sud nije počinio opisanu bitnu povredu, jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi, danim razlozima ni provedenim dokazima, a u presudi su dati razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni. Prvostupanjski sud nije počinio niti koju drugu bitnu povredu postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, tako da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom.

Tužitelj je nadalje naveo u žalbi da ne smije biti oštećen u ovom postupku iz razloga što su u vrijeme vođenja ranijeg postupka postojala dva različita stava sudske prakse oko načina računanja roka za pokretanje radnog spora, jer se neujednačenost sudske prakse ne može tumačiti na štetu tužitelja. Osim toga, ukazuje na neosnovan stav prvostupanjskog suda da bi tužbeni zahtjev trebalo odbiti čak i u slučaju da je dokazao protupravnost jer da tužitelj nije predložio dokaze da bi uspio u radnom sporu da je tužba utvrđena pravovremenom. Smatra da je sud u ovom postupku trebao donijeti zaključak da li bi na temelju stanja prvostupanjskog spisa broj Pr-3652/11, u slučaju da je tužba bila pravovremena, tužitelj uspio u sporu ili ne bi, a to je trebao učiniti korištenjem dokaznog materijala iz tog spisa. Zaključno ističe u žalbi da je umješač morao predati tužbu na način da zaštiti njegova prava kao stranke, tj. na način da istu podnese pravodobno unutar svakog roka primijenjenog kod različitih tumačenja roka, pa je očito da je umješač u konkretnom slučaju postupio suprotno obvezi savjesnog pružanja pravne pomoći iz čl. 7. Zakona o odvjetništvu, što je objektivni element protupravnosti, te da u njegovom ponašanju postoji krivnja, odnosno nepažnja u zastupanju, što predstavlja subjektivni element protupravnosti.

Budući da je ovaj sud u cijelosti prihvatio utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava od strane prvostupanjskog suda na utvrđeno činjenično stanje, žalba tužitelja je odbijena kao neosnovana temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrđena je prvostupanjska presuda, time da ovaj sud u smislu čl. 375. st. 5. ZPP-a ovu svoju odluku nije posebno obrazlagao, već upućuje tužitelja na jasno i argumentirano obrazloženje suda prvog stupnja u kojemu su ocijenjene sve činjenice i okolnosti koje je tužitelj isticao tijekom postupka. Ovdje samo treba dodati da se u prvostupanjskom spisu nalazi uputa kojom je tužitelj umješaču dao nalog za podnošenje tužbe radi proglašenja odluke o izvanrednom otkazu od 19. kolovoza 2011. godine nezakonitom (list 59 spisa) datirana s danom s 7. listopada 2011. godine, pa kako je tužba podnesena 10. listopada 2011. godine treba zaključiti da je umješač, s obzirom na složenost tužbenog zahtjeva, tužbu podnio u promptnom roku.

Zahtjevi tuženika i umješača za naknadu troškova odgovora na tužiteljevu žalbu odbijeni su kao neosnovani jer isti nisu bili potrebni za vođenje spora u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

Koprivnica, 17. listopada 2017.