- 1 -              Rev-x 323/15-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 323/15-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužiteljice A. K., iz K., i drugotužiteljice B. B. iz Bosne i Hercegovine, M., K., koje zastupa punomoćnica V. M., odvjetnica u Z., protiv prvotuženice Lj. Č., iz C. G., drugotuženice H. K., iz Z., koje zastupaju punomoćnici Ž. P. i L. Z., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ž. P. i L. Z., Z., trećetuženice T. Č., iz C. G., četvrtotuženika S. K., iz Z., kojeg zastupa punomoćnik S. D., odvjetnik u Z., i petotuženice M. K., iz Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji prvotuženice i drugotuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6186/13-2 od 16. rujna 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2387/12-85 od 31. siječnja 2013., u sjednici održanoj 17. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Prihvaća se revizija prvotuženice Lj. Č. i drugotuženice H. K. te se djelomično preinačuju presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6186/13-2 od 16. rujna 2014. i Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2387/12-85 od 31. siječnja 2013. u dijelu pod točkom II. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev drugotužiteljice B. B. u dijelu kojim zahtijeva solidarnu isplatu iznosa 7.500,00 kn na ime pravične novčane naknade za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti sa zakonskim zateznim kamatama od 31. siječnja 2013. do isplate od prvotuženice Lj. Č. i drugotuženice H. K., te sudi:

 

Odbija se dio tužbenog zahtjeva drugotužiteljice B. B. kojim zahtijeva solidarnu isplatu iznosa 7.500,00 kn na ime pravične novčane naknade za duševne bolove zbog smanjenja životnih aktivnosti sa zakonskim zateznim kamatama od 31. siječnja 2013. do isplate od prvotuženice Lj. Č. i drugotuženice H. K.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. U odnosu na prvo, drugo, treće i peto postavljeno pravno pitanje revizija prvotuženice Lj. Č. i drugotuženice H. K. se odbacuje kao nedopuštena.

 

II. Odbija se zahtjev prvotuženice Lj. Č. i drugotuženice H. K. za naknadu troškova podnošenja revizije kao neosnovan.

 

II Odbija se zahtjev prvotužiteljice A. K. i drugotužiteljice B. B. za naknadu troška sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

„I Nalaže se tuženima Lj. Č., H. K., T. Č., S. K. i M. K. ranije K. da solidarno isplate prvotužiteljici A. K. iznos od 10.600,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

-       7.600,00 kn od 09.06.1999. g. do 31.12.2007. po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena,

-       3.000,00 kn od 31.01.2013.g. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženima Lj. Č., H. K., T. Č., S. K. i M. K. ranije K. da solidarno isplate drugotužiteljici B. B. iznos od 90.169,48 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od

2.669,48 kn od 01.03.1999. do isplate,

5.000,00 kn od 31. 1. 2013. g. do isplate,

75.000,00 kn od 31.1.2013. g. do isplate,

7.500,00 kn od 31.1.2013. g. do isplate, a sve po kamatnoj stopi prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a nakon toga od 01.01.2008. godine do isplate po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5%-tnih poena, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se I tužiteljica sa zahtjevom za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 75.000,00 kn sa zatraženom zateznom kamatom, te sa dijelom zahtjeva za naknadu troškova crnine u iznosu od 2.000,00 kn.

IV Nalaže se tuženima da tužiteljicama u roku od 15 dana solidarno naknade razmjerni dio parničnog troška u iznosu od 12.092,50 kn.“

 

Drugostupanjskom presudom su odbijene žalbe prvotuženice Lj. Č., drugotuženice H. K., trećetuženice T. Č. i četvrtotuženika S. K. kao neosnovane te je prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu pod točkama I., II. i IV. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude prvotuženica Lj. Č. i drugotuženica H. K. su podnijele reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog i postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlažu da ovaj sud prihvati reviziju i preinači prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu te tužbeni zahtjev u cijelosti odbije, podredno da ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje, a ujedno potražuju trošak podnošenja revizije.

 

Tužiteljice su podnijele odgovor na reviziju kojim predlažu reviziju odbiti, uz naknadu troška sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija je djelomično osnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 25/13), u vezi sa čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11), u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP-a.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP-a).

 

Iz citiranih odredbi ZPP-a proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da podnesena revizija kumulativno ispunjava slijedeće pretpostavke: u reviziji mora biti određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena uz navođenje propisa i drugih važećih izvora koji se na njega odnose, da je riječ o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu te da su u reviziji određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj revizije smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U slučaju kad u reviziji izostane bilo koja od navedenih pretpostavki izvanredna revizija nije dopuštena pa se revizijski sud ne može upuštati u ispitivanje njezine osnovanosti.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP-a revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP-a).

 

U reviziji revidentice postavljaju dva procesnopravna pitanja:

 

-       Smatra li se preinakom tužbe naknadno (ponovno) isticanje tužbenog zahtjeva koji je prethodno, u istoj parnici, povučen aktivnom radnjom tužitelja?

-       Može li sud odlučiti o preinaci bez prethodnog izjašnjavanja stranaka u smislu čl. 190. st. 2. i 3. ZPP-a?

 

Nadalje, revidentice postavljaju i tri materijalnopravna pitanja:

-       Postoji li trajnija zajednica života sada pok. brata i sestre iz čl. 201. st. 2. ZOO/78 ako brat i sestra posljednjih 10 godina bratova života nisu živjeli zajedno i ako za to vrijeme nikakvu posebnu emocionalnu i financijsku zajednicu nisu ostvarivali?

-       Obuhvaća li naknada zbog smrti bliske osobe iz čl. 201. st. 2. ZOO/78 naknadu za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti iz čl. 200. ZOO/78, ako su pretrpljeni duševni boli zbog smanjenja životne aktivnosti prouzrokovani istom činjenicom smrti bliske osobe?

-       Opravdava li smanjenje životne aktivnosti od svega 10% za razdoblje od 6 mjeseci dosudu pravične novčane naknade iz članka 200. ZOO/78?

 

Ocjena je ovog suda da je četvrto, materijalnopravno pitanje važno kako za odluku u ovoj pravnoj stvari, tako i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Naime, kao razloge važnosti četvrtog postavljenog pitanja, revidentice navode odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-5724/05-3 od 21. svibnja 2008., u kojoj je izraženo shvaćanje da „pravična novčana naknada je naknada za pretrpljenu duševnu bol, izazvanu već saznanjem za smrt bliske osobe, ali i za sve kasnije boli koje oštećenik trpi zbog smrti bliske osobe“ te se pozivaju na shvaćanje iz Zaključka broj 9 III. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987., prema kojem „pravična novčana naknada za duševne bolove djeteta zbog smrti roditelja predstavlja naknadu kako za bol izazvanu samim saznanjem za smrt, tako i za sve kasnije bolove koje dijete trpi zbog smrti roditelja“.

 

U konkretnoj pravnoj stvari, drugotužiteljici je pored iznosa 75.000,00 kn na ime pravične naknade za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliske osobe, dosuđen i iznos 7.500,00 kn na ime naknade za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti.

 

Revidentice četvrtim postavljenim pitanjem prigovaraju pravilnosti takvog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova, određeno navodeći dostatne razloge zbog kojih ovaj sud navedeno pitanje smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Naime, odluke nižestupanjskih sudova u konkretnom predmetu temelje se na shvaćanju koje je suprotno shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci broj Rev-553/83 od 7. srpnja 1983., prema kojem duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti, koje je nastalo kao posljedica smrti bliskog srodnika, nisu posebna osnova za priznavanje naknade nematerijalne štete (a posredno i Zaključku broj 9 III. sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. ožujka 1987. na koje se revidentice pozivaju).

 

U kontekstu rečenog, nižestupanjski sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo dosudivši drugotužiteljici (pored iznosa 75.000,00 kn na ime pravične naknade za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliske osobe - čl. 201. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) iznos 7.500,00 kn na ime naknade za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti (čl. 200. ZOO-a).

 

S obzirom na pogrešan pravni pristup prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, u tom dijelu valjalo je prihvatiti reviziju i odlučiti kao u izreci presude, u smislu odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a.

 

Ostala pravna pitanja (prvo, drugo, treće i peto) koja revidentice naznačuju u reviziji ne mogu se smatrati pitanjima koja bi bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa u tom dijelu revizija nije dopuštena.

 

Naime, u razlozima kojima opravdavaju podnošenje predmetne revizije s prvim pitanjem revidentice se pozivaju na odluke ovog suda broj Revr-864/05-2 od 22. ožujka 2006., Rev-122/10 od 6. travnja 2011., II Rev-45/99 od 11. veljače 2003., Revt-79/11 od 13. studenoga 2013., te odluku Okružnog suda u Dubrovniku broj Gž-90/85 od 31. siječnja 1985. u kojima je izraženo shvaćanje da je povlačenje tužbe jednostrana izjava volje stranke glede daljnje pravne sudbine njene tužbe, te je ono valjano ako se je tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari čim na takvo povlačenje tuženik pristane, izričito ili konkludentno (čl. 193. st. 2. ZPP-a), dok je rješenje suda o povlačenju samo deklaratornog karaktera, te se povučena tužba smatra kao da nije podnesena pa se može ponovno podnijeti (čl. 193. st. 9. ZPP-a). Međutim, u navedenim odlukama nije izraženo shvaćanje o postavljenom procesnopravnom pitanju preinake tužbe (čl. 190, 191. i 192. ZPP-a) isticanjem drugog zahtjeva uz postojeći zahtjev, već su sudovi u tim odlukama iznosili shvaćanja glede primjene zakonskih odredbi kojima je uređeno povlačenje tužbe. Stoga se ne može zaključiti da bi navedene odluke predstavljale valjani razlog zbog kojih bi prvo pitanje postavljeno u reviziji bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa je u odnosu na prvo pitanje reviziju valjalo odbaciti kao nedopuštenu te odlučiti kao pod točkom I. izreke rješenja, sve u smislu odredbe čl. 392b. st. 3. i 4. ZPP-a.

 

Argumentirajući važnost drugog postavljenog pitanja, revidentice upućuju na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6496/04-3 od 28. rujna 2007. U toj odluci izraženo je shvaćanje da ako se je tuženik protivio preinaci tužbenog zahtjeva, a sud nije donio rješenje kojim dopušta preinaku iako je očigledno smatrao da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama (čl. 190. st. 2. ZPP-a), da je takvim postupanjem sud ostvario bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a. Dakle, razvidno je da u navedenoj odluci nije izraženo shvaćanje o postavljenom pitanju, formuliranom na način da preispituje mogućnost donošenja sudske odluke o preinaci tužbe u situaciji kad se tuženik o tome nije izjasnio (u kojoj situaciji bi se, uostalom, eventualno mogla primijeniti odredba čl. 190. st. 3. ZPP-a u smislu konkludentnog pristanka tuženika – ako su za to ispunjene zakonske pretpostavke). Slijedom izloženog, obzirom na postavljeno pitanje i odluku na koje revidentice upućuju navodeći je kao razlog važnosti tog pitanja, očito je da se niti to pitanje ne može smatrati važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Stoga je u odnosu na drugo pitanje reviziju valjalo odbaciti kao nedopuštenu te u smislu odredbe čl. 392b. st. 3. i 4. ZPP-a odlučiti kao pod točkom I. izreke rješenja.

 

Nadalje, kao razloge zbog kojih treće postavljeno pitanje smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, revidentice navode odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-398/11 od 3. listopada 2012., Revx-313/12 od 22. siječnja 2013., Rev-2818/95 od 29. rujna 1998., Rev-2110/95 od 29. rujna 1999. i Rev-673/2006 od 15. veljače 2007., te odluke Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-399/11 od 17. siječnja 2011., Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-86/06 od 6. veljače 2006. i Gž-109/08 od 20. kolovoza 2008.

 

Nižestupanjski sudovi su u konkretnoj pravnoj stvari prihvatili tužbeni zahtjev drugotužiteljice B. B. radi naknade neimovinske štete zbog smrti bliskog srodnika, tj. brata sada pok. Z. P., koji je smrtno stradao kao taxi vozač .... na način da ga je revolverom ubila tada maloljetna trećetuženica T. Č., kćer i sestra revidentica, s kojom se je u taxiju nalazila i P. K., tada maloljetna kćerka četvrtotuženika i petotuženice. Tijekom postupka je utvrđeno da je drugotužiteljica B. B. dugi niz godina, pa i nakon udaje, živjela sa bratom u zajedničkom kućanstvu (kao i da je upravo uslijed njegove smrti njeno zdravstveno stanje znatnije narušeno što je u rezultiralo dugotrajnijom hospitalizacijom u psihijatrijskoj bolnici i bolovanjem), te su sudovi, ocijenivši da je između drugotužiteljice i brata postojala trajnija zajednica života, dosudili joj zatraženi iznos 75.000,00 kn kao pravičnu naknadu za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliske osobe, primjenom odredbe čl. 201. ZOO-a.

 

Prema tome, kada su nižestupanjski sudovi zaključili da je između brata i sestre postojala trajnija zajednica života, tada su nižestupanjske presude posljedica ocjene dokaza i primjene materijalnog prava u okolnostima konkretnog slučaja, koje po prirodi stvari ne moraju uvijek biti jednake u svakom ovakvom predmetu. Zato revizijske odluke, kao niti odluke županijskih sudova, a na koje se pozivaju revidentice, nisu ni činjenično niti pravno usporedive s pobijanom odlukom, s tim da pitanje koje je postavljeno dijelom sadrži i činjenične zaključke revidentica koji ne proizlaze iz obrazloženja nižestupanjskih odluka.

 

Slijedom toga, pobijana presuda nije utemeljena na shvaćanju koje bi bilo nepodudarno shvaćanju revizijskog suda, a niti shvaćanju županijskih sudova, pa treće postavljeno pitanje iz tog razloga nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Stoga je i u odnosu na treće pitanje reviziju valjalo odbaciti, na temelju odredbe čl. 392.b st. 3 ZPP-a, i odlučiti kao pod točkom I. izreke rješenja.

 

Glede petog postavljenog pitanja, valja reći da se to pitanje ne može smatrati važnim za rješavanje konkretnog spora, a posljedično niti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. To stoga jer su povodom četvrtog pitanja nižestupanjske odluke preinačene u korist revidentica na način da je odbijen zahtjev drugotužiteljice za naknadu za pretrpljene duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti. Stoga je reviziju u odnosu na peto postavljeno pitanje valjalo odbaciti kao nedopuštenu, te odlučiti kao pod točkom I. izreke rješenja, u smislu odredbe čl. 392b. st. 3. i 4. ZPP-a.

 

Neovisno o djelomičnom uspjehu revidentica u revizijskom stadiju postupka (djelomičnom preinačavanju nižestupanjskih odluka u njihovu korist), revidenticama nije dosuđen trošak prvostupanjskog postupka jer u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu na određen način stavile zahtjev za naknadu troškova postupka (čl. 164. st. 1. i 3. ZPP-a), dok im trošak žalbe i revizije nije dosuđen s obzirom da su u tom stadiju postupka uspjele u razmjerno neznatnom dijelu svojeg zahtjeva (čl. 154. st. 3. ZPP-a).

 

Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke rješenja.

 

Tužiteljicama nisu priznati troškovi odgovora na reviziju koji nije bio nužan u ovom postupku (čl. 155. st. 1. ZPP-a), te je odlučeno kao pod točkom III. izreke rješenja.

 

Zagreb, 17. listopada 2017.