- 1 -              Revr 1008/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 1008/13-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja N. S. iz G., II-tužitelja M. S. iz L. O., III-tužitelja M. S. iz G., IV-tužitelja T. S. iz G. i V-tužitelja N. S. iz G., svi zastupani po punomoćnicama I. B. i M. D., diplomiranim pravnicama u Sindikatu državnih i lokalnih službenika i namještenika RH, Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, za Ministarstvo pravosuđa, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Gospiću, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-977/2012 od 4. siječnja 2013., ispravljena rješenjem Županijskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću poslovni broj Gž-977/2012-3 od 8. siječnja 2013., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Gospiću poslovni broj P-261/2010 od 20. ožujka 2012., u sjednici održanoj 17. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

              Revizija tuženice odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev, i to kojim je I-tužitelj N. S. zahtijevao od tuženice iznos od 10.100,01 kn, II-tužitelj M. S. iznos od 8.224,02 kn, III-tužitelj M. S. iznos od 9.039,54 kn, IV-tužitelj T. S. iznos od 10.826,30 kn i V-tužitelj N. S. iznos od 10.639,91, svi sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose kako je pobliže navedeno u izreci presude pod točkom I. Naloženo je tužiteljima naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 kn (točka II izreke).

 

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tužitelja i preinačena presuda suda prvog stupnja i suđeno tako da je naloženo tuženici na ime razlike plaće, za razdoblje od 1. veljače 2007. do 31. srpnja 2008. isplatiti I-tužitelju N. S. iznos od 10.024,41 kn, II-tužitelju M. S. iznos od 8.119,20 kn, III-tužitelju M. S. iznos od 8.117,29 kn, IV-tužitelju T. S. iznos od 9.858,18 kn i V-tužitelju N. S. iznos od 9.791,31 kn, svima navedene iznose zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je pobliže navedeno u izreci pod točkom I. Nadalje, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja iznad dosuđenog, i to I-tužitelja N. S. za ožujak 2007. u iznosu od 76,59 kn, II-tužitelja M. S. za ožujak 2007. za iznos od 104,82 kn, III-tužitelja M. S. za veljaču i ožujak 2007. u ukupnom iznosu od 862,25 kn, IV-tužitelja T. S. za veljaču i ožujak 2007. u ukupnom iznosu od 968,12 kn te V-tužitelja N. S. za veljaču i ožujak 2007. u ukupnom iznosu od 1.142,02 kn (točka I izreke). Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 2.400,00 kn (točka II izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude tuženica podnosi reviziju iz članka 382. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje, podredno preinačenje pobijane odluke.

 

Tužitelji u odgovoru na reviziju ističu da ne postoje revizijski razlozi koje navodi tuženica jer da je Vrhovni sud RH zauzeo shvaćanje u istovrsnom predmetu poslovni broj Revr-983/10-2 od 18. rujna 2012. Predlažu odbiti reviziju.

 

Revizija tuženice nije dopuštena.

 

Prema odredbi članka 382. stavak 2. ZPP-a propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te da u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 382. stavak 3. ZPP-a).

 

Prema tome, da bi se uopće moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno je da revizija sadrži određeno navedeno pravno pitanje te da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu, kao i da su u reviziji izloženi razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata tada, u smislu odredbe članka 382. stavak 2 i 3. ZPP-a, nema postupovnih pretpostavki za razmatranje takve revizije.

 

Predmet spora su zahtjevi za isplatu dodataka na plaću za posebne uvjete rada za odrađene prekovremene sate u razdoblju od veljače 2007. do kolovoza 2008. na radnom mjestu službenika za poslove osiguranja u Zatvoru u G.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da se tužitelji nalaze u radnom odnosu kod tuženika u Zatvoru u G. na radnom mjestu službenika za poslove osiguranja,

 

- da tužiteljima pripada pravo na dodatak na osnovnu plaću na posebne uvjete rada u visini od 30%,

 

- da je tužiteljima do kolovoza 2008. taj dodatak isplaćen samo na osnovnu plaću u redovnom radnom vremenu, dok im za prekovremene sate rada nije isplaćivan,

 

- da nisu sporni novčani podaci o razlici uplaćenih dodataka u odnosu na prekovremeni rad.

 

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja je ocijenio da tuženica nije imala pravnog osnova za obračun posebnog dodatka na prekovremene sate jer da je to bilo tako da ne bi bilo potrebe da se to pitanje izričito regulira u Kolektivnom ugovoru iz 2008., s obrazloženjem da odredbe članka 35. i 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“, broj 92/04, 141/04 i 150/04, u daljnjem tekstu: KU/04) ne definiraju da bi se naknada za prekovremeni rad uvećavala još i dodatkom za posebne uvjete rada a da je to izričito regulirano u Kolektivnom ugovoru iz 2008. kada je nedostatak te odredbe iz Kolektivnog ugovora iz 2004. otklonjen izričitom odredbom da se i prekovremeni rad kao i druga uvećanja plaće uvećavaju i dodatkom na posebne uvjete rada pa da tuženica nije imala pravnog osnova za obračun posebnog dodatka na prekovremene sate rada.

 

Drugostupanjski sud smatra da KU/04 koji je bio na snazi u spornom razdoblju doista nije izričito predviđeno, kako je to sad propisano odredbom članka 44. stavak 3. Kolektivnog ugovora iz 2008. da se sva uvećanja plaće time i sporni dodatak obračunavaju i na sate prekovremenog rada. Međutim, da pravilnim tumačenjem odredbi članka 35. i 39. KU/04 i rješenja o rasporedu tužitelja, tužitelji imaju pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada i zvanje bez obzira radi li se o radu u redovnom radnom vremenu ili prekovremenom radu.

 

Tuženica u reviziji postavlja sljedeća materijalnopravna pitanja:

 

„pripada li zatvorskim službenicima pravo na isplatu dodatka za posebne uvjete rada i na sate prekovremenog rada koji su ostvarili u razdoblju od 1.2.2007. do 31.7.2008., a koje pravo na isplatu dodatka izrijekom nije bilo predviđeno važećim kolektivnim ugovorom iz 2004.,

 

kao i da li je sud vezan tumačenjem zajedničke komisije za tumačenje odredbi i praćenje primjene kolektivnog ugovora od 2.3.2005.?“

 

Obrazlažući razloge važnosti navedenih pitanja revidentica navodi da o tim pitanjima županijski sudovi imaju različita shvaćanja te se poziva na presudu Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, broj Gž-1551/11 od 27. rujna 2011.

 

U pogledu prvog postavljenog pitanja koje se odnosi na pravo na isplatu dodatka za posebne uvjete rada i na sate prekovremenog rada u razdoblju kada to pravo nije bilo izrijekom predviđeno Kolektivnim ugovorom iz 2004., valja reći da je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo pravno shvaćanje i izrazio ga u više presuda (Revr-983/2010, Revr-985/10, Revr-1068/10 i dr.) te da je pobijana presuda utemeljena na pravnom shvaćanju koje je podudarno sa shvaćanjem revizijskog suda. Stoga to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Nadalje, niti drugo postavljeno pitanje, koje se odnosi na vezanost za tumačenje Zajedničke komisije za tumačenje odredbi i praćenje primjene kolektivnog ugovora, nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, u pobijanoj presudi nije izraženo pravno shvaćanje u odnosu na to pitanje, a tuženica je prvi puta u reviziji navela da je Zajednička komisija dala tumačenje sporne odredbe Kolektivnog ugovora iz 2004. Stoga niti odluka na koju se revidentica poziva kao razlog važnosti nije usporediva s pobijanom odlukom.

 

Slijedom navedenog reviziju tuženice je valjalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe članka 392.b stavak 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 17. listopada 2017.