- 1 -              Rev 1033/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1033/13-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. Lj. iz H. P., zastupanog po punomoćniku Ž. P., odvjetniku iz K., protiv tuženika M. B. iz O., zastupanog po punomoćnici G. P.-T., odvjetnici iz O., radi brisanja zemljišnoknjižnog upisa, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću posl. br. Gž-257/12-2 od 8. studenoga 2012. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću posl. br. P-582/10-14 od 19. svibnja 2011., u sjednici održanoj 17. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana glede pitanja:

 

"Da li se stjecatelj nekretnine koji je izvršio upis uknjižbe prava vlasništva temeljem pravomoćne presude može smatrati nesavjesnim stjecateljem?"

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

Revizija tuženika u ostalom dijelu (podnesena u odnosu na prvo, drugo i treće u reviziji postavljeno pitanje) odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je:

 

- u stavku I. izreke, naloženo "brisanje uknjižbe prava vlasništva na nekretninama upisanim u z.k.ulošku broj: 651 k.o. O., za korist tuženika M. B., pok.P., iz O., …, koje je pravo vlasništva uknjiženo temeljem rješenja Općinskog suda u Otočcu posl.broj: Z-1239/04 od 18.lipnja 2004., donijetog na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Otočcu posl.broj: P-144/04 od 28.svibnja 2004. i rješenja o ispravku iste presude posl.broj: P-144/04 od 2.srpnja 2004., a koja presuda je pravomoćno ukinuta rješenjem Općinskog suda u Otočcu posl.broj: P-144/04 od 2.siječnja 2008.",

 

- u stavku II. izreke, naložena "uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na način da se na nekretninama upisanim u zk.ul.br.651 k.o. O. kao vlasnik istih uknjiži prednica tužitelja J. M. M., …",

 

- u stavku III. izreke, tuženiku naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak od 6.150,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a. Predlaže da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjevi tužitelja odbiju.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija tuženika djelomično je neosnovana, a djelomično nedopuštena.

 

Prema odredbama čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst - dalje: ZPP-a), a koje se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuju na ovaj spor, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude (dalje: izvanrednu reviziju) ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi - osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda - trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U izvanrednoj reviziji stranka treba (prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a) određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na brisanje uknjižbe prava vlasništva na nekretninama iz z. k. ul. broj: 651 k.o. O. izvršene "za korist tuženika" temeljem rješenja Općinskog suda u Otočcu posl. br. Z-1239/04 od 18. lipnja 2004., donesenog na temelju pravomoćne presude Općinskog suda u Otočcu posl. br. P-144/04 od 28. svibnja 2004. i rješenja o ispravku iste presude posl. broj: P-144/04 od 2. srpnja 2004., a koja presuda je pravomoćno ukinuta rješenjem Općinskog suda u Otočcu posl. br. P-144/04 od 2. siječnja 2008., kumuliran s zahtjevom da se naloži uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na način da se na nekretninama upisanim u zk. ul. br. 651 k.o. O. kao vlasnik uknjiži prednica tužitelja J. M. M., ...

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da su nekretnine iz z.k.ul. 651 k.o. O. prije osporavane promjene u zemljišnim knjigama bile upisane na ime J. M., prednice tužitelja,

 

- da je prijeporno pravo vlasništva "u pogledu nekretnina upisanih u zk.p.l.651. k.o. O." na ime tuženika uknjiženo temeljem rješenja Općinskog suda u Otočcu posl. br. Z-1239/04 od 18. lipnja 2004., donesenog na temelju pravomoćne presude na temelju priznanja Općinskog suda u Otočcu posl. br. P-144/04-4 od 28. svibnja 2004. (ispravljene rješenjem o ispravku presude posl. br. P-144/04 od 2. srpnja 2004.),

 

- da je tužitelj, kao zakonski nasljednik pok. J. M., podnio prijedlog za ponavljanje postupka u kojemu je donesena presuda na temelju priznanja Općinskog suda u Otočcu posl. br. P-144/04-4 od 28. svibnja 2004.,

 

- da je rješenjem prvostupanjskog suda posl. br. P-144/04-20 od 2. siječnja 2008. (potvrđenim odlukom drugostupanjskog suda posl. br. Gž-113/08-2 od 18. ožujka 2008.) dopušteno ponavljanje postupka u kojemu je donesena presuda na temelju priznanja Općinskog suda u Otočcu posl. br. P-144/04-4 od 28. svibnja 2004., pa je u konačnom ta presuda ukinuta.

 

Osporenom presudom zahtjevi tužitelja ocijenjeni su osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvaćeni uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

- da tužitelju ti zahtjevi pripadaju obzirom da je tuženik pravo vlasništva na predmetnim nekretninama na svoje ime upisao nevaljanom uknjižbom - jer je presuda kao ovršna isprava na temelju koje je taj upis ostvaren ukinuta,

 

- da je tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje ovdje prijeporne brisovne tužbe "jer je nedvojbeno" utvrđeno da je isti zakonski nasljednik J. M. "koja je bila nositeljica knjižnog prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist tuženika temeljem presude posl. broj: P-144/04-4 od 28. svibnja 2004.",

 

- da se "tuženik ne može smatrati savjesnim stjecateljem, jer je u njegovu korist provedena nevaljana uknjižba, te je presuda koju je tuženik ishodovao ukinuta" - pa (da) je tuženikov prigovor zastare za podnošenje brisovne tužbe neosnovan "budući trogodišnji rok zastare na koji se poziva tuženik vrijedi samo s obzirom na savjesnost stjecanja nekretnine, dok zahtjev prema nesavjesnom stjecatelju nije vremenski ograničen (čl. 129. st. 1. ZZK-a)".

 

To je shvaćanje drugostupanjski sud temeljio na odredbama čl. 129. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13 - dalje: ZZK-a), prema kojima: (stavak 1.) "Nositelj knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist neke osobe ovlašten je radi zaštite toga svoga prava zahtijevati brisanje svake uknjižbe koja ga vrijeđa i uspostavu prijašnjega zemljišnoknjižnog stanja (brisovna tužba) sve dok ne nastupe činjenice na temelju kojih bi mu povrijeđeno knjižno pravo i tako trebalo prestati, ako zakonom nije drukčije određeno.", (stavak 2.) "Brisovnoj tužbi ne može se udovoljiti protiv osobe koja je postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišnih knjiga, a u dobroj vjeri, uknjižila svoje pravo izvodeći ga iz uknjiženoga, ali neistinitoga (nevaljanoga) prava prednika, osim: - ako je nositelj knjižnoga prava iz stavka 1. ovoga članka kojemu je bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe u roku za žalbu na taj upis zatražio zabilježbu da je sporan te podnio brisovnu tužbu u roku od šezdeset dana od isteka roka za tu žalbu, odnosno - ako je nositelj knjižnoga prava iz stavka 1. ovoga članka kojemu nije bilo dostavljeno rješenje o uknjižbi u korist prednika te osobe podnio brisovnu tužbu u roku od tri godine od kad je ta uknjižba bila zatražena.".

 

Tuženik je reviziju podnio na temelju odredaba čl. 382. st. 2. ZPP-a i u njoj postavio pitanja:

 

1/ „Da li tužitelj kao jedan od navodnih zakonskih nasljednika ima pravo podnijeti brisovnu tužbu radi brisanja upisa uknjižbe prava vlasništva u cijelosti, ili samo u omjeru u kojem bi eventualno naslijedio pok. ostavitelja?"

 

2/ „Da li su zakonski nasljednici iza prijašnjeg vlasnika nekretnine (među kojima je navodno tužitelj) nužni i jedinstveni suparničari, odnosno da li je tužitelj sam, aktivno legitimiran radi podnošenja brisovne tužbe?"

 

3/ „Da li tužitelj ima pravo podnošenja brisovne tužbe glede upisa uknjižbe prava vlasništva koji je u trenutku uknjižbe izvršen temeljem pravomoćne presude, koja presuda je naknadno ukinuta temeljem prijedloga za ponavljanje postupka, a taj parnični postupak nije pravomoćno okončan?"

 

4/ "Da li se stjecatelj nekretnine koji je izvršio upis uknjižbe prava vlasništva temeljem pravomoćne presude može smatrati nesavjesnim stjecateljem?",

 

te istakao da su ta pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, a sve obzirom da je Županijski sud u Sisku u odluci posl. br. Gž-988/01 o slučaju pobijanja brisovnom tužbom upisa koji je izvršen temeljem pravomoćne presude zauzeo pravno shvaćanje "da se uknjižba koja je provedena temeljem pravomoćne presude ne može smatrati neistinitom", dakle shvaćanje suprotno onome na kojemu je temeljena osporena presuda.

 

Podnesenu reviziju valja sagledati u svijetlu shvaćanja da navedene odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a predviđaju postojanje u reviziji određeno formuliranog pravnog pitanja zbog kojeg se revizija podnosi - na koje bi se mogao dati jasan i konkretan odgovor i odgovor koji bi bio važan ne samo za odluku o konkretnom sporu već i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose - s izloženim razlozima zbog kojih revident smatra da je to (pravno) pitanje važno u istaknutome smislu, odnosno (kada se, kao ovdje, revident poziva na različitu sudsku praksu drugostupanjskih sudova) postojanje u osporenoj odluci pravnog shvaćanja koje nije podudarno s pravnim shvaćanjem drugog suda - iz donesenih i u reviziji konkretiziranih sudskih odluka, a sve obzirom da bi tek tada (dakle: ako je zaista „došlo do odstupanja od ustaljene sudske prakse“ ili se očekuje neujednačena i nesigurna praksa) revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu i (time) ispuniti svrhu izvanredne revizije („osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni“).

 

Takav se pristup zahtjeva za dopuštenost izvanredne revizije zbog njezine specifičnosti - u kojoj se razlikuje od redovne revizije, a koja specifičnost traži veću aktivnost (angažiranost) revidenta u sastavljanju revizije: revident mora dati razloge za podnošenje i dopuštenost upravo izvanredne revizije - i to u svezi onih odredaba ZPP-a na kojima je temelji, odnosno on mora uvjeriti sud u potrebu da sudi o njegovoj izvanrednoj reviziji - i da se angažira (ovdje, zbog konkretnih razloga revizije - kojima revident upravo i upućuje na neujednačenu sudsku praksu) u ujednačavanju ili promijeni sudske prakse.

 

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu sukladno odredbi čl. 392.a st. 2. ZPP-a: samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog četvrtog u reviziji postavljenog pravnog pitanja. Ovo stoga što se radi o pravnom pitanju o kojem ovisi odluka u konkretnom sporu i važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni - budući da u odgovoru na njega postoji (tu je revident u pravu) različita ali i nesigurna sudska praksa drugostupanjskih sudova.

 

U odnosu na to je pitanje prije svega za odgovoriti da revident pravilno ističe da se onaj koji vlasništvo nekretnine stječe na temelju upisa izvršenog u zemljišnim knjigama u postupanju prema ovršnoj sudskoj odluci ne može smatrati neistinitim stjecateljem.

 

Pritom valja praviti razliku između pravnog standarda kakvoće istinitosti i savjesnosti stjecanja: istinito stjecanje je ono koje nije pribavljeno silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja - dok se poštenim stjecateljem smatra onaj koji kod stjecanja nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na ono što je stekao.

 

Međutim, kada je riječ o pravnoj situaciji kakva je u ovome predmetu - gdje tužitelj, kao slijednik osobe koja je povrijeđena u svome knjižnom pravu,  nastoji ostvariti (ponovno uspostaviti) onaj upis koji je u zemljišnim knjigama postojao prije nego je u njima provedena presuda, i to ona koja je nakon provedenog upisa ukinuta i (time) izgubila učinke pravomoćne i obvezujuće sudske odluke, a sve u odnosu na neposrednog stjecatelja (onog koji se upisao po toj sada ukinutoj presudi), relevantno je za uspješnost brisovne tužbe samo jedno: je li prestala osnova prema kojoj se neposredni stjecatelj upisao s pravom - brisanje kojeg se sada traži, dakle ne i je li taj stjecatelj bio savjestan stjecatelj i je li njegovo stjecanje bilo istinito.

 

To nedvosmisleno proizlazi iz odredbe čl. 129. st. 1. ZZK-a, kao jedine mjerodavne za razrješenje ovdje nastale situacije - jer se njome uređuje odnos nositelja knjižnoga prava koje je povrijeđeno uknjižbom u korist tuženika kao neposrednog stjecatelja.

 

Odredbe stavka 2. toga članka odnose se na nešto drugo: njima se uređuje situacija između nositelja knjižnoga prava i osobe (treće) koja je postupajući s povjerenjem u istinitost zemljišnih knjiga, a u dobroj vjeri, uknjižila svoje pravo izvodeći ga iz uknjiženoga, ali neistinitoga (nevaljanoga) prava prednika.

 

Sukladno tome irelevantno je za odluku u ovome sporu ono što revident spominje - istinitost stjecanja, ali i ono što drugostupanjski sud nalazi bitnim i navodi u osporenoj presudi - savjesnost stjecanja.

 

Stoga, a budući da je osporena presuda svejedno pravilna - kada se temelji na primjeni odredbe čl. 129. st. 1. ZZK-a, pa njezinu pravilnost ne dovodi u pitanje to što se u njoj nepotrebno spominje kakvoća savjesnosti stjecanja, revizija tuženika u dijelu u kojemu se vezuje uz pitanje pod brojem četiri iz revizije nije osnovana - i o njoj je u tome dijelu odlučeno kao u izreci ove odluke, u presudi (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Po tuženiku podnesena revizija u odnosu na druga pitanja (prvo, drugo i treće iz revizije) - ako se ovima i prida značaj određenih pravnih pitanja, ne sadrži ono daljnje neophodno za dopuštenost izvanredne revizije:

 

- razloge (i to određene) iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a zbog kojih revident smatra da su i ta po njemu postavljena pitanja u ičemu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: u čemu su ta pitanja postavljena u svezi s pravnim shvaćanjem iz osporene presude i tome različitim shvaćanjem nekog drugog suda ili iz sudske prakse - pa i one koja se očekuje,

 

- određenu naznaku odluka drugih sudova u kojima bi bilo izraženo shvaćanje suprotno nekom shvaćanju iz osporene presude glede onih činjenica na kojima se ova temelji - naznaka kojih odluka je također potrebna za dopuštenost revizije u situaciji o kojoj je ovdje riječ (kako bi revizijski sud mogao ujednačavati primjenu zakona i preispitati sudsku praksu, odnosno „osigurati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni“: kada se revident u reviziji poziva na odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a i na različitu sudsku praksu, neujednačenu ili nesigurnu i proturječnu, drugostupanjskih sudova - i kada je to na što se poziva dužan i dokazati).

 

To pogotovo u odnosu na pitanje pod brojem 1. iz revizije, a kraj činjeničnog utvrđenja (na kojemu se temelji osporena presuda i kojim je revizijski sud vezan u odlučivanju) da je tužitelj zakonski nasljednik nositelja knjižnog prava (s čijeg se imena tuženik upisao u zemljišnim knjigama) i (u svezi toga) shvaćanja revizijskog suda izraženog u nizu odluka (primjerice: posl. br. Rev-531/98-2 od 14. lipnja 2001., Rev-x-651/09-2 od 18. studenoga 2010., Rev 964/09-2 od 15. lipnja 2011.), a koje se shvaćanje u suštini svodi na slijedeće:

 

"...u skladu s općim načelom da univerzalni sukcesor stupa u cijelosti u pravni položaj prednika, ako neko pravo - osim strogo osobnih prava - pripada predniku, tada to pravo pripada i univerzalnom sukcesoru (nasljedniku). U odnosu na brisovnu tužbu takvo pravno shvaćanje revizijskog suda je izraženo u nizu odluka (primjerice Rev-50/80)."

 

Revizija revidenta se time u odnosu na ta tri pitanja u bitnome temelji samo na isticanju razloga (obrazloženja) njegova shvaćanja da je u postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo - sve prema utvrđenom činjeničnom stanju i onome koje je (prema njemu) trebalo utvrditi (a koje ovdje sugerira prihvatiti, pa i postavljenim pitanjima), odnosno samo na izlaganje razloga shvaćanja da je tužbene zahtjeve trebalo odbiti - a takvim razlozima izvanrednom revizijom ne može ostvariti uspjeh.

 

Revizijski sud u svezi s izloženim primjećuje:

 

- da svaku osporenu presudu može po izvanrednoj reviziji preispitivati samo u granicama u reviziji postavljenog pitanja i razloga kojima ga revident obrazlaže (u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a, prema kojoj: "U povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose."), pa sukladno tome u konkretnom slučaju ne može u svezi onog što je u reviziji naznačeno pitanjima pod 1., 2. i 3. preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene presude pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu),

 

- da nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao niti razloge zbog kojih revident smatra da bi ono što ističe u reviziji imalo biti u tome smislu važno - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga izvanrednu reviziju iz odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a upravo i razlikuje od redovne revizije iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP-a, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova - budući da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po izvanrednoj reviziji izgubila svaka granica između nje i redovne revizije podnesene samo zbog pogrešne primjene procesnog ili materijalnog prava, dok bi se sam doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta - i da time pogoduje jednoj stranki.

 

Time valja prihvatiti da revizija tuženika u svezi u njoj postavljenih pitanja pod 1., 2. i 3. nije sastavljena u smislu odredaba čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a i ne ispunjava pretpostavke za njezinu dopuštenost.

 

Stoga je reviziju tuženika u tome dijelu valjalo odbaciti izrekom ove odluke, iz rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP-a, prema kojoj: "Vijeće iz stavka 1. ovoga članka će reviziju iz članka 382. stavka 2. ovoga Zakona rješenjem odbaciti kao nedopuštenu i ako u reviziji ne bude određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojega se podnosi uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose kao i zato što u njoj nisu određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.").

 

Zagreb, 17. listopada 2017.