- 1 -              Revr 51/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 51/17-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. T. iz S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku F. V., odvjetniku u Z., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravnom odjelu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1836/16-2 od 25. listopada 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-651/09-97 od 21. srpnja 2016., u sjednici održanoj 17. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se revizija tuženika, ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1836/16-2 od 25. listopada 2016. te presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-651/09-97 od 21. srpnja 2016. pod točkama I. i III. izreke, te se u tom dijelu predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II. O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-651/09-97 od 21. srpnja 2016. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos 77.373,92 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je pobliže naznačeno u izreci (točka I. izreke), odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu 26.562,50 kn sa zateznim kamatama (točka II. izreke), te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu 37.500,00 kn (točka III. izreke).

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-1836/16-2 od 25. listopada 2016. žalba tuženika odbijena je kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. izreke, te je odbijen kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predložio je preinačiti nižestupanjske presude, a podredno ukinuti iste presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi stavka 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, time da u reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koje se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja - djelatne vojne osobe, za isplatu dodataka na plaću s osnove prekovremenog rada, rada noću, subotom, nedjeljom i blagdanima, a koji je rad ostvario za vrijeme dežurstava u razdoblju od prosinca 2005. do prosinca 2008.

 

Polazeći od utvrđenja da je tužitelj u utuženom razdoblju uz redovan rad vršio dežurstva kontinuirano u trajanju od 24 sata, a za koja mu je tuženik isplatio plaću za samo osam sati rada, primjenom odredbe čl. 97. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 33/02, 175/03, 136/04 i 76/07 – dalje: ZSOSRH) u vezi sa čl. 14. ZSOSRH, te čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (''Narodne novine'', broj 92/04), nižestupanjski su sudovi ocijenili da tako ostvareni sati rada tužitelja na 24-satnom dežurstvu dulji od osam sati dnevno tijekom radnog tjedna, odnosno za vrijeme dežurstava u neradne dane svih 24 sata provedenih na dežurstvu, predstavljaju prekovremeni rad za koji tužitelju, kao i za rad noću, subotama, nedjeljama i blagdanom, koji je imao tijekom istih dežurstava, sukladno naznačenim propisima pripada pravo na isplatu povećane plaće, sukladno konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

 

Osporavajući shvaćanje nižestupanjskih sudova, iz sadržaja revizije proizlazi da tuženik u bitnome postavlja materijalnopravno pitanje može li se u slučaju višednevne službe dežurstva i straže djelatne vojne osobe tijekom 24 sata, ukupno vrijeme provedeno na dežurstvu, odnosno straži koje je  dulje od redovnog radnog vremena, i to 16 sati u radne dane, odnosno svih 24 sata za vrijeme dežurstva i straže u neradne dane, smatrati prekovremenim radom.

 

Obrazlažući važnost navedenog pitanja tuženik ukazuje na pravno shvaćanje ovog suda izraženo u odluci poslovni broj Revr-753/09 od 17. studenog 2009., te na veći broj odluka županijskih sudova (rješenje Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1552/11 od 1. rujna 2012., rješenje Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1476/11 od 25. siječnja 2012., presudu Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1222/12 od 12. rujna 2012., presudu Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-1632/12 od 10. listopada 2012.,...) u kojima je o navedenom pitanju zauzeto drugačije shvaćanje od onoga na kojem je utemeljena pobijana drugostupanjska odluka.

 

Temeljem odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP-a ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojeg je revizija podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Osnovano tuženik postavljenim pitanjem ukazuje na pogrešno pravno stajalište i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova.

 

Naime, prema ocjeni ovoga suda, u situaciji kada je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom, te se stoga niti prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata.

 

Stoga se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva dulji od punog radnog vremena, prilikom isplate plaće ne može u spornom razdoblju vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od 24 sata, a pod koji rad bi se računao i dnevni odmor u trajanju od osam sati. Pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad 24 sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, ovaj sud je već zauzeo u odluci poslovni broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009., na koju se poziva tuženik u reviziji.

 

Budući da je stoga pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova nepodudarno sa navedenim shvaćanjem, a kako zbog pogrešnog pravnog pristupa u primjeni materijalnog prava nisu utvrđene odlučne činjenice – stvarno odrađeni sati rada tužitelja kroz utuženo razdoblje te vrijeme odmora tužitelja, valjalo je na temeljem odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju tuženika, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP-a).

 

Zagreb, 17. listopada 2017.

 

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.