- 1 -              Revr 434/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 434/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. L. iz D., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku B. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K.1 & K.2 u K., protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: ..., zastupanog po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-467/2015-2 od 8. ožujka 2017., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-2450/11-37 od 17. prosinca 2014., u sjednici održanoj 17. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-2450/11-37 od 17. prosinca 2014. naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos 29.676,53 kn sa zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je pobliže naznačeno u izreci (točka I. izreke), odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 10.906,25 kn sa zateznim kamatama (točka III. izreke).

 

Presudom Županijskog suda u Karlovcu poslovni broj Gž-467/2015-2 od 8. ožujka 2017. odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke (točka I izreke), djelomično je preinačena prvostupanjska presuda pod točkama II. i III. izreke, te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju daljnji iznos 2.648,72 kn sa zateznim kamatama, a odbijen je kao neosnovan preostali dio tužbenog zahtjeva do ukupno zatraženog iznosa 70.696,44 kn (točka II izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu 11.031,25 kn sa zateznim kamatama (točka III izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude, u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva, tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 1. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP). Predložio je preinačiti drugostupanjsku presudu, a podredno istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka, ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, pa primjerice navodi:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova;

 

2) ako o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem;

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda drugostupanjskog suda se temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP-a u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP-a stranka treba određeno naznačiti pravno (materijalnopravno ili postupovnopravno) pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela, u reviziji određeno navesti propise i druge izvore prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja - djelatne vojne osobe, za isplatu dodataka na plaću s osnove prekovremenog rada, noćnog rada, rada subotom, nedjeljom i blagdanom, ostvarenog tijekom dežurstava i straže u razdoblju od listopada 2007. do svibnja 2011.

 

Nižestupanjski su sudovi, prethodno utvrdivši da je tužitelj u utuženom razdoblju na višednevnim dežurstvima ostvario prekovremene sate rada, te da je radio noću, subotama, nedjeljom i blagdanom, ocijenili da tužitelj za predmetno razdoblje ima pravo na naknadu za prekovremeni rad, sukladno odredbama čl. 97., 168. i 14. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (''Narodne novine'', broj 33/02, 175/03, 136/04 i 76/07 – dalje: ZSOSRH) te primjenom odredbi propisa o državnim službenicima i namještenicima, općih propisa o radu i kolektivnih ugovora sklopljenih u skladu s njima, a budući da u istom razdoblju nisu bili doneseni provedbeni propisi na temelju ZSOSRH-a kojima bi se regulirali predmetni dodaci na plaću. Pri tome su nižestupanjski sudovi prihvatili izračun razlike plaće u varijanti u kojoj je vještak obračunao naknadu za 16 sati rada dnevno u vrijeme službe straže i službe dežurstva, a daljnjih osam dati računao je kao dnevni odmor.

 

Tužitelj u reviziji postavlja sljedeće pravno pitanje:

 

''Može li se vrijeme odmora od dva sata između smjena straže smatrati prekidom rada, odnosno dnevnim odmorom kako to zaključuje drugostupanjski sud ili to vrijeme treba uračunati u ukupno radno vrijeme koje čini osim efektivnog rada tužitelja i vrijeme obvezne prisutnosti na radu kako to zaključuje prvostupanjski sud?''

 

Kao razlog važnosti naznačenog pravnog pitanja revident navodi da o navedenom pitanju revizijski sud još nije zauzeo pravno shvaćanje, a da je riječ o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostupanjskih sudova (odluka Županijskog suda u Bjelovaru broj Gž-212/12 od 6. rujna 2012., odluka Županijskog suda u Varaždinu-Stalna služba u Koprivnici broj Gž-651/12 od 30. kolovoza 2012., odluka Županijskog suda u Zagrebu broj Gžr-1151/14 od 8. srpnja 2014.), u kojima da su sudovi zauzeli shvaćanje da ukupno radno vrijeme čini, uz efektivni rad i vrijeme obvezne prisutnosti na radu. Nadalje ukazuje na odluku revizijskog suda poslovni broj Revr-179/11 od 12. studenog 2014. za koju navodi da je o sličnom materijalnopravnom pitanju zauzet stav koji bi se mogao primijeniti i u predmetnoj pravnoj stvari.

 

Prema ocjeni ovog suda, u situaciji kada je tužitelj višednevno obavljao poslove dežurstva ili straže, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada, ima pravo na slobodno vrijeme, u kojem se odmara po osam sati dnevno. Tako provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom.

 

Stoga se rad djelatne vojne osobe za vrijeme službe dežurstva i stražarske službe dulji od punog radnog vremena, prilikom isplate plaće ne može u spornom razdoblju vrednovati kao neprekidan rad u trajanju od dvadeset četiri sata, a pod koji rad bi se računao i dnevni odmor u trajanju od osam sati. Pravno stajalište da nije fizički moguće te da nije životno da bi djelatnik obavljao rad dvadeset četiri sata dnevno i u kontinuitetu od sedam dana uzastopno, ovaj sud je već zauzeo u odluci poslovni broj Revr-753/09 od 17. studenoga 2009.

 

Iz navedenog proizlazi da je shvaćanje izraženo u pobijanoj presudi podudarno pravnom shvaćanju ovog suda, zbog čega pitanje revidenta nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Nadalje, niti pozivanje tužitelja na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revr-179/11 od 12. studenog 2014. u pravcu argumentiranja dopuštenosti i osnovanosti njegovih revizijskih navoda nije od značaja za ovaj spor.  U predmetu ovoga suda poslovni broj Revr-179/11 odlučivalo se o zahtjevu pravosudnog dužnosnika - sutkinje Općinskog suda za isplatu naknade za vrijeme provedeno na pasivnom dežurstvu, te u odluci donesenoj u tom postupku revizijski sud nije izrazio stav glede pravnog pitanja postavljenog u predmetnoj reviziji, pa se ne može niti govoriti da drugostupanjski sud temelju pobijanu odluku na stajalištu koje ne bi bilo podudarno s pravnim shvaćanjem izraženoj u predmetnoj odluci Vrhovnog suda.

 

Budući da stoga u podnesenoj reviziji tužitelja nisu ispunjene pretpostavke za njezinu dopuštenost, a koje moraju biti kumulativno ispunjene, kako je to propisano odredbom čl. 382. st. 2. i 3. ZPP-a, proizlazi da je revizija tužitelja nedopuštena, zbog čega je istu trebalo odbaciti sve na temelju odredbe čl. 392.b st. 1. i 3. ZPP-a.

 

Zagreb, 17. listopada 2017.

 

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.