- 1 -              Rev-x 648/16-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 648/16-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d., Z., OIB: ..., protiv tuženika V. S. iz Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4434/14-2 od 8. ožujka 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4340/1996-52 od 15. svibnja 2014,. u sjednici održanoj 17. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev i tuženiku naložena isplata iznosa od 205.606,85 kn sa zakonskim zateznim kamatama pobliže navedenim u tom dijelu izreke, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 2.520,00 kn. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za dio utužene tražbine u iznosu od 12.282,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. svibnja 1994. do isplate, dok je u točki III. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 51.250,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja u (dosuđujućim) točkama I. i III. izreke.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - u daljnjem tekstu: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitne povrede odredba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava predlažući ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U tuženikovoj reviziji uvodno se tvrdi da je podnesena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, međutim, budući da ovi revizijski navodi nisu određeno obrazloženi, to ih revizijski sud, sukladno odredbama članka 386. ZPP-a, nije uzeo u obzir.

 

Ponavljajući navode o prekoračenju tužbenog zahtjeva (koje je već isticao u žalbi), revident neosnovano tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a jer je drugostupanjski sud pravilno ocijenio da je prvostupanjska presuda (u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate) donesena u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva.

 

Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja (osiguratelja) za isplatu novčanih iznosa plaćenih na ime materijalne i nematerijalne štete oštećenicima iz štetnog događaja od 31. prosinca 1991., u prometnoj nezgodi koja je prouzrokovana neosiguranim motornim vozilom u vlasništvu tuženika.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je do prometne nezgode došlo kada je tuženik, upravljajući automobilom u svom vlasništvu, reg. oznake ..., koje nije bilo osigurano od automobilske odgovornosti budući da mu je prometna dozvola istekla još ..., zbog neprilagođene brzine i pod utjecajem alkohola, prednjim dijelom svog automobila udario u stražnji dio osobnog vozila reg. oznake ..., koje se potom zanijelo u desno i zaustavilo na ogradi. Također je utvrđeno da se tužitelj nakon nesreće udaljio s mjesta nezgode ne pruživši pomoć ozlijeđenim osobama te je naknadno pronađen na adresi svog stanovanja.

 

Na temelju takvog činjeničnog stanja, nižestupanjski sudovi zaključuju da je tuženik, kao vlasnik neosiguranog vozila, na temelju odredbe iz članka 99. stavak 1. i 3. Zakona o osnovama sistema osiguranja imovina i osoba („Narodne novine“, broj 53/91, 26/93 i 9/94, u daljnjem tekstu: ZOSOIO), dužan isplatiti tužitelju, kao osiguratelju koji je naknadio štetu oštećenim osobama, njegovu regresnu tražbinu budući da je prometna nezgoda uzrokovana neregistriranim (neosiguranim) vozilom u vlasništvu tuženika, a prema odredbi stavka 3. istog članka, organizacija za osiguranje koja je nadoknadila štetu oštećenoj osobi stupa u prava oštećene osobe prema osobi koja je odgovorna za štetu i to za isplaćeni iznos, kamatu i troškove.

 

Pritom je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare tražbine uz zaključak da je u pitanju zakonska subrogacija na koju se primjenjuje opći zastarni rok iz članka 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, u nastavku teksta: ZOO), koji teče od dana isplate (prvi iznos isplaćen je 30. lipnja 1993.), dok je tužba podnesena 8. srpnja 1996., dakle, unutar zastarnog roka od 5 godina.

 

Neosnovano se u reviziji osporava pravilnost primjene materijalnog prava jer su nižestupanjski sudovi, kod utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno ocijenili da je tuženik, sukladno odredbama članka 99. ZOSOIO-a pasivno legitimiran u ovom postupku, odnosno da je upravo on, kao vlasnik neosiguranog vozila (koji je suviše i osobno skrivio prometnu nezgodu) u obvezi isplatiti spornu novčanu tražbinu u dosuđenoj visini, koja tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima nije osporena i koja nije zastarjela.

 

Naime, tražbina tužitelja prema tuženiku nije tražbina iz ugovora o osiguranju već je tražbina iz osnove regresa (neosigurano vozilo), koja se temelji izravno na zakonu pa budući da je riječ o tražbini za koju zakonom nije određen neki drugi rok zastare, konkretna tražbina zastaruje u općem zastarnom roku od pet godina (članak 371. ZOO). Regresno pravo osiguratelja od automobilske odgovornosti u ovom slučaju izvorno je (vlastito) pravo osiguratelja koje nastaje na temelju zakona i zato, kako su to pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi, tužiteljevo pravo nije zastarjelo.

 

Prema tome, materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

Iz navedenih je razloga, na temelju članka 393. ZPP-a, valjalo odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 17. listopada 2017.