- 1 -              Revr 133/17-3

 

 

 

 

 

Broj: Revr 133/17-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. P. iz O., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku D. Z., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Z. & p. d.o.o. iz O., protiv tuženika „O. - K.“ d.d. iz O., (OIB: …), zastupanog po punomoćniku M. O., odvjetniku u Odvjetničkom društvu O. i P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž R-389/15-2 od 17. studenoga 2016. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. Pr-99/15-9 od 19. lipnja 2015., ispravljena rješenjem istoga suda posl. br. Pr-99/15-20 od 16. ožujka 2017., u sjednici održanoj 17. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda i odbijeni su tužbeni zahtjevi:

 

- na utvrđenje da je Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 30. travnja 2012. nezakonita i nedopuštena, te da "prema tome radni odnos tužitelja" kod tuženika nije prestao,

 

- na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na rad radi obavljanja poslova radnog mjesta "metalac II grupe",

 

- na obvezivanje tuženika isplatiti tužitelju bruto plaću za razdoblje od 17. rujna 2012. do 30. rujna 2012. te za mjesec listopad 2012. u mjesečnim iznosima određenim u izreci presude s pripadajućim i u izreci presude određenim zateznim kamatama, te "za svaki slijedeći mjesec do dana povratka na posao" plaćati mu bruto plaću od 4.694,04 kn mjesečno "sve uvećano za zakonsku zateznu kamatu po stopi od 12% godišnje, koja teče na taj iznos od 16-tog u mjesecu za prethodni mjesec, a u slučaju promjene stope zatezne kamate prema eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena tekuću od dospijeća svakog pojedinog iznosa, pa do isplate sve u roku 8 dana",

 

dok je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku parnični trošak od 3.250,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 1. ZPP-a učinjene u postupku pred drugostupanjskim sudom, bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se osporena presuda preinači i tužbeni zahtjevi usvoje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbom čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji revidenta da se (kako to u bitnome proizlazi iz sadržaja njegove revizije, iz izričaja koje u reviziji koristi) osporena presuda ne može ispitati - budući da ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a dano obrazloženje te presude je nerazumljivo ("nejasno") i proturječno rezultatima provedenog dokaznog postupka, ta presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svemu što je za odluku o zahtjevima tužitelja od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a kako je njime drugostupanjski sud nakon ocjene svakog za odluku o predmetu spora odlučnog dokaza - kao i svih dokaza zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, odgovorio i na sve ovdje (za odluku o predmetu spora) relevantne žalbene navode, nisu ostvarene bitne povrede (na koje revident upućuje) iz odredaba čl. 354. st. 1. i st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Navodi revidenta:

 

- da iz provedenih dokaza (onih "koje je tuženik dostavio" i "iz iskaza svjedoka koji su saslušani") nije bilo osnove zaključiti da je upravo njemu trebalo otkazati ugovor o radu - i da je tuženik vodio računa o svim kriterijima relevantnim za odluku o radnicima kojima treba otkazati ugovor o radu,

 

- da iz spisa ostaje nejasnim koje kriterije je tuženik primijenio i na koji ih je način primijenio (konkretno: koji su kriteriji bili odlučni pri odabiru kojem će od više radnika otkazati ugovor), odnosno da li je uopće ikakve kriterije primijenio prilikom otkazivanja ugovora,

 

- da bi ovdje valjalo prihvatiti da tuženik "nije uopće ocijenio radnike, niti ih je bodovao temeljem konkretnih kriterija, niti je poznato kojim se kriterijima vodio" - ali i da je njega (postupajući i zlonamjerno) "nepravedno i neopravdano stavio na listu radnika koji su utvrđeni kao višak" (nije na jednak način i prema svima primijenio relevantne pa i dodatne kriterije),

 

u biti su samo prigovori činjenične naravi - kojima revident iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza, različitu od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te kojima sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi ne mogu uzeti u razmatranje u ovome stupnju postupka.

 

Valja kod toga imati na umu da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog (u odnosu na poslovne i socijalne te dodatne kriterije koji se odnose na njega i na kojima je tuženik temeljio svoju odluku - odnosno koje je tuženik stvarno primijenio), drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje da je Odluka tuženika o otkazu ugovora o radu od 30. travnja 2012. nezakonita i nedopuštena, te da "prema tome radni odnos tužitelja" kod tuženika nije prestao, kumuliran s zahtjevom na obvezivanje tuženika vratiti tužitelja na rad radi obavljanja poslova radnog mjesta "metalac II grupe" - i isplatiti tužitelju bruto plaću za razdoblje od 17. rujna 2012. do 30. rujna 2012. te za mjesec listopad 2012. s pripadajućim zateznim kamatama, te "za svaki slijedeći mjesec do dana povratka na posao" plaćati mu bruto plaću od 4.694,04 kn mjesečno "sve uvećano za pripadajuću zateznu kamatu".

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika temeljem ugovora o radu sklopljenog s njime na neodređeno vrijeme 28. veljače 2006., pa je po tome ugovoru kod tuženika obavljao poslove metalca II grupe,

 

- da je odlukom o otkazu ugovora o radu, i to redovitom, poslovno uvjetovanom otkazu, od 30. travnja 2012., tuženik otkazao tužitelju ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga - u skladu s Programom zbrinjavanja viška radnika kojeg je tuženik donio 27. ožujka 2012., a s obrazloženjem "da je gospodarska i financijska kriza značajno utjecala na smanjenje obujma ugovorenih poslova, da je uslijed toga došlo do smanjenja prihoda i ostvarenja gubitka, da su zatvorene pojedine poslovne jedinice te da poslodavac ne može radniku ponuditi drugo radno mjesto niti ga dodatno obrazovati, niti osposobljavati jer za to nema potrebu zbog novonastalih gospodarskih uvjeta na tržištu uslijed kojih se broj radnih mjesta smanjuje, a tvrtka ima dovoljno osposobljenih radnika potrebnih sukladno novoj organizaciji poslovanja",

 

- da je "tuženik uputio radničkom vijeću podneske radi savjetovanja o zbrinjavanju viška radnika u kojima je naveo podatke o razlozima za namjeravane otkaze, broju ukupno zaposlenih radnika, broju radnika koji bi mogli biti višak, te dobi, spolu, radnom mjestu, invalidnosti, obvezi uzdržavanja, ukupnom stažu navedenih radnika, kao i iznosu otpremnine koji bi im pripao, te dodatnim kriterijima o kojima će poslodavac voditi računa pri odlučivanju o otkazivanju",

 

- da se 28. veljače 2012. Radničko vijeće kod tuženika "očitovalo na upućene podneske tako da je dalo suglasnost na prijedlog Uprave društva da se pojedinim radnicima među kojima je i tužitelj otkaže ugovor o radu jer imaju uvjete za prijevremenu ili invalidsku mirovinu, a bit će im isplaćena pripadajuća otpremnina tako da otkazivanje ugovora o radu neće imati značajnog utjecaja na njihov položaj",

 

- da je 1. ožujka 2012. tuženik "uputio Radničkom vijeću konačan popis radnika koji su utvrđeni kao višak u svezi sa savjetovanjem o zbrinjavanju viška radnika", a Radničko vijeće se "suglasilo s učinjenim promjenama 2. ožujka 2012.",

 

- da se tuženik tijekom izrade Programa zbrinjavanja viška radnika savjetovao s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje Područnom službom O. i Radničkim vijećem (tuženik je 27. ožujka 2012. donio Program zbrinjavanja viška radnika i dostavio ga Hrvatskom zavodu za zapošljavanje i Radničkom vijeću"),

 

- da je 20. travnja 2012. tuženik uputio Radničkom vijeću "zamolbu za očitovanje u kojoj je dostavio podatke o namjeravanim redovitim poslovno uvjetovanim otkazivanjima ugovora o radu s popisom radnika i podacima o svakom pojedinom radniku (vrsti radnog odnosa, spolu, invalidnosti, datuma rođenja, radnom mjestu, datumu zaposlenja) i zatražio očitovanje o otkazima temeljem članka 149. Zakona o radu, te posebno temeljem članka 150. Zakona o radu za dio radnika zbog određenih posebnih okolnosti navedenih zasebno kod svakog radnika" te u zamolbi naveo razloge za donošenje namjeravanih odluka o otkazu,

 

- da ova zamolba od 20. travnja 2012. ime značaj zahtjeva za "davanje prethodne suglasnosti u smislu odredbe članka 150. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 149/09, 61/11)": u njoj su navedeni "svi podaci o tužitelju važni za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu i podaci o razlozima za donošenje odluke o otkazu",

 

- da tužitelj nije dokazao (obzirom na pravilo o teretu dokazivanja: prema kojemu se tuženik ne može teretiti da dokazuje negativne činjenice) da je tuženik postupao suprotno odredbi čl. 107. st. 3. ZR-a: "da nije primijenio zakonske kriterije kao i dopunske kriterije za sve radnike, odnosno da su postojali radnici koji su ostali raditi kod tuženika, a manje su kvalificirani ili kompetentni u odnosu na tužitelja".

 

Na temelju utvrđenih činjenica, koje sada ne mogu biti predmetom preispitivanja (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je tužbene zahtjeve ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio, uz osnovno i odlučno shvaćanje da su ostvareni razlozi koji opravdavaju donesenu (osporenu) odluku tuženika - i da je ta odluka valjana i zakonita (dopuštena), tako da su (slijedom toga) zahtjevi tužitelja (temeljeni na suprotnom shvaćanju) neosnovani: da su "u konkretnom slučaju ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu tužitelju iz članka 107. st. 1. toč. 1. st. 2., 3. i 4., članka 120., 121. i 122. i članka 150. Zakona o radu".

 

Takvo pravno shvaćanje revizijski sud nalazi pravilnim.

 

Pritom revizijski sud primjećuje da je u bitnome isto takvo shvaćanje već izrazio u više svojih odluka - koje se odnose na isti postupak otkazivanja većem broju radnika tuženika, pa tako primjerice i u odlukama: Revr 1410/15-2 od 15. lipnja 2016., Revr 605/16-2 od 5. rujna 2017., Revr 1095/15-2 od 8. lipnja 2016., Revr 1518/15-2 od 25. siječnja 2017., Revr 2160/15-2 od 21. ožujka 2017., Revr 1105/16-2 od 12. rujna 2017., i postupanje po takvome shvaćanju predstavlja suđenje u skladu s stabilnom, ustaljenom i dosljednom sudskom praksom - koju bi upravo stoga što je takva bilo i ustavnopravno neprihvatljivo (s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava te jednakosti svih pred zakonom) mijenjati.

 

U odnosu na razloge revizije koji se odnose na takvu odluku te (time) odluku o prijepornim pitanjima i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, revizijski sud na temelju odredaba čl. 396.a st. 1. i 2. ZPP-a, prema kojima: (stavak 1.) „Kad odbije reviziju iz članka 382. stavka 1. ovoga Zakona, revizijski se sud može, umjesto posebnog obrazloženja, pozvati na razloge iz prvostupanjske, odnosno drugostupanjske presude, ako ih prihvaća ili na razloge iz neke ranije odluke revizijskog suda“ i (stavak 2.) „U slučaju iz stavka 1. ovoga članka, revizijski sud je dužan uz svoju presudu na internetskim stranicama objaviti razloge nižestupanjske odluke ili odluka na koje se poziva “, upućuje (umjesto posebnog obrazloženja) na razloge drugostupanjske presude iz njezina obrazloženja - koje u cijelosti prihvaća.

 

Na internetskim stranicama uz ovu presudu objavit će se presuda Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž R-389/15-2 od 17. studenoga 2016.

 

Stoga je reviziju tužitelja valjalo odbiti odlukom iz izreke ove presude (primjenom odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Zagreb, 17. listopada 2017.