- 1 -              Rev 2557/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2557/13-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. P. iz R., zastupanog po punomoćniku T. T., odvjetniku iz R., protiv tuženika A. P. iz R., zastupanog po punomoćniku I. K., odvjetniku iz R., radi utvrđenja ništavnim ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci posl. br. Gž-642/12-2 od 24. travnja 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-3384/09 od 29. lipnja 2011., u sjednici održanoj 17. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              I.  Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

              II. Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

 

              „1. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              I. Utvrđuje se da je ništav i bez pravnog učinka ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 23. siječnja 2004. g. zaključen između tuženika A. P. kao davatelja uzdržavanja i pok. M. P. kao primatelja uzdržavanja.

 

              II. Određuje se uspostava ranijeg zemljišno-knjižnog stanja na nekretninama upisanim u K.O. C. i to u z.k.ul. br. 74 na k.č.br. 13/2 zgr , kuća bez površine, brisanjem upisanog nositelja knjižnog prava A. P. iz R., … za 6/18 dijela i ponovnim upisom suvlasništva na ime M. P. rođene L. iz R. …, u omjeru koji je postojao prije zemljišno-knjižne provedbe ugovora o dosmrtnom uzdržavanju zaključenog 23. siječnja 2004. g. između tuženika A. P. kao davatelja uzdržavanja i M. P. kao primatelja uzdržavanja.

 

              III. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 64.500,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan 18. rujna 2008. g. sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18. rujna 2008. g. do dana isplate.

 

              IV. Dužan je tuženik platiti tužitelju parnični trošak u roku od 15 dana.

 

              2. Odbija se eventualni tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              I. Utvrđuje se da je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju zaključen između tuženika A. P. kao davatelja uzdržavanja i pok. M. P. kao primatelja uzdržavanja zaključen dana 23. siječnja 2004. g. darovni ugovor pa se u ostavinskoj imovini iza pok. M. P. vraća dar učinjen tuženiku, na temelju toga ugovora i to u odnosu na nekretnine upisane u z.k.ul. br. 74. K.O. C., koje se sastoje iz k.č.br. 13/2, zgr, kuća bez površine, u ¼ dijela od 6/18 dijela, radi namirenja nužnog dijela tužitelja.

 

              II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 32.250,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan 18. rujna 2008. g. sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18. rujna 2008. g. do dana isplate, radi namirenja nužnog dijela tužitelja.

 

              3. Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 33.517,50 kn, a preostali dio istog zahtjeva se odbija.“.

 

              Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

 

              „I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3384/2009 od 29. lipnja 2011. godine u točkama 1., 2. i dosuđujućem dijelu točke 3. izreke.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na žalbu.“.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio tzv. redovnu reviziju (iz odredaba čl. 382. st. 1. ZPP-a) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da „revizijski sud preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev“.

 

              U odgovoru na reviziju tuženik osporava revizijske navode i predlaže da revizijski sud „odbaci tužiteljevu reviziju kao nedopuštenu“ ili podredno da je „odbije kao neosnovanu“.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Navodi revidenta, s prethodno navedenim u svezi, “da je pok. primateljica uzdržavanja bila sugestibilna osoba s kojom se moglo lako manipulirati, da je pok. primateljica uzdržavanja od mirovina mogla normalno živjeti i da joj zbog toga uzdržavanje nije bilo ni potrebno, da su primanja pok. primateljice uzdržavanja bila dostatna i za plaćanje usluga Doma za starije i nemoćne osobe i da tuženik zapravo nije za uzdržavanje ništa potrošio od svog novca jer je sve troškove pok. primateljice uzdržavanja podmirivao sredstvima koje je podizao s njenog računa budući je imao punomoć za to, da je i tužitelj posjećivao pok. primateljicu uzdržavanja i da je s njom bio u dobrim odnosima, kao i da su stranke ugovora već u trenutku sklapanja ugovora znale da uzdržavanje nije ni potrebno i da je ugovor sklopljen isključivo zato da se tužitelja kao jednog od potencijalnih nasljednika pok. primateljice uzdržavanja eliminira iz nasljedstva“, u biti su samo prigovori činjenične naravi - kojima revident sugerira prihvatiti činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim i zaključke koje on stvara (navodeći da „želi u reviziji ukazati na neke činjenice“ - i to one koje nisu utvrđene u postupku pred nižestupanjskim sudovima), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), ti se navodi u ovome stupnju postupka ne mogu uzeti u razmatranje.

 

              Za prihvatiti je kod toga da sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze - i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa (da) postupanjem prema toj ovlasti, odnosno time što revident ocjenom dokaza nije zadovoljan i smatra da je već i iz provedenih dokaza istinitim valjalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje istinitog, drugostupanjski sud nije povrijedio niti jedno pravo revidenta.

 

Nije ostvaren niti jedini u reviziji istaknut određeni revizijski razlog: pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

              Predmetom spora zahtjev je tužitelja na utvrđenje ništavnim ugovora o dosmrtnom uzdržavanju - uz uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je postojalo prije njegova sklapanja i provedbe u zemljišnim knjigama, te na obvezivanje tuženika platiti tužitelju 64.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, odnosno eventualno istaknuti tužbeni zahtjev na utvrđenje da je isti ugovor o dosmrtnom uzdržavanju u stvari darovni ugovor - uz, a posljedično s time, zahtjev na povrat dara (nekretnine) u ostavinsku imovinu i na obvezivanje tuženika platiti tužitelju 32.250,00 eura.

 

              U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

              - da „je dana 23. siječnja 2004. zaključen ugovor o dosmrtnom uzdržavanju između tuženika i majke stranaka M. P. te da se je temeljem citiranog ugovora tuženik upisao kao vlasnik stana u R., … i suvlasnik 1/3 dijela nekretnine u C.“,

 

- da „je tuženik za života majke prodao stan u R. J. P. temeljem ugovora o kupoprodaji nekretnine dana 18. rujna 2008. za iznos od 129.000,00 EUR-a u protuvrijednosti u kunama“,

 

- da „su tuženik i njegova majka dana 27. ožujka 2000. (pogrešno navedeno 2003.) sklopili ugovor o darovanju kojim je majka tuženika darovala tuženiku njezin suvlasnički dio nekretnine u C., a dana 22. siječnja 2004. da je zaključen ugovor o darovanju nekretnina kojim je tuženik darovao majci stan u R. i suvlasnički udio na nekretnini u C.“,

 

- da „je 29. listopada 2003. tuženik kao obveznik plaćanja sklopio za majku kao korisnicu usluge ugovor o pružanju usluga u Domu za smještaj starijih i nemoćnih osoba N. i Z. B., u dvokrevetnoj sobi te da je majka stranaka bila smještana u toj ustanovi od 25. listopada 2003. do smrti 22. svibnja 2009.“,

 

- da „je ostavinski postupak vođen iza pok. M. P. pod poslovnim brojem O-1047/09 pravomoćno prekinut rješenjem od 7. prosinca 2010. te je tužitelj upućen na pokretanje parnice protiv tuženika radi utvrđenja pravno nevaljanog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju sklopljenog s majkom“,

 

- da „je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju realiziran u potpunosti i da je tuženik majku redovito posjećivao u Domu, vodio računa o njoj, nosio joj potrepštine te pružio pažnju kakvu je zasigurno i majka očekivala“,

 

              - da „je troškove sahrane majke podmirio tuženik koji je organizirao ukop, angažirao pogrebnu tvrtku, naručio svećenika i ostalo“.

 

              Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, koja se u revizijskom stupnju ne mogu pobijati (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je (potvrđivanjem prvostupanjske presude) zahtjeve (glavni i eventualno istaknuti) tužitelja ocijenio neosnovanim i odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - da „je neosnovan žalbeni navod tužitelja da je predmetni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen protivno odredbi čl. 12. ZOO-a, odnosno da je suprotan načelima savjesnosti i poštenja jer da je tuženik manipulirao s sada pok. majkom koristeći njezino psihičko stanje i njezinu popustljivost prema njemu nagovarajući je da potpiše sve što je tražio od nje“,

 

              - da „navodi koje tužitelj ističe u žalbi mogu biti razlog isključivo za pobojnost iz čl. 111. ZOO-a, a koja se odnosi na manu volje“, ali da je „predmet ovog postupka utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju, a ne poništenje predmetnog ugovora“,

 

              - da je „sud vezan isključivo tužbenim zahtjevom, a navedeni razlozi ni u kom slučaju nisu razlog za utvrđenje ništavosti ugovora, već isključivo za pobojnost istog“ te da se „istovjetno odnosi i na daljnji žalbeni navod tužitelja kojim ističe dio iskaza svjedoka K. P. da je tuženik smutio majku prilikom sklapanja tih ugovora jer i taj žalbeni navod ukazuje jedino na eventualnu pobojnost predmetnog ugovora o dosmrtnom uzdržavanju“,

 

              - da je „neosnovan žalbeni navod tužitelja da bi ugovor o dosmrtnom uzdržavanju bio protivan odredbi čl. 12. ZOO-a te ništetan“, odnosno da „žalbeni navodi tužitelja ni u kom slučaju ne ukazuju da bi predmetni ugovor o dosmrtnom uzdržavanju bio protivan načelima savjesnosti i poštenja jer su tuženik i njegova majka zaključili zakonom dopušteni ugovor na zakonom propisan način, a iz dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi da je tuženik u potpunosti izvršavao svoju obvezu iz zaključenog ugovora“,

 

              - da „pravo ugovornih strana na zaključenje ovakvog ugovora nije protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je majka imala pravo izabrati osobu koja će se o njoj brinuti na valjani način te u korist te osobe raspolagati svojim nekretninama“, odnosno da se je „u konačnici izbor majke pokazao i opravdanim u odnosu na izvršenje obveze iz ugovora o dosmrtnom uzdržavanju jer iskazi saslušanih svjedoka nedvojbeno potvrđuju da je tuženik učestalo posjećivao majku u Domu i iskazivao brigu o njoj, što niti tužitelj u tijeku postupka ne spori“,

 

              - da „je neosnovan žalbeni navod tužitelja u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev da postoji očigledan nesrazmjer između onoga što je tuženik kao davatelj uzdržavanja dao i onoga što je primio od primateljice uzdržavanja – majke“, budući da je „ugovor o dosmrtnom uzdržavanju, kao i ugovor o doživotnom uzdržavanju aleatorni ugovor, a što znači da se ne zna u vrijeme njegova sklapanja koja strana će koliko dobiti, dakle ne zna se točan obujam njihovih međusobnih činidbi“, te je „neizvjesno i vrijeme trajanja ugovora, pa je nemoguće predvidjeti prilikom zaključenja ugovora koja ugovorna stranka će više primiti po tom ugovoru“,

 

              - da se „u ovoj pravnoj stvari ugovor o dosmrtnom uzdržavanju izvršavao pet godina i četiri mjeseca te ni u kom slučaju to ne može biti darovanje, a kako to tužitelj navodi u eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu“, i to „bez obzira na činjenicu što vrijednost nekretnina premašuje vrijednost pruženog uzdržavanja tuženika njegovoj majci“.

 

              Revizijski sud takvo pravno shvaćanje nalazi pravilnim - polazeći od utvrđenog činjeničnog stanja, a tu njegovu pravilnost revizijskim navodima tužitelj nije doveo u pitanje.

 

              Naime, obzirom da je revizijski sud ograničen u postupanju već navedenom odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP-a i osporenu presudu može ispitivati (u svezi te odredbe) samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo (ovdje odlučno) u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u tome ispitivanju osporene presude valja istaknuti:

 

              - da revident u suštini niti ne navodi određeno u čemu bi se sastojao po njemu istaknut jedini revizijski razlog: on u stvari samo paušalno navodi da „izjavljuje reviziju zbog pogrešne primijene materijalnog prava“,

 

              - da je tužitelj bio dužan, a da bi uspio u sporu, određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo - ali je u konkretnom slučaju revident u reviziji to propustio učiniti: on isključivo zahtijeva („ukazuje“) da se prihvati činjenično utvrđenje koje on nalazi istinitim,

 

              - da se (konačno) i presuda Općinskog suda u Vukovaru posl. br. P-937/70 od 19. veljače 1971., na koju se revident poziva - u argumentiranju svojih revizijskih razloga, ne odnosi na ovdje konkretan odnos (prema jedino relevantnom: utvrđenom činjeničnom stanju), budući da u ovom postupku nije utvrđeno (ono iz te presude Općinskog suda u Vukovaru) da je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju „zaključen iskorištavanjem tuđe nevolje radi postizanja nerazmjerne imovinske koristi“, odnosno „da je davalac uzdržavanja znao da uzdržavanje nije potrebno“, tj. da „neće biti ni ostvareno“.

 

              Sukladno tome, revizijski sud ne nalazi pravno opravdane razloge da bi postupajući prema jedinim revizijskim navodima (a "u granicama razloga određeno navedenih u reviziji"), prema kojima jedino i može postupati, imao zaključiti da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zahtjeve tužitelja ocijenili neosnovanim i odbili.

 

Stoga, dakle - kako tužitelj ničime nije doveo u pitanje pravno shvaćanje drugostupanjskog suda, njegovu je reviziju protiv osporene presude valjalo odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a), odlukom kao u izreci ove presude.

 

Tuženiku nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

Zagreb, 17. listopada 2017.