- 1 -              I Kž-Us 110/17-14

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 110/17-14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog J. P. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u svezi s čl. 190. st. 2. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika - Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, optuženog J. P., optuženog M. J.1, optuženog P. B., optuženog F. M., optuženog T. G., optuženog D. N., optuženog K. B., optuženog K. Š. i optuženog M. J.2, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 5. svibnja 2017. godine, broj K-Us-9/16, u sjednici održanoj 17. listopada 2017. godine, u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženog T. G., branitelja optuženog T. G., odvjetnika G. M., optuženog D. N., branitelja optuženog K. B., odvjetnika E. S., optuženog M. J.2, branitelja optuženog M. J.2, odvjetnika V. V.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. U povodu žalbi optuženog J. P., optuženog M. J.1, optuženog P. B., optuženog F. M., optuženog D. N., optuženog K. Š., optuženog M. J.2 i Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi na način da se na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11. u vezi s čl. 560. st. 2. ZKP/08. i čl. 559. ZKP/08. utvrđuje da novčani iznosi 4.650,00 € (četiri tisuće šesto pedeset eura), 4.100,00 € (četiri tisuće sto eura), 750,00 € (sedamsto pedeset eura), 2.250,00 € (dvije tisuće dvjesto pedeset eura), 4.500,00 € (četiri tisuće petsto eura), 5.250,00 € (pet tisuća dvjesto pedeset eura), 2.250,00 € (dvije tisuće dvjesto pedeset eura) predstavljaju imovinske koristi koje su optuženi J. P., optuženi M. J.1, optuženi P. B., optuženi F. M., optuženi D. N., optuženi K. Š. i optuženi M. J.2 ostvarili kaznenim djelom te se utvrđuje da su navedeni novčani iznosi postali imovina Republike Hrvatske, pa se nalaže navedenim optuženicima da isplate Republici Hrvatskoj njihovu novčanu protuvrijednost u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate u roku od 15 (petnaest) dana od dana pravomoćnosti presude, i to optuženom J. P. iznos 4.650,00 € (četiri tisuće šesto pedeset eura), optuženom M. J.1 iznos 4.100,00 € (četiri tisuće sto eura), optuženom P. B. iznos 750,00 € (sedamsto pedeset eura), optuženom F. M. iznos 2.250,00 € (dvije tisuće dvjesto pedeset eura), optuženom D. N. iznos 4.500,00 € (četiri tisuće petsto eura), optuženom K. Š. iznos 5.250,00 € (pet tisuća dvjesto pedeset eura), te optuženom M. J.2 iznos 2.250,00 € (dvije tisuće dvjesto pedeset eura).

 

II. Djelomično se prihvaćaju žalbe optuženog J. P., optuženog M. J.1 i optuženog P. B. a povodom tih žalbi i po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda na način da se ukida odluka u dijelu o proširenom oduzimanju imovinske koristi protiv tih optuženika.

 

III. U preostalom dijelu žalbe optuženog J. P., optuženog M. J.1 i optuženog P. B. te u cijelosti žalbe optuženog F. M., optuženog T. G., optuženog D. N., optuženog K. B., optuženog K. Š. i optuženog M. J.2, kao i žalba državnog odvjetnika - Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom proglašeni su krivima i to optuženi J. P., optuženi M. J.1, optuženi P. B., optuženi F. M., optuženi D. N., optuženi K. B., optuženi K. Š. i optuženi M. J.2 što su počinili kazneno djelo iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u svezi s čl. 190. st. 2. KZ/11., dok su optuženi S. P. i optuženi T. G. proglašeni krivima što su počinili kazneno djelo iz čl. 190. st. 2. KZ/11. Nakon toga je po čl. 329. st. 1. toč. 4. KZ/11. optuženom M. J.2 za počinjeno kazneno djelo izrečena kazna zatvora u trajanju od 5 godina, a po čl. 53. st. 1 KZ/11. optuženom M. J.2 uzeta je kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 5 godina koja mu je izrečena pravomoćnom presudom Županijskog suda u Rijeci broj K-18/11 od 02. rujna 2011. godine (pravomoćna 05. siječnja 2012. godine) zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ/97, te mu je po čl. 61. st. 1. KZ/11. opozvan uvjetni otpust na koji je optuženi M. J.2 pušten dana 17. listopada 2014. godine i koji uvjetni otpust je trebao trajati do isteka kazne tj. do 28. studenoga 2015. godine.

 

Potom su za počinjena kaznena djela osuđeni i to na temelju čl. 329. st. 1. toč. 4. KZ/11. optuženi J. P., optuženi M. J.1 i F. M.; na temelju čl. 329. st. 1. toč. 4. KZ/11. uz primjenu čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11 optuženi P. B., optuženi D. N., optuženi K. B. i optuženi. K. Š.; na temelju čl. 329. st. 1. toč. 4 KZ/11. uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11. optuženi M. J.2; i na temelju čl. 190. st. 2. KZ/11. optuženi S. P. i optuženi. T. G. i to optuženi J. P. na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina, optuženi M. J.1 na kaznu zatvora u trajanju od 8 godina, optuženi P. B. na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine, optuženi S. P. na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, optuženi F. M. na kaznu zatvora u trajanju od 3 godine, optuženi T. G. na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, optuženi D. N. na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine, optuženi K. B. na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, optuženi K. Š. na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine, i optuženi M. J.2 na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 9 godina.

 

Optuženom S. P., optuženom K. B. i optuženom K. Š. je po čl. 55. KZ/11. izrečena kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro na način da se 1 dan zatvora zamjenjuje s 2 sata rada na način da će ovi optuženici nakon što nadležnom tijelu za probaciju daju pristanak, rad za opće dobro izvršiti u roku koji to tijelo odredi, vodeći računa o njihovim mogućnostima obzirom na njihove osobne prilike i zaposlenje. Ovaj rok ne može biti kraći od jednog mjeseca niti dulji od dvije godine računajući od početka izvršavanja rada za opće dobro. Ako se optuženi S. P., optuženi K. B. i optuženi K. Š. u roku od 8 dana od dana za koji su pozvani ne jave nadležnom tijelu za probaciju ili im se poziv ne bude mogao dostaviti na adresu koju su dali sudu ili ne daju pristanak na rad za opće dobro, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja. Ako optuženi S. P., optuženi K. B. i optuženi K. Š. svojom krivnjom ne izvršavaju rad za opće dobro, sud će odmah donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u neizvršenom dijelu ili u cijelosti.

 

Na temelju čl. 54. KZ/11. optuženicima se u izrečene kazne zatvora uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i istražnom zatvoru kao i oduzimanja slobode u vezi s kaznenim djelom i to optuženom J. P. vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 07. studenoga 2014. godine do 03. travnja 2015. godine te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru temeljem rješenja ovoga suda od 05. svibnja 2017. godine, tj. od lišenja slobode po tom rješenju pa nadalje; optuženom M. J.1 vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 07. studenoga 2014. godine pa nadalje; optuženom P. B. vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 07. studenoga 2014. godine do 20. siječnja 2015. godine; optuženom S. P. vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 07. studenoga 2014. godine do 16. ožujka 2015. godine; optuženom F. M. vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 19. – 31. listopada 2014. godine te od 07. studenoga 2014. godine do 03. prosinca 2014. godine; optuženom T. G. vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 07. studenoga 2014. godine do 27. siječnja 2015. godine; optuženom D. N. vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 14. listopada 2014. godine do 05. lipnja 2015. godine; optuženom K. B. vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 07. studenoga 2014. godine do 22. prosinca 2014. godine; optuženom K. Š. vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 26. siječnja 2015. godine do 13. veljače 2015. godine; i optuženom M. J.2 vrijeme provedeno na izdržavanju kazne od 28. studenoga 2010. godine do 17. listopada 2014. godine te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 07. studenoga 2014. godine pa nadalje.

 

Na temelju čl. 190. st. 8. KZ/11. od optuženika su oduzete tvari koje su proglašene drogom, sredstva prijevoza preuređena za skrivanje tih tvari i sredstva za njihovo trošenje, i to: od optuženog J. P. - automobil "…" crvene boje, broja šasije …, reg.oznake … registrirano na A. P., sa pripadajućim ključem i prometnom dozvolom; od optuženog M. J.1 - droga marihuana predana prikrivenom istražitelju u količini od 9,6768 kg (toč. a izreke prvostupanjske presude); u količini od 9,5036 kg (toč. c izreke prvostupanjske presude); u količini od 9.6612 kg (toč. k izreke prvostupanjske presude); u količini od 4,9600 kg (toč. j izreke prvostupanjske presude); od optuženog P. B. – jedna PVC vrećica prozirnog vrha vezana u čvor sa sadržajem NN bijele praškaste materije; jedna elektronska digitalna vaga marke „…“ raspona vaganja do 10 kg; od optuženog F. M. – 8 paketa marihuane ukupne mase 6,9135 kg; 1 korišteni kolut ljepljive trake sive metalik boje; od optuženog D. N. - 15 paketa marihuane ukupne mase 15,0344 kg; digitalna vaga s metalnom mjernom plohom, marke …, mjernog raspona 1g – 5 kg s utvrđenim tragovima THC-a; digitalna vaga s poklopcem, marke …, model …, mjernog raspona 0,1 – 500 g sa tragovima THC-a, kokaina i sintetskog kanabinoida iz skupine fenilacetilindola; uređaj za vakumiranje marke „…“ s tragovima THC-a; dva svežnja s više prozirnih vakuum vrećica, djelomično oblijepljena sivom i prozirnom ljepljivom trakom s tragovima THC-a; od optuženog K. B. 6.8154 kg marihuane koja je oduzeta od svjedoka F. S.

 

Nakon toga na temelju čl. 79. st. 1. i 2. KZ/11. od optuženika su oduzeti predmeti i to od optuženog J. P. – mobitel marke „…“ IMEI broja … sa pripadajućom SIM karticom serijskog broja …; dio omota „…“ start paketa za telefonski broj …; mobitel marke „…“ model … IMEI broja … sa pripadajućom SIM karticom VIP operatera serijskog broja …; od optuženog M. J.1 – mobitel „…“ … IMEI broja … i … bez SIM kartice; mobitel "…" IMEI broja … i … bez SIM kartice; mobitel „…“ IMEI broja … i … s micro SD karticom od 1 GB bez SIM kartice; mobitel „…“ IMEI broja … sa SIM karticom serijskog broja …; mobitel marke „…“ IMEI broja … bez SIM kartice; mobitel marke „…“ s rukom ispisanim IMEI brojem … bez SIM kartice s micro SD karticom 2 GB; mobitel „…“ … IMEI brojeva … i … nekorišten u originalnoj kutiji sa pripadajućom opremom – punjač i slušalice; mobitel marke „…“ IMEI broja … sa pripadajućom SIM karticom operatera … serijskog broja … te pripadajućom baterijom; mobitel marke „…“ IMEI broja … s pripadajućom SIM karticom … serijskog broja … te pripadajućom baterijom; dva bona … na iznos 5 KM serijskih brojeva … i …; smeđa papirnata vrećica s nazivom "…" u kojoj se nalazi 217 novčanica u apoenu od 100 Eura serijskih brojeva navedenih u izreci prvostupanjske presude i 1 novčanica u apoenu od 50 Eura serijskog broja navedenog u izreci prvostupanjske presude, koje su pronađene pretragom optuženog J.; od optuženog P. B. – mobitel „…“, IMEI broja … sa pripadajućom SIM karticom … operatera serijskog broja … i memorijskom karticom od 2 GB; mobitel „…“, IMEI broja … bez SIM kartice; mobitel „…“ sa pripadajućom SIM karticom … operatera serijskog broja …; od optuženog F. M. – mobitel marke „…“ sa SIM karticom i pripadajućom baterijom; mobitel marke „…“ sa dvije SIM kartice i pripadajućom baterijom; 5 nosača SIM kartica mobilne mreže …; jedan nosač mobilne mreže …; od optuženog K. B. mobitel marke „…“ IMEI broja …, broj SIM kartice … pretplatničkog broja …; od optuženog M. J.2 mobitel marke „…“, model …, IMEI broja … s pripadajućom SIM karticom operatera …, serijskog broja … i baterijom.

 

              Na temelju čl. 77. st. 1. i 3. KZ/11. i čl. 5. st. 1 toč. a) i c) Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine", broj 145/10) te primjenom čl. 559. ZKP/08. utvrđeno je da su optuženi J. P., optuženi M. J.1, optuženi P. B., optuženi F. M., optuženi D. N., optuženi K. Š., optuženi M. J.2 počinjenim kaznenim djelom ostvarili imovinsku korist, i to optuženi J. P. u iznosu od 4.650,00 €; optuženi M. J.1 u iznosu od 4.100,00 €, optuženi P. B. u iznosu od 750,00 €, optuženi F. M. u iznosu od 2.250,00 €, optuženi D. N. u iznosu od 4.500,00 €, optuženi K. Š. u iznosu od 5.250,00 €, i optuženi M. J.2 u iznosu od 2.250,00 €, pa je ovim optuženicima naloženo da Republici Hrvatskoj isplate u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude i to optuženi J. P. iznos od 4.650,00 € u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, optuženi M. J.1 iznos od 4.100,00 € u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, optuženi P. B. iznos od 750,00 € u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, optuženi F. M. iznos od 2.250,00 € u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, optuženi D. N. iznos od 4.500,00 € u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, optuženi K. Š. iznos od 5.250,00 € u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate, optuženi M. J.2 iznos od 2.250,00 € u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate.

 

Nakon toga na temelju čl. 78. st. 1., 2. i 4. KZ/11. u vezi čl. 77. KZ/11. prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi primijenio prošireno oduzimanje imovinske koristi u odnosu na optuženog J. P., optuženog M. J.1 i optuženog P. B., te je oduzeo od optuženog J. P. 9 novčanica u apoenu od 200,00 kn serijskih brojeva navedenih u izreci prvostupanjske presude; 2 novčanice u apoenu od 100,00 kn serijskih brojeva navedenih u izreci prvostupanjske presude; 1 novčanica u apoenu od 50,00 kn serijskog broja iz izreke prvostupanjske presude; 4 novčanice u apoenu od 20,00 kn serijskih brojeva iz izreke prvostupanjske presude; 5 novčanica u apoenu od 10,00 kn serijskih brojeva iz izreke prvostupanjske presude, a što je pronađeno pretragom optuženog J. P. te 3 novčanice u apoenu od 1.000,00 kn; 28 novčanica u apoenu od 200,00 kn; 6 novčanica u apoenu od 100 €; 1 novčanica u apoenu od 50 €; 2 novčanice u apoenu od 200,00 kn a što je pronađeno pretragom stana optuženog J. P.; od optuženog M. J.1 oduzeto je 22 novčanice u apoenima od po 500 Eura serijskih brojeva iz izreke prvostupanjske presude koje su se nalazile u kožnom etuiu sa značkom vojna policija u vozilu optuženog M. J.1, marke "…", bijele boje, reg. oznake …; 15 papirnatih novčanica u apoenu od 200,00 kn i 1 papirnata novčanica u apoenu od 500,00 kn koje su pronađene pretragom optuženog M. J.1; od optuženog P. B. oduzeto je 1 novčanica od 500,00 kn serijskog broja iz izreke prvostupanjske presude; 5 novčanica u apoenu od 200,00 kn serijskih brojeva iz izreke prvostupanjske presude; 8 novčanica u apoenu od 100,00 kn serijskih brojeva iz izreke prvostupanjske presude; 6 novčanica u apoenu od 50,00 kn serijskih brojeva iz izreke prvostupanjske presude; 1 novčanica od 20,00 kn serijskog broja iz izreke prvostupanjske presude; 2 novčanice u apoenu od 200,00 kn serijskih brojeva iz izreke prvostupanjske presude; 1 novčanica od 100,00 kn serijskog broja iz izreke prvostupanjske presude te 1 novčanica od 50,00 Eura serijskog broja iz izreke prvostupanjske presude.

 

U odnosu na troškove kaznenog postupka na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08. u vezi čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1., 6. i 7. ZKP/08. naloženo je optuženicima da podmire troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu i to optuženi J. P., optuženi M. J.1, optuženi F. M. i optuženi K. B. u iznosu od 2.000,00 kn svaki, a optuženi P. B., optuženi S. P., optuženi T. G., optuženi D. N., optuženi K. Š. i optuženi M. J.2 u iznosu od 1.000,00 kn svaki, nadalje su optuženici dužni snositi troškove isplaćene od strane USKOK-a i to optuženi P. J. nagradu branitelja po službenoj dužnosti odvjetnika C. G. u iznosu od 4.500,00 kn, optuženi M. J.1 nagradu branitelja po službenoj dužnosti odvjetnika A. R. u iznosu od 12.750,00 kn, optuženi T. G. nagradu branitelja po službenoj dužnosti odvjetnika A. Š. u iznosu od 3.000,00 kn, optuženi D. N. nagradu branitelja po službenoj dužnosti odvjetnika K. Lj. u iznosu od 2.400,00 kn, optuženi Š. K. nagradu branitelja po službenoj dužnosti odvjetnika Č. B. u iznosu od 7.425,00 kn dok je riješeno da će se o svim ostalim troškovima donijeti posebno rješenje.

 

Istom presudom na temelju čl. 189. ZKP/08. optuženicima su vraćeni predmeti i to: optuženom J. P. – mobitel marke „…“ IMEI broj … sa pripadajućom baterijom bez umetnute SIM kartice; mobitel marke „…“ IMEI broj … i IMEI broj … s umetnutom SIM karticom … i pripadajućom baterijom; članska kartica … serijskog broja … na ime I. A. …; mobitel marke „…“ IMEI broj … sa pripadajućom baterijom bez umetnute SIM kartice; mobitel marke „…“ IMEI broj …, IMBE broj … bez pripadajuće baterije i bez umetnute SIM kartice; mobitel marke „…“ IMEI broj … sa pripadajućom baterijom bez umetnute SIM kartice; mobitel marke „…“ IMEI broj … bez pripadajuće baterije i bez umetnute SIM kartice; mobitel marke „…“ IMEI broj … sa pripadajućom baterijom bez umetnute SIM kartice; mobitel marke „…“ IMEI broj … s pripadajućom baterijom i umetnutom SIM karticom … serijskog broja …; jedna SIM kartica "…" serijskog broja …; mobitel marke „…“ IMEI broj … s pripadajućom baterijom i umetnutom SIM karticom … serijskog broja …; mobitel marke „…“ IMEI broj … s pripadajućom baterijom i umetnutom SIM karticom … serijskog broja … i umetnutom micro SD karticom "…" serijskog broja …; optuženom M. J.1 - … kartica H. na ime A. J. za broj računa …; … kartica H. G. na ime M. J.1 za račun broj …; … O. B. na ime M. J.1 broj računa …; mobitel „…“ IMEI broja s vidljivih 7 zadnjih znamenki … bez SIM kartice; mobitel „…“ IMEI broja 3… s pripadajućom karticom operatera … serijskog broja …; optuženom P. B. – prazan kartonski omot mobitela marke „…“; prazno kućište SIM kartice NN operatera serijskog broja …; … korisnička kartica za pozivni broj …; identifikacijski list … operatera za SIM karticu serijskog broja …; optuženom S. P. – mobitel marke „…“ IMEI: … sa SIM karticom … operatera br. …; i optuženom T. G. – mobitel „…“, model …, IMEI broja … sa umetnutom SIM karticom … operatera serijskog broja …; kutija mobitela marke „…“ sa sadržajem slušalice i uputstvo za rukovanje.

 

Protiv ove presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik – USKOK zbog odluke o kazni u odnosu na optužene K. B. i K. Š.; optuženi J. P. osobno i po branitelju G. C. odvjetniku iz R. - radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (u odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi) i odluke o kaznenoj sankciji; optuženi M. J.1 osobno i po branitelju R. A., odvjetniku iz R. - zbog odluke o kazni i odluke o proširenom oduzimanju imovinske koristio; optuženi P. B. po branitelju M. M., odvjetniku iz R. – zbog odluke o kaznenoj sankciji i oduzimanju imovinske koristi; optuženi F. M. po branitelju Đ. V., odvjetniku iz R. – zbog odluke o kazni; optuženi T. G. po branitelju G. M., odvjetniku iz R. – zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja; optuženi D. N. po branitelju H. B., odvjetniku iz R. - zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja; optuženi K. B. po branitelju E. S., odvjetniku iz S. – zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja; optuženi K. Š. osobno i po branitelju B. Č., odvjetniku iz R. – zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima postupka; i optuženi M. J.2 po branitelju V. V., odvjetniku iz R. - zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i „odluke o imovinskopravnom zahtjevu“.

 

Državni odvjetnik predlaže da se presuda u odnosu na optužene K. B. i K. Š. preinači na način da se ovim optuženicima izreknu strože kaznene sankcije; optuženi J. P. da se pobijana presuda „ukine u pobijanom dijelu“ (odluka o imovinskopravnom zahtjevu) te da mu se izrekne manja kazna zatvora; optuženi M. J.1 – da se pobijana presuda preinači na način da bude osuđen na dvostruko manju kaznu te da se ukine dio presude u odnosu na prošireno oduzimanje imovinske koristi, a podredno da se pobijana presuda ukine u cijelosti i vrati na ponovno suđenje; optuženi B. P. - da se pobijana presuda preinači na način da ga se osudi na kaznu zatvora u trajanju jedne godine te da se ukine dio odluke na oduzimanje i prošireno oduzimanje imovinske koristi, a podredno da se pobijana presuda ukine i postupak vrati na ponovno suđenje; optuženi F. M. – da se optuženika osudi blažom kaznom; optuženi D. N. – da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje; optuženi K. B. – da se pobijana presuda ukine; optuženi K. Š. – da se pobijana presuda preinači i optuženog oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje; i optuženi M. J.2 – da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su optuženici K. B. i K. Š. te predlažu da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana.

 

Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08., spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

O sjednici drugostupanjskog vijeća obaviješteni su optuženici i njihovi branitelji koji su to zahtijevali, a sjednici vijeća su pristupili i ponovili navode iz svojih pisanih žalbi optuženi T. G., s braniteljem odvjetnikom G. M., optuženi D. N., branitelj optuženog K. B., odvjetnik Edvard S. i optuženi M. J.2 s braniteljem odvjetnikom V. V. Sjednici nisu pristupili zamjenik Glavnog državnog odvjetnika, optuženi F. M., branitelj optuženog F. M., odvjetnik Đ. V., branitelj optuženog D. N., odvjetnik H. B., te optuženi K. B., iako su o terminu održavanja drugostupanjske sjednice uredno obaviješteni, te je sjednica vijeća na temelju čl. 475. st. 4. ZKP/08. održana u njihovoj odsutnosti.

 

Žalbe optuženih J. P., optuženog M. J.1 i optuženog P. B. djelomično su osnovane, dok nisu osnovane njihove žalbe u preostalom dijelu, a žalbe optuženog F. M., optuženog T. G., optuženog D. N., optuženog K. B., optuženog K. Š. i optuženog M. J.2, kao i žalba državnog odvjetnika, nisu osnovane u cijelosti.

 

Uvodno valja istaći da su se u ovom postupku očitujući se o krivnji optuženici J. P., M. J.1, P. B., F. M. i D. N. očitovali na način da se smatraju krivima za kazneno djelo kako im je ono stavljeno na teret. Takvim očitovanjem o krivnji ovim optuženicima je u smislu čl. 464. st. 7. ZKP/08. isključeno pravo na podnošenje žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, osim ako bi za dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje saznali nakon donošenja presude ili se radi o činjenicama odlučnim za izbor vrste i mjere kazne, sudske opomene, uvjetne osude, djelomične uvjetne osude, zamjene radom za opće dobro, posebnih obveza, zaštitnog nadzora, sigurnosne mjere, oduzimanja imovinske koristi, oduzimanja predmeta te troškova kaznenog postupka.

 

Također, pri odlučivanju o podnesenim žalbama, kako obzirom na istaknute žalbene osnove (čl. 479. ZKP/08.), tako i zbog ispravne primjene zakona, drugostupanjski sud je preinačio prvostupanjsku presudu kako je navedeno u točki I. izreke ove presude i to u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi u smislu primjene zakona koji se u trenutku donošenja drugostupanjske odluke mora primijeniti.

 

Naime, odluka o oduzimanju imovinske koristi optuženicima donesena je u prvostupanjskoj presudi primjenom Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine", broj 145/10. – dalje: ZOPOIK). Međutim, ovaj zakon je stupanjem na snagu Zakona o prestanku važenja ZOPOIK-a ("Narodne novine", broj 70/17., od 19.07.2017.) prestao važiti, ali je u tekstu ovog Zakona u čl. 2. zakonodavac izrijekom propisao da „Postupci započeti po Zakonu o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine", broj 145/10.) dovršit će se po odredbama zakona kojim se uređuje kazneni postupak.“. Bez ove norme, obzirom na prestanak važenja zakona na temelju kojega je bila oduzeta imovinska korist, takvo oduzimanje zbog obavezne primjene čl. 3. KZ/11. koja predstavlja načelo za postupanje u kaznenim postupcima, uopće ne bi bilo moguće. Međutim, kako volja zakonodavca nije bila isključenje mogućnosti oduzimanja imovinske koristi pribavljene kaznenim djelom, to je izrijekom propisao da se postupanje pri oduzimanju ove imovinske koristi započeto po odredbama ZOPOIK-a ima nastaviti po odredbama Zakona o kaznenom postupku kojim je sada uređena ova materija, pa je u tom smislu i preinačena prvostupanjska presuda kao u točki I. izreke ove presude. Iznosi oduzete imovinske koristi od pojedinih optuženika prihvaćeni su kako su utvrđeni prvostupanjskom presudom o čemu će biti više riječi u dijelu utvrđenja vezanih uz žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja istaknutu po optuženicima u odnosu na ovaj dio prvostupanjske presude.

 

Upravo primjenom sada važećih normi Zakona o kaznenom postupku te djelomičnim prihvaćanjem žalbi optuženika P., M. J.1 i B., u odnosu na oduzimanje imovinske koristi donesena je i odluka iz točke II izreke ove presude kojom je preinačena prvostupanjska presuda na način da je ukinuta odluka o proširenom oduzimanju imovinske koristi donesena po prvostupanjskom sudu na temelju čl. 78. st. 1., 2. i 4. KZ/11. u svezi s čl. 77. KZ/11. i to u odnosu na optuženog J. P., optuženog M. J.1 i optuženog P. B.

 

Naime, sada važeći zakon u odnosu na materiju oduzimanja imovinske koristi izrijekom propisuje u čl. 557. st. 1. i 2. ZKP/08. da se postupak oduzimanja imovinske koristi provodi na prijedlog ovlaštenog tužitelja – u ovom predmetu državnog odvjetnika, izuzev ako se radi o imovinskoj koristi koja je ostvarena protupravnom radnjom koja je sadržana u opisu kaznenog djela iz optužbe. Dakle, oduzimanje imovinske koristi bez prijedloga ovlaštenog tužitelja – konkretno USKOK-a moguće je samo ako je njeno pribavljanje sadržano u činjeničnom opisu kaznenog djela, a što u odnosu na prošireno oduzimanje imovinske koristi u odnosu na optužene J. P., optuženog M. J.1 i optuženog P. B. niti je sadržano u činjeničnom opisu njihovih kriminalnih aktivnosti niti je državni odvjetnik – USKOK takvo oduzimanje predložio.

 

Stoga je u ovom dijelu valjalo prihvatiti žalbe ovih optuženika ali i povodom tih žalbi i po službenoj dužnosti, preinačiti prvostupanjsku presudu na način kako je to navedeno u točki II. izreke ove presude.

 

U odnosu na žalbe optuženika osim žalbene osnove zbog odluke o kazni

 

Djelomično je osnovana žalba optuženog J. P. kada tvrdi da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi od njega i to u dijelu koji se odnosi na prošireno oduzimanje imovinske koristi, o čemu je riješeno u točki II. izreke ove presude, ali nije u pravu kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno u dijelu odluke o visini oduzete imovinske koristi.

 

Naime, sam optuženik je govorio da mu je pripadala naknada od 50 € po prevezenom kilogramu marihuane, koju tvrdnju je iznosio kako tijekom istrage tako i na raspravi, s time što je na raspravi, nakon priznanja u odnosu na kazneno djelo kako mu je stavljeno na teret naveo da ovi iznosi novca nisu mu bili i isplaćivani. Međutim, ovakva obrana krajnje je neuvjerljiva i s razlogom nije prihvaćena po prvostupanjskom sudu. Imali se u vidu brojnost prevezenih pošiljki, koju kriminalnu aktivnost priznaje i sam optuženik, krajnje je neuvjerljivo da bi on obavljao ove radnje, a bez da bi za to bio plaćen sukladno dogovorenim iznosima o kojima je i sam ogovorio. Konačni iznos imovinske koristi prvostupanjski sud je kako u odnosu na ovog optuženika, tako i u odnosu na ostale optuženike od kojih je imovinska korist oduzeta utvrdio u smislu odredbe čl. 559. ZKP/08. tj. utvrđujući visinu imovinske koristi koju oduzima po slobodnoj ocjeni jer bi njezino utvrđivanje bilo skopčano s nerazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka. Pri tome prvostupanjski sud u odnosu optuženog P. za izračun ovog iznosa koristi podatak o broju prevezenih kilograma marihuane prema priznanju samog optuženika, a zatim taj broj množi sa visinom naknade za koju je sam optuženik iskazao da je bila dogovorena, ne prihvaćajući da bi on kriminalne radnje koje je priznao obavljao bez naknade, kako to pokušava prikazati u samoj obrani na raspravi i nastavno u žalbi. Stoga žalba optuženog P. u tome dijelu nije osnovana.

 

Opravdano se žale optuženici M. J.1 i P. B. zbog odluke o proširenom oduzimanju imovinske koristi, u kojem dijelu je i preinačena prvostupanjska presuda na način naveden u točki II izreke ove presude. Međutim, nisu u pravu ovi optuženici kada tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno u dijelu odluke o visini oduzete imovinske koristi. Naime, u žalbi kao i na raspravi poriču da bi dobili novac za svoju kriminalnu aktivnost, ali prvostupanjski sud ponovno opravdano u smislu čl. 559. ZKP/08. utvrđuje visinu pribavljene imovinske koristi po slobodnoj ocjeni i to na način da u pogledu količine droge prihvaća priznanja samih optuženika u odnosu na činjenična utvrđenja, a u pogledu visine zarade po jednom kilogramu za optuženog J. prihvaća njegovu obranu iz istrage o zaradi od 100 € po kilogramu, koju vrijednost utvrđuje obzirom na izvedene dokaze, a za optuženog B. visinu imovinske koristi po jednom kilogramu utvrđuje iz sadržaja preslušanih snimki razgovora snimljenih u okvirima posebnih dokaznih radnji, za što sve daje i razloge na listu 125. prvostupanjske presude, koje razloge u cijelosti prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, te zbog izbjegavanja ponavljanja žalitelja upućuje na iste.

 

Nije u pravu optuženi T. G. kada tvrdi da je činjenično stanje u odnosu na njemu utvrđenu kaznenu odgovornost za počinjeno jedno kazneno djelo iz čl. 190. st. 2. KZ/11. (i to posredovanjem) pogrešno utvrđeno.

 

Kaznena odgovornost ovog optuženika utvrđena je samo za postupanje opisano u točki 1.d) zajedno sa optuženim J. P. i optuženim D. N. (koji su se optuženici očitovao krivim za cjelokupnu njihovu opisanu kriminalnu aktivnost).

 

Prvostupanjski sud na stranicama od 84. do 90. prvostupanjske presude opsežno analizira dokaze u odnosu na ovu točku posvećujući posebnu pažnju sadržaju preslušanih razgovora iz kojih opravdano zaključuje da je optuženi G. „spojio“ radi prodaje droge marihuane optuženog P. i optuženog D. N., pri čemu je nedvojbeno i došlo do jedne primopredaje tj. prodaje droge. Međutim, kontakt između optuženog N. kao kupca i optuženog P., koji optuženom N. drogu donosi, i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske nesporno je bio moguć tek nakon sto je „kupca“ i „prodavatelja“ povezao upravo optuženi G., kako to ispravno utvrđuje i prvostupanjski sud. Njihovo upoznavanje nije bilo s ciljem prijateljevanja već upravo radi kupoprodaje droge, koja je konačno bila i realizirana (neovisno o tome da li je bilo i pojedinih odbijanja kupnje od optuženog N.). Stoga je žalbu optuženog G. u tome dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

Optuženi D. N., koji se u očitovanju o krivnji očitovao da se smatra krivim, žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka ne obrazlaže. Povredu kaznenog zakona ovaj optuženik nalazi u pogrešnom zaključivanju prvostupanjskog suda da bi njegovo postupanje bilo u sastavu zločinačke organizacije. Međutim, osim što je ovaj optuženik očitujući se da se smatra krivim upravo za činjenični opis kaznenog djela kako mu je ono bilo stavljeno na teret priznao i dio da je njegovo postupanje bilo u sastavu zločinačkog udruženja, za samu okolnost postojanja takvog udruženja kojemu je po činjeničnom opisu koji je optuženik priznao bio član i optuženi D. N., prvostupanjski sud daje sigurne i uvjerljive razloge u obrazloženju presude (list 50. do 53. prvostupanjske presude) koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, kao sud drugog stupnja. Navodi istaknuti u žalbi ovog optuženika da nije logično da se njega smatra članom zločinačkog udruženja kada kontaktira samo sa jednim od članova (optuženi P.), ne dovode u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda o članstvu u zločinačkoj organizaciji i ovog optuženika. Naime, iz sadržaja dokaza koji su rezultirali provođenjem posebnih dokaznih radnji, kako to ispravno zaključuje i prvostupanjski sud, optuženi N. imao je spoznaju da trgovanje drogom koju mu nudi P. nije izdvojeni odnos kupca i prodavatelja već da se radi o aktivnosti unutar šire organizacije i okolnost što on kontaktira samo sa jednom osobom iz kruga članova zločinačkog udruženja ne isključuje mogućnost i njegovog članstva u toj zločinačkoj organizaciji. Ovo tim više ima li se u vidu sadržaj preslušanih i u prvostupanjskoj presudi analiziranih razgovora snimljenih tijekom provođenja posebnih dokaznih radnji. Pri tome valja istaći da zaključci prvostupanjskog suda u odnosu na ove razgovore po mišljenju ovoga suda, kao suda drugoga stupnja, nisu proizvoljni jer se oni ukazuju logičnim kako je to prikazao i prvostupanjski sud, kako u pogledu nadimka optuženog N. tako i u pogledu njegove kriminalne aktivnosti koja je povezana sa kriminalnom aktivnošću optuženog P., a koji je tako opisanu svoju kriminalnu radnju očitujući se o takvoj optužbi priznao. Navodi njegove obrane nakon takvog očitovanja očito su usmjereni na pokušaj umanjenja kaznene odgovornosti svih drugih sudionika u njegovim kriminalnim radnjama za koje je očitovao da se smatra krivim, a što potvrđuje i analiza rezultata dokaza pribavljenih provođenjem posebnih dokaznih radnji učinjena po prvostupanjskom sudu, koju analizu u cijelosti prihvaća i ovaj sud kao logičnu i uvjerljivu.

 

Optuženi K. B. povredu kaznenog zakona uopće ne obrazlaže, a nije u pravu kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka time što bi bila prekoračena optužba, a što da je rezultat pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i to u pogledu količine droge za koju je ovaj optuženik proglašen krivim.

 

Naime, uvodno valja istaći da se ne može raditi o prekoračenju optužbe jer je prvostupanjski sud sukladno provedenom dokaznom postupku smanjio u broju kojom je težinski bila označena količina droge za koju je suđen ovaj optuženika sa 7,36 kg, kako je bilo navedeno u optužnici, na težinu od 6,8154 kg kako je navedeno u točki 1f prvostupanjske presude.

 

U pogledu prigovora da je i ta količina pogrešno utvrđena, valja istaći da je prvostupanjski sud za ovo utvrđenje dao razloge navodeći da je takva količina utvrđena provedenim vještačenjem (list 49. spisa), a također na ispravnost ovog utvrđenja ukazuje i obrana samog P. koji očitujući se da priznaje krivnju za svoju kriminalnu aktivnost kako je ona opisana i u ovoj alineji govori o predaji sedam paketa marihuane (uobičajeno pakiranih po jedna kilogram), pa je stoga i logično da se radi o količini bliskoj težini od sedam kilograma, umanjenoj za utvrđenje kako je to naveo vještak.

 

Nije u pravu optuženi K. Š. da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. tvrdeći da je odluku o krivnji ovog optuženika sud utemeljio samo na obrani optuženog J. P. iznesenoj tijekom istrage, a kojem ispitivanju nije bio prisutan u toj obrani terećeni optuženi Š., a da je optuženi P. na raspravi odstupio od ovakve obrane pa da je odluka o njegovoj krivnji donesena na tzv. ne konfrontiranom iskazu čime da je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.

 

Međutim, ovaj žalitelj zanemaruje kako judikaturu Europskog suda za ljudska prava, a jednako tako i zakonske norme te sudsku praksu hrvatskih sudova koji su nepodijeljeno prihvatili stav da se presuda ne može isključivo ili u pretežitoj mjeri utemeljiti na tzv. ne konfrontiranom iskazu (čl. 298. ZKP/08.). U konkretnom primjeru o krivnji optuženog Š. govorio je optuženi P. u obrani tijekom istrage, kada je opisivao njihove kontakte, susret i primopredaju droge, a upravo ovakva njegova obrana nadopunjena je rezultatima provedenih posebnih dokaznih radnji te stoga, neovisno što je ovaj optuženik odustao od takve obrane na raspravi, osuđujuća presuda nije isključivo (što je termin ZKP-a), a niti u pretežitoj mjeri (što je pojam iz presuda ESLJP) utemeljene na takvom ne konfrontiranom iskazu, jer upravo takva obrana nadopunjuje se zakonitim dokazima pribavljenim posebnim dokaznim radnjama, zbog čega su ovi dokazi u svojoj ukupnosti (rezultat posebnih dokaznih radnji i obrana optuženog P. iz istrage) mogli pružiti osnovu za donošenje zakonite odluke o krivnji optuženog Š. Pri tome posebno valja cijeniti izmijenjenu obranu optuženog P. na raspravi, o čemu je bilo i ranije govora, kada ovaj optuženik nakon svoga očitovanja kojim priznaje krivnju za sve radnje opisane u optužnici (pa dakle i za opisane kontakte, susrete i prodaju droge upravo određenim osobama), kasnije na raspravi, očito pokušavajući najveći dio krivnje preuzeti samo na sebe, umanjuje značaj postupaka ostalih suoptuženika članova istog zločinačkog udruženja. Takvo njegovo odstupanje nema uporište niti u rezultatima provedenih dokaza koji su rezultat posebnih dokaznih radnji, već suprotno, upravo obrana ovog optuženika nadopunjuje se sa ovako prikupljenim i na raspravi izvedenim dokazima reproduciranih telefonskih razgovora i pročitanim izvješćima o mjerama tajnog praćenja, a što ispravno zaključuje i prvostupanjski sud.

 

U odnosu na odbijeni dokazni prijedlog ispitivanja u svojstvu svjedoka Z. J. valja istaći da sud nije obavezan izvesti svaki, po strankama predloženi dokaz. Kada se radi o dokazu koji je predložen na okolnost obeskrijepljenu svakim logičkim promišljanjem u svezi s drugim izvedenim dokazima o krivnji nekog optuženika, tada je sud ovlašten odbiti takav dokazni prijedlog. Nelogično bi bilo da sud zbog mehanicističkog pristupa bude u obavezi prihvatiti neki dokazni prijedlog obrane samo zato da se otkloni prigovor kakav ističe i ovaj optuženik. U procesu suđenja upravo sud je dužan brinuti o koncentraciji dokaznog postupka i ne povređujući načelo zakonitosti i pravičnog postupka ovlašten je i na odbijanje dokaznog prijedloga obrane, ali naravno za takvu svoju odluku prvostupanjski sud je dužan dati valjane razloge, što je učinjeno u prvostupanjskoj presudi. Prema mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, razlog odbijanja pozivanja svjedoka Z. J. kako je to obrazloženo prvostupanjskom presudom, uz postojeće dokaze koji su rezultirali posebnim dokaznim radnjama, a koji dokazi se nadopunjuju sa obranom optuženog P. u istrazi, te načinom njegovog odstupanja od te obrane na raspravi, opravdano je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog optuženog Š. za pozivanje i ispitivanje u svojstvu svjedoka Z. J.

 

Ne radi se o bitnoj povredi iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. kako to tvrdi optuženi M. J.2 u dijelu izričaja suda u obrazloženju odluke o kazni i utvrđenog vremena počinjenja kaznenog djela. Naime, točno je da prvostupanjski sud obrazlažući odluku o kazni za ovog optuženika koristi izričaj na listu 123. prvostupanjske presude da je „započeo“ dogovore o počinjenju kaznenog djela u trenutku puštanja na uvjetni otpust, a da sud njegovu kriminalnu aktivnost obrazlaže na način da je ona započela dok je još bio na izdržavanju kazne sa koje je uvjetno otpušten. Međutim, ova razlika u izričaju ne čini presudu nerazumljivom do te mjere da se ne bi mogla ispitati. Prvostupanjski sud u obrazloženju kriminalne aktivnosti ovog člana zločinačkog udruženja jasno daje razloge za svoje utvrđenje da je dogovaranje u okvirima zločinačkog udruženja započelo još u vrijeme dok je ovaj optuženik bio na izdržavanju kazne, a stvarna konkretizacija takvih dogovora je uslijedila s danom otpuštanja na uvjetni otpust. Ovakav zaključak jasno proizlazi iz cjelokupnog obrazloženja prvostupanjske presude i pogrešan izričaj o započinjanju „dogovora“ ili stvarne realizacije ranije postignutog dogovora ne čini presudu nerazumljivom do mjere da se ne bi mogla ispitati, zbog čega se i ne radi o bitnoj povredi iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. kako to tvrdi ovaj optuženik u svojoj žalbi.

 

Također, ne postoji proturječnost niti u dijelu kada sud utvrđuje da je drogu prodao nepoznatim osobama za neutvrđeni iznos,a zatim od njega oduzima upravo određeni novčani iznos kao imovinsku korist od kriminalne radnje za koju je proglašen krivim. Međutim, prvostupanjski sud je u tome dijelu jasno u obrazloženju izrazio stav da se odluka o oduzimanju imovinske koristi temelji na odredbi čl. 559. Zakona o kaznenom postupku, što prihvaća i ovaj sud u točki I. izreke ove presude tj. imovinska korist je utvrđena po slobodnoj ocjeni jer bi njezino utvrđivanje bilo povezano s nerazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka, a pri tome je sud kako u odnosu na ovog optuženika tako i u odnosu na ostale optuženike dao jasne osnove za utvrđivanje visine te koristi kako u pogledu količine prodane droge tako i u pogledu jedinične cijene. Stoga niti u ovom dijelu se ne radi o bitnoj povredi kako to tvrdi optuženi M. J.2 u svojoj žalbi.

 

U pogledu istaknute povrede kaznenog zakona točno je da imovinska korist može biti oduzeta tek ako je i ostvarena. Prvostupanjski sud i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, ispravnim zaključuje da je optuženi M. J.2 i ostvario imovinsku korist kako je to navedeno u odluci o njenom oduzimanju. Naime, nakon ispravnog utvrđenja o obavljenoj prodaji droge marihuane, ovu okolnost nužno je povezati sa sadržajem preslušanih razgovora snimljenih u okvirima posebnih dokaznih radnji, pa tako i onog razgovora od dana 22. listopada 2014. godine u 14,14 sati citiranog u prvostupanjskoj presudi kada II optuženi (M.) J.1 zove X optuženog (M.) J.2 i kaže mu, između ostalog, da „bez love ništa ne daj". Dakle, očito radilo se o prodajama kod kojih je bilo izravno plaćanje kupljene droge, a time i pribavljanje imovinske koristi od optuženika. Tvrdnja iz žalbe da prodana droga nije bila i plaćena je samo pokušaj otklanjanja mogućnosti da se od optuženog M. J.2 oduzme stvarno ostvarena imovinska korist, što je sukladno ispravnim utvrđenjima prvostupanjskog suda i sukladno valjanoj primjeni kaznenog zakona valjano i učinjeno, a koja utvrđenja u pogledu ispravnosti utvrđenog činjeničnog stanja u ovom dijelu valjane primjene kaznenog zakona u potpunosti prihvaća i ovaj sud.

 

Točno je da se drogom marihuanom može smatrati samo konoplja koja sadrži više od 0,3 THC-a, a da droga marihuana za koju je proglašen krivim optuženi M. J.2 nije pronađena, pa samim time niti vještačena na utvrđenje koncentracije THC-a. Međutim, kako se radi o postupanju zločinačkog udruženja u odnosu na drogu tipa marihuanu u čitavom nizu prodaja sa izrazito velikom količinom ove droge, koju kriminalnu aktivnost petorica optuženika od kojih prva dva povezana sa svim kaznenim djelima očitujući se o krivnji i priznaju, a da niti jedan od njih ne problematizira „prigovore kupaca“ da bi kupili materiju koja ne bi i bila droga marihuana, to ovaj prigovor ne dovodi u sumnju ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja niti u ovom dijelu.

 

Kako je ranije izloženo, ispravno je utvrđenje i o postojanju zločinačkog udruženja koje je član i optuženi M. J.2 i u okvirima kojeg prvostupanjski sud ispravno pravno označava i njegovo postupanje. Tvrdnja iz žalbe da bi postupanje ovog optuženika u odnosu na njegovu radnju opisanu u točki j) moglo biti tek pomaganje drugima u njihovom kaznenom djelu iz čl. 329. KZ/11. pogrešno je. Naime, kako je prvostupanjski sud ispravno u odnosu na ovog optuženika utvrdio da je i on član zločinačkog udruženja u okvirima kojeg je počinjena radnja opisana u točki i), to okolnost što u radnji opisanoj u točki j) nije bilo njegove radnje u smislu osobnog prodavanja već samo njegovo postupanje u procesu prodaje droge kako je dogovoreno u okvirima zločinačkog udruženja, to se ne može raditi o njegovom pomaganju drugom u počinjenu kaznenog djela već o radnji izvršenja djela podjelom uloga u postupanju zločinačkog udruženja.

 

U odnosu na žalbenu osnovu zbog odluke o kazni

 

Nije u pravu državni odvjetnik da bi kazne zatvora na koje su osuđeni K. B. i K. Š. bile odmjerene u prekratkom trajanju, a zatim zamijenjene radom za opće dobro, odnosno da bi kazne bile odmjerene u predugom trajanju, kako to tvrde ili proizlazi iz žalbi optuženika koji su podnijeli žalbe protiv prvostupanjske presude.

 

Naime, u odnosu na sve optuženike prvostupanjski sud je ispravno utvrdio činjenično stanje u pogledu okolnosti relevantnih za proces individualizacije odluke o kazni i to kako u pogledu utvrđenih otegotnih okolnosti tako i olakotnih okolnosti. Nakon toga ispravnim vrednovanjem ovih okolnosti prvostupanjski sud je individualizirao svakom od optuženika kazne koje nalazi primjerenim i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja. Navodi posebno istaknuti u žalbama optuženih ili presuda ispitana u smislu čl. 478. ZKP/08. ne dovode u sumnju ispravnost utvrđenih činjenica i zatim sam proces individualizacije kazne u odnosu na svakog od optuženika. Tako kod optuženog J. P. i optuženog M. J.1 okolnost da su priznali kazneno djelo odnosno, kako to navodi optuženi P. da je predmet ovog kaznenog djela marihuana koja se, po mišljenju optuženika, ne smatra osobito teškom drogom dostatno i ispravno je cijenjena kao olakotna okolnost. Također nisu u pravu optuženi B. i optuženi M. da je prvostupanjski sud „precijenio“ značaj utvrđenih otegotnih okolnosti, a da nije „dovoljno cijenio“ značaj utvrđenih olakotnih okolnosti. Pri tome nije od značaja podatak o trudnoći supruge optuženog M., jer će tek eventualno rođenje djeteta moći biti razmatrano kao nova okolnost u smislu čl. 498. st. 1. toč. 4. ZKP/08. U pogledu odluke o kazni ispitana je prvostupanjska presuda u odnosu na optužene G., N. i B. u smislu čl. 478. ZKP/08. i prema mišljenju Vrhovnog suda kao suda drugog stupnja, kako je već istaknuto su vrednovane sve okolnosti relevantne za proces individualizacije kazne. Optuženi Š., iako izdvaja žalbenu osnovu zbog odluke o kazni, u obrazloženju žalbe ne daje razloge zašto smatra da bi kazna bila odmjerena u previsokom trajanju, a po mišljenju ovoga suda, u odnosu na njegovu kriminalnu količinu kazna zatvora u trajanju jedne godine na koju je primijenjen rad za opće dobro ukazuje se primjerenom za postizanje svrha kažnjavanja kako to propisuje zakon. Isti zaključak odnosi se i na kaznu zatvora odmjerenu optuženom B., te u odnosu na ova dva optuženika nije u pravu državni odvjetnik kada sugerira strožu osudu, a time i nemogućnost zamjene kazne zatvora radom za opće dobro. U odnosu na optuženog M. J.2, ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 478. ZKP/08., Vrhovni sud je utvrdio de je ispravno opozvan uvjetni otpust tijekom kojega je ovaj optuženik počinio kazneno djelo i zatim uz ispravno individualiziranu kaznu za kriminalnu aktivnost ovog optuženika utvrđenu u ovoj presudi, ispravno je uračunata čitava kazna iz presude koju je izdržavao kada je pušten na uvjetni otpust da bi mu potom u novu jedinstvenu kaznu bilo uračunato vrijeme kako ono provedeno na izdržavanju ranije kazne sa koje je bio pušten na uvjetni otpust, a koji uvjetni otpust je opozvan, tako i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru u svezi s vođenjem postupka u ovom predmetu.

 

Stoga nije u pravu niti državni odvjetnik, a niti optuženici koji su podnijeli žalbu u pogledu žalbene osnove zbog odluke o kazni te su sve podnesene žalbe u odnosu na ovu žalbenu osnovu odbijene.

 

Prema tome, kako ne postoje razlozi zbog kojih optuženici i državni odvjetnik pobijaju prvostupanjsku presudu, izuzev optuženog P., optuženog M. J.1 i optuženog B. u odnosu na prošireno oduzimanje imovinske koristi kao u točki II. izreke te kako pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08. izuzev one opisane i obrazložene uz točku I. i II. izreke ove presude, na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. i 486. st. 1. ZKP/08. presuditi kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 17. listopada 2017. godine