- 1 -              Revr 409/14-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 409/14-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. R. iz D., kojeg zastupa punomoćnik D. A., odvjetnik iz D., protiv tuženika V. D. d.o.o. za … iz D., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku posl. br. Gž-1756/10-2 od 8. siječnja 2014. kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P-208/10-11 od 19. srpnja 2010., u sjednici održanoj 17. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odlučeno je:

 

              „I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 427.800,19 kn (slovima: četristodvadesetsedamtisućaosamstokuna i devetnaest lipa) sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od 19. siječnja 2009.g. pa sve do isplate, i u roku od 8 dana.

 

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 24.600,00 kn (slovima: dvadesetčetritisućešestotinakuna) sa zakonskim zateznim kamatama u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena tekućim od 19. srpnja 2010. pa do isplate, u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.“.

 

              Drugostupanjskom presudom odlučeno je:

 

              „1. Žalba se uvažuje, te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku posl. br. P. 208/10 od 19. srpnja 2010. godine preinačuje, tako da glasi:

 

              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 427.800,19 kn (slovima: četristodvadesetsedamtisućaosamstokuna i devetnaest lipa) sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče od 19. siječnja 2009.g. pa sve do isplate, i u roku od 8 dana.

 

2. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška.“.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio tzv. redovnu reviziju (iz odredaba čl. 382. st. 1. ZPP-a) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže revizijskom sudu „preinačiti pobijanu presudu tako što će prihvatiti tužbeni zahtjev tužitelja“ ili „da rješenjem prihvati reviziju i ukine u cijelosti pobijanu presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje“.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredaba čl. 53. st. 1. i 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 57/11) i odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 25/13) primjenjuje na ovaj spor, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Nije ostvaren jedini u reviziji istaknut revizijski razlog: pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

              Predmetom spora zahtjev je tužitelja za isplatu dijela otpremnine uslijed njegova opoziva s mjesta direktora tuženika na temelju odredbe čl. 8. Ugovora o radu uprave - Direktora od 7. srpnja 2006. (dalje: Ugovor …, list 14. spisa), i to za razdoblje od 31. kolovoza 1995. do 6. srpnja 2006. - u iznosu 427.800,19 kn.

 

              U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

              - da „je tužitelj četiri puta uzastopno biran za tuženikovog direktora, kao tuženikov direktor je s tuženikom sklopio tri ugovora o radu (od 20. kolovoza 1999., 12. srpnja 2002. i 7. srpnja 2006.) na razdoblja od po četiri godine, te je kao tuženikov direktor radio neprekidno od 31. kolovoza 1995. do 20. studenog 2009., kad je na tuženikovoj skupštini opozvan s tog radnog mjesta“,

 

              - da „je odredbom čl. 8. svih navedenih ugovora o radu određeno da se u slučaju opoziva direktora, jednostranog raskida ugovora od strane direktora, neizbora direktora u sljedećem mandatu, tuženik obvezuje tužitelju dati ponudu za sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu, a ukoliko tužitelj da izjavu (bez obrazloženja) da ponudu ne prihvaća, prestaje mu radni odnos s danom davanja takve izjave, a tuženik mu se obvezuje bez odlaganja isplatiti 1/4 od ukupno isplaćenih plaća direktoru u V. D. d.o.o. do tog dana“,

 

              - da „je tužitelj dana 20. studenog 2009. na tuženikovoj skupštini opozvan s radnog mjesta tuženikovog direktora“,

 

              - da „je tuženik podneskom od 21. prosinca 2009. tužitelju ponudio raspored na radno mjesto samostalnog referenta za plan i analizu, što je tužitelj odbio pisanim očitovanjem od 10. siječnja 2010.“,

 

              - da „je tuženik na ime otpremnine tužitelju 19. siječnja 2010. isplatio iznos od 76.965,65 kn, a što predstavlja obračun otpremnine za razdoblje od 7. srpnja 2006. do 18. siječnja 2010.“

 

              U revizijskom stupnju sporno je tumačenje odredbe čl. 8. Ugovora…, odnosno koje je obračunsko razdoblje za određivanje ovdje prijeporne visine otpremnine: cijelo vrijeme koje je tužitelj radio kao tuženikov direktor, dakle i razdoblje od 31. kolovoza 1995. do 6. srpnja 2006., ili samo razdoblje od sklapanja Ugovora… (7. srpnja 2006.) do opoziva istog (20. studenoga 2009.).

 

              Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja, koja se u revizijskom stupnju ne mogu pobijati (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je (preinačenjem prvostupanjske presude) zahtjev tužitelja ocijenio neosnovanim i odbio uz osnovno i odlučno shvaćanje:

 

              - da je „prvostupanjski sud pogrešno protumačio odredbu čl. 8. ugovora o radu sklopljenog dana 7. srpnja 2006. zaključivši da je obračunsko razdoblje za određivanje visine otpremnine sve vrijeme koje je tužitelj radio kao tuženikov direktor, dakle i razdoblje od 31. kolovoza 1995. do 6. srpnja 2006.“, odnosno da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da „s obzirom da je tužitelj 15 godina neprekidno bio tuženikov direktor, da mu se otpremnina povećava razmjerno tim godinama, te da je to i razlog zašto je ista odredba (čl. 8) sastavni dio tri uzastopna ugovora o radu (od 20. kolovoza 1999., 12. srpnja 2002. i 7. srpnja 2006.)“,

 

              - da su „prva dva ugovora o radu za radno mjesto direktora, koji su stranke sklopile dana 20. kolovoza 1999. i 12. srpnja 2002. istekla“, pa „da su prava i obveze po tim ugovorima u cijelosti konzumirani, te s obzirom da u tim razdobljima nisu bile ostvarene ugovorene pretpostavke za isplatu otpremnine, da se navedena razdoblja ne mogu računati u osnovi za izračun visine otpremnine“,

 

              - da „prilikom tumačenja odredbe čl. 8. Ugovora o radu koji su stranke sklopile dana 7. srpnja 2006. valja uzeti u obzir odredbu čl. 2. istog ugovora, kojom je propisano da se tim ugovorom uređuju međusobna prava, obveze i odgovornosti u svezi s radom, dužnostima i pravima direktora, sukladno zakonu, Društvenom ugovoru i drugim tuženikovim aktima za razdoblje od 7. srpnja 2006. do 7. srpnja 2010.“,

 

              - da je „slična odredba sadržana i u odredbi čl. 2. prethodnih ugovora o radu od 20. kolovoza 1999. i 12. srpnja 2002.“, ali da „u njima nije navedeno razdoblje na koje se prava i obveze ugovornih stranaka odnose“, pa „s obzirom na tu činjenicu, kao i okolnost da je ugovor o radu od 7. srpnja 2006. sadržajno gotovo identičan prethodnim ugovorima o radu“, da se „smatra da su ugovorne strane unošenjem navedene izmjene o razdoblju na koje se njihova prava i obveze odnose ugovorile da se otpremnina koju je tuženik dužan isplatiti tužitelju odnosi samo na 1/4 od ukupno isplaćenih plaća direktora do tog dana u razdoblju važenja tog ugovora, a ne za vrijeme važenja prethodno sklopljenih ugovora o radu“.

 

              Shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

              Predmet spora valja raspraviti u smislu:

 

- odredaba čl. 319. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08, dalje: ZOO-a) kojima je propisano: (st. I.) “Odredbe ugovora primjenjuju se onako kako glase”, (st. II.) “Pri tumačenju spornih odredbi ne treba se držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom”.

 

              - odredaba Ugovora o radu… kojima je propisano: (čl. 2.) “Ovim ugovorom uređuju se međusobna prava, obveze i odgovornosti u svezi s radom, dužnostima i pravima direktora, sukladno zakonu, Društvenom ugovoru i drugim aktima V. D. d.o.o. za razdoblje od 7. srpnja 2006. do 7. srpnja 2010.”, (čl. 8. st. 2.) „U slučaju opoziva direktora, jednostranog raskida ugovora od strane direktora, neizbora direktora u sljedećem mandatu, društvo se obvezuje dati direktoru ponudu za sklapanje ugovora o radu na neodređeno vrijeme za poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnom iskustvu. Ukoliko direktor da izjavu (bez obrazloženja) da ponudu ne prihvaća, prestaje mu radni odnos s danom davanja takve izjave, a V. D. d.o.o. mu se obvezuje bez odlaganja isplatiti 1/4 od ukupno isplaćenih plaća direktoru u V. D. d.o.o. do tog dana”.

 

              Sukladno navedenim odredbama čl. 319. ZOO-a, odredbe ugovora koje su jasne (nedvosmislene) primjenjuju i izvršavaju se onako kako glase (teorija izjave) i nije ih potrebno tumačiti, dok se nejasne i sporne odredbe tumače i izvršavaju u skladu s pravom voljom ugovornih strana (teorija volje) odgovarajućom načelima obveznog prava.

 

              Polazeći od navedenih odredaba Ugovora …, a imajući na umu da je člankom 2. toga ugovora propisano da se tim ugovorom uređuju međusobna prava, obveze i odgovornosti između ovdje parničnih stranaka, i to (ovdje odlučno) za razdoblje od 7. srpnja 2006. do 7. srpnja 2010., kao i da u dva prethodna ugovora (u bitnome istovjetna Ugovoru …) od 20. kolovoza 1999. (list 12. spisa) i od 12. srpnja 2002. (list 13. spisa) nije navedeno na koje razdoblje se isti odnose (po pitanju uređenja prava, obveza i odgovornosti ugovornih strana iz tih ugovora), drugostupanjski sud je pravilno zaključio da se otpremnina koju je tuženik dužan isplatiti tužitelju odnosi samo na ¼ od ukupno isplaćenih plaća direktoru (tužitelju) u razdoblju važenja tog ugovora, a ne i za vrijeme važenja prethodno sklopljenih ugovora.

 

Takvo shvaćanje sadržaja ugovora i (time) stvarne volje stranaka kod njegova sačinjenja je i jedino razumno (logično): budući da su stranke tek  (posljednjim) i jedinim još nekonzumiranim (važećim i obvezujućim) Ugovorom… izričito “odredile” razdoblje za koje su uredili međusobna prava, obveze i odgovornosti u svezi s radom (dužnostima i pravima) direktora, te time i nedvosmisleno ugovorili da su prava, obveze i odgovornosti po ranijim ugovorima u cijelosti izvršene (konzumirane) - pa je drugostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 8. Ugovora… u vezi sa odredbom čl. 2. Ugovora… (onako kako iste glase) i odbio tužbeni zahtjev.

 

Takvom odlukom ostvareno je ono osnovno i jedino pravilno: samo je poštivan ugovor kojeg su stranke potpisale - a pored kojeg tužitelj ne može (što revizijom sugerira prihvatiti) dobiti i ono što bi htio i što je za njega povoljnije.

 

Kako je osporena presuda temeljena na takvome (pravilnom) shvaćanju, nisu ostvareni revizijski razlozi - i reviziju tužitelja protiv osporene presude valjalo je odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a) odlukom kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 17. listopada 2017.