- 1 -              Rev 1060/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1060/13-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića, člana vijeća, Darka Milkovića, člana vijeća i Mirjane Magud, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. J. iz S., kojega zastupa punomoćnik N. I., odvjetnik u S., protiv tuženice Županije splitsko-dalmatinske, koju zastupa punomoćnik V. S., odvjetnik u S. i tuženika Grada Splita, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžo-408/12 od 29. studenoga 2012., kojom potvrđena presuda Općinskog suda u Sinju broj P-355/10 od 10. veljače 2012., u sjednici održanoj 17. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"I. Dužni su tuženici u roku od 15 dana sa tužiteljem zaključiti nenaplatne Ugovore o koncesiji, Ugovore o koncesijskim odobrenjima i Ugovore o najmu i korištenju objekata za gradske plaže K. K. i T. u S., s rokom trajanja ugovorenog odnosa za razdoblje od 30 godina od dana zaključenja Ugovora.

 

II. Dužni su tuženici solidarno, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelju naknaditi parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na predmetni iznos teče od dana presuđenja pa do isplate."

 

Ujedno je odbijen eventualno kumulirani zahtjev za isplatu 30.345.949,11 kn s pripadajućom kamatom i troškom postupka(toč. II. izreke) te je tužitelju naloženo da tuženici Županiji splitsko-dalmatinskoj naknadi troškove postupka u iznosu od 638.000,00 kn (toč. III. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude, a kako proizlazi iz sadržaja revizije, samo u dijelu kojim je odbijen eventualno kumulirani zahtjev, tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 148/11 - proč. tekst- dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju, ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da ih preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari u revizijskom stadiju postupka je zahtjev za isplatu stečenog bez osnove koji tužitelj temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo:

 

- da je tužitelj sukladno ugovorima o koncesiji, kao koncesionar gradskih plaža K., K. i T. u S. pristupio uređenju i održavanju navedenih gradskih plaža;

 

- da je uređujući i održavajući navedene plaže u razdoblju od 1993. do 2006. utrošio ukupno 30.345.949,11 kn;

 

- da ugovorima o koncesiji nije određeno kako će tužitelj uređivati plaže i kako će mu se priznati uložena sredstva, stoga da su tuženici stekli bez osnove vrijednost ulaganja.

 

Prvostupanjski sud tužbeni zahtjev ocijenio je neosnovanim uz obrazloženje

 

- da su tužitelj i Županija splitsko-dalmatinska sklopili ugovore o koncesiji na pomorskom dobu dana 20. travnja 2005., 28. veljače 2003. i 20. travnja 2005. kojima je tužitelju kao ovlašteniku koncesije dodijeljeno pravo korištenja plaže u svrhu obavljanja turističkih djelatnosti (iznajmljivanje suncobrana, ležaljki, sandolina i dr.), a ovlaštenik koncesije se obvezao plaćati davatelju koncesije određene naknade i za vrijeme trajanja koncesije održavati i štititi pomorsko dobro;

 

- da su ugovorima o koncesiji bili određeni radovi koje ovlaštenik koncesije može izvoditi;

 

- da je tužitelj izvan ovlaštenja koje mu je dano ugovorima o koncesiji izveo radove za koje traži naknadu u ovom predmetu;

 

- da prema odredbi čl. 33. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine", broj 158/03, 141/06 i 38/09 - dalje: ZPDML) propisano da ako je ovlaštenik koncesije izgradio nešto na pomorskom dobru na osnovi koncesije, ima pravo uzeti prinove koje je izgradio, ako one nisu trajno povezane s pomorskim dobrom i ako je to moguće po prirodi stvari i bez veće štete za pomorsko dobro; a ako nisu ispunjeni uvjeti iz prednjeg stavka prinove se smatraju pripadnošću pomorskog dobra (st.2); a ako netko izgradi nešto na pomorskom dobru bez koncesije dužan je o svom trošku to otkloniti i vratiti pomorsko dobro u prijašnje stanje (st. 3.),

 

pa budući da je tužitelj gradio izvan ovlaštenja koje mu pripada prema ugovoru o koncesiji, da sukladno odredbi čl. 33. st. 3. ZPDML nema pravo zahtijevati naknadu za izvršena ulaganja.

 

Nastavno tužbeni zahtjev ocjenjuje neosnovanim i zbog nedokazanosti visine stečenog bez osnove.

 

Drugostupanjski sud prihvatio je činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda međutim je ocijenio da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo  kada je zaključio da odredba čl. 33. ZPDML otklanja mogućnost primjene odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 107/95, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO), odnosno sadržajno identične odredbe čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO/05). Tužbeni zahtjev ipak ocijenio je neosnovanim uz obrazloženje da se pomorsko dobro daje na korištenje na temelju odluke i ugovora o koncesiji, odnosno koncesijskom odobrenju za naknadu, da upravo takva naknada predstavlja korist koju ostvaruju tuženici, a da tužitelj nije dokazao da su naknadni ugovori o koncesiji sklopljeni uz veću naknadu ni da je povećanje naknade posljedica ulaganja u pomorsko dobro.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 386. ZPP).

 

Revident revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka temelji na tvrdnji o bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP učinjenoj po oba nižestupanjska suda.

 

Suprotno tvrdnji revidenta prvostupanjska presuda ima jasne i određene razloge o tome zbog čega je tužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim, a i drugostupanjski sud koji je otklonio kao neosnovanu tvrdnju o postojanju  bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. toč. 11. ZPP i sam je dao dostatne razloge.

 

Ne postoji stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Prihvaćajući zaključak drugostupanjskog suda da odredba čl. 33. ZPDML ne isključuje primjenu odredbe čl. 210. ZOO, tužitelj, smatrajući da se vrijednost ostvarene koristi mjeri prema vrijednosti izvršenih radova neovisno o daljnjoj ekonomskoj iskoristivosti objekta, osporava pravilnost zaključka drugostupanjskog suda da visina ostvarene koristi mjeri prema povećanju koncesijske naknade.

 

Suprotno zaključivanju drugostupanjskog suda i samog revidenta odredba čl. 33. st. 3. i 4. ZPDML, kao posebnog propisa isključuje primjenu opće odredbe iz čl. 210. ZOO, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

 

Odredbom čl. 33. ZPDML uređena je situacija gradnje na pomorskom dobru, pa se tako razlikuje situacija kad ovlaštenik gradi nešto na pomorskom dobru na osnovi koncesije (st.1. i 2.), i kad netko gradi nešto na pomorskom dobru bez koncesije (st. 3. i 4.).

 

Kad se ostvare pretpostavke iz čl. 33. st. 2. ZPDML, dakle, da su prinove koje je korisnik koncesije izgradio na osnovi koncesije trajno povezane s pomorskim dobrom i nije ih moguće uzeti bez veće štete za pomorsko dobro, i koje prinove se stoga smatraju  pripadnošću pomorskog dobra, ovisno o odredbama ugovora, graditelj bi u okolnostima da je do stjecanja došlo s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala eventualno imao pravo na isplatu izvršenih ulaganja u pomorsko dobro (razmjerno vremenu izvršavanja ugovora o koncesiji).

 

Odredbama čl. 33. st. 3. i 4. ZPDML, kao odredbama posebnog Zakona, nasuprot tome propisana je obveza uklanjanja izgrađenog na pomorskom dobru bez koncesije i obveza vraćanja pomorskog dobra u prijašnje stanje, čime je po prirodi stvari isključena primjena opće odredbe iz čl. 210. ZOO.

 

Slijedom iznesenog pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili tužbeni zahtjev neosnovanim, time da je za razliku od drugostupanjskog suda prvostupanjski sud do zaključka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva došao pravilnom primjenom materijalnog prava.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 17. listopada 2017.