- 1 -              Rev 1273/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1273/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. Z. iz K., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ž. & partneri, P. Z., protiv I-tuženika D. Č. iz M., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu B. G. i H. B. iz O.,  i II-tuženice M. O. iz M., koju zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u O., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-571/16-2 od 23. veljače 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Pagu, poslovni broj Pn-153/15 od 25. veljače 2016., u sjednici dana 17. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-571/16-2 od 23. veljače 2017. se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

 

Općinski sud u Zadru, Stalna služba u Pagu, presudom poslovni broj Pn-153/15 od 25. veljače 2016. sudio je:

 

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

„1. Nalaže se tuženicima D. Č., M., OIB: … i M. O., M., K., da tužitelju J. Z., OIB: …, solidarno isplate iznos od 30.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana podnošenja tužbe do isplate i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena.

 

2. Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno nadoknade trošak parničnog postupka, sve u roku od petnaest dana.“

 

II. Nalaže se tužitelju J. Z. da prvotuženom D. Č. nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 8.762,50 kuna (slovima: osam tisuća sedamsto šezdeset dvije kune i pedeset lipa), te drugotuženoj M. O. nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 8.762,50 kuna (slovima: osam tisuća sedamsto šezdeset dvije kune i pedeset lipa).“

 

Županijski sud u Zadru presudom poslovni broj Gž-571/16-2 od 23. veljače 2017. sudio je:

 

„1) Odbija se djelomično žalba tužitelja J. Z. kao neosnovana i potvrđuje presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu, broj Pn-153/15 od 25. veljače 2016. godine u toč. I. izreke.

 

2) Preinačuje se ista prvostupanjska presuda u toč. II. izreke i nalaže tužitelju J. Z. da tuženiku pod 1) D. Č. naknadi parnični trošak u iznosu od 7.343,75 kuna i tuženici pod 2) M. O. parnični trošak u iznosu od 7.343,75 kuna, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.“

 

Tako je suđeno u sporu radi isplate pravične novčane naknade nematerijalne zbog povrede prava osobnosti, koju (prema navodima tužbe) tužitelj trpi u vidu duševnih boli zato što su tuženici održali konferenciju za novinare u Z., pod nazivom O. K. u raljama kriminala", na kojoj su tuženici prozvali tužitelja za navodne nedopuštene radnje u obnašanju dužnosti i to:

 

- za malverzacije oko donošenja županijskog prostornog plana, propast kolanjskog komunalnog poduzeća, te "kolanjsku fimi mediju", koje su prenesene u S. D. 12. ožujka 2015. godine i Z. l. 13. ožujka 2015. godine,

 

- da je kao načelnik općine utjecao na donošenje županijskog prostornog plana, bez suglasnosti općinskog vijeća, na način da je oko 50.000 m2 poljoprivrednog zemljišta ubačeno kao građevinsko područje, iako je pod ovrhom banke iz C. i da je tužitelj zbog prenamjene zemljišta dobio pozajmicu od 60.000,00 EUR za kupnju stana u R. od osobe za koju tuženici prema inicijalima prosuđuju da je jedna od osoba čije je zemljište prenamijenjeno,

 

- da je bez suglasnosti općinskog vijeća osnovao novo komunalno društvo, dok je staro radnicima dužno četiri plaće,

 

- da je putem fiktivnih računa i izmišljenih radova iz O. K. nestalo oko 10.000.000,00 kuna, da je O. K. "opljačkana",

 

- da je naučio švercati i uživati trošeći općinski novac i da građani za trećinu proračuna "teškog" 9.000.000,00 ne znaju gdje je završio, u poslovnu zgradu da je "ulupano" 7.000.000,00 kuna, da su se uselili jedino K. i vijećnik HDZ-a koji prodaje boju, dok je K. ostao bez igraonice, ambulante, prostora za turističku zajednicu i okupljalište građana.

 

Tužbeni zahtjev je odbijen jer su sudovi zaključili da tužitelj nije dokazao štetu kao temeljnu pretpostavku za naknadu.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, o kojemu revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova. Predložio je da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu na način da prihvati tužbeni zahtjev, a tuženicima naloži naknaditi tužitelju parnične troškove uključivši troškove revizije u iznosu od 3.175,00 kuna.

 

Tuženici nisu odgovorili na reviziju.

 

Revizija je nedopuštena.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi članka 382. st. 1. ZPP, a takav je i ovaj spor jer vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude iznosi 30.000,00 kina, pa dakle ne prelazi 200.000,00 kuna i ne radi se o pobijanoj presudi iz čl. 382. st. 1. toč. 2. i 3. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Iz navedenog slijedi da za dopuštenost revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP moraju biti kumulativno ispunjeni svi propisani kriteriji, pa je dopuštena samo ona revizija u kojoj su naznačena pravna pitanja koja se tiču primjene točno određenog propisa ili drugog izvora prava, da je pitanje važno za rješenje konkretnog spora zato što se radi o propisu i/ili drugom izvoru prava na kojemu sud temelji obrazloženje pobijane odluke, da je u reviziji naznačen razlog važnosti primjerice naveden u toj odredbi ili koji drugi obrazloženi razlog važnosti, te da se zaista radi o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a u vezi s kojim Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud, osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni.

 

Vijeće Vrhovnog suda RH ispitalo je dopuštenost revizije te je utvrdilo da predmetna revizija ne ispunjava propisane kriterije dopuštenosti.

 

Tužbeni zahtjev je odbijen jer su sudovi zaključili da tužitelj nije dokazao štetu kao temeljnu pretpostavku za naknadu.

 

Obrazloženje se temelji na pravnom shvaćanu prema kojemu „ svaka povreda časti i ugleda ne mora kod oštećene osobe izazvati takve posljedice koje bi opravdavale dosuđenje pravične novčane naknade za ovakvu neimovinsku štetu, budući se ista iznimno priznaje i to onda kada je ta povreda izuzetno teška, tako da je kod oštećenika opravdano mogla izazvati osobito intenzivnu duševnu bol, a sve cijeneći da ovakva naknada štete nije naknada u punom smislu te riječi, već samo predstavlja mogući način da se djelomično umanje nastale posljedice. Dakle, pravo na naknadu štete oštećenima pripada samo kada se ispune pretpostavke njima propisane i to kada to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju. Pritom, kada su već ispunjene te pretpostavke, u svakom slučaju dosuđena naknada mora biti pravična – vodeći računa o jačini i trajanju povredom izazvanih duševnih boli, cilju kojemu služi ta naknada, ali i tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

 

U konkretnom slučaju, utvrđene činjenice ne opravdavaju dosuđenje naknade štete, sukladno čl. 1100. ZOO. Imajući u vidu da ZOO ne određuje sadržaj pravnog standarda "kada to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju", kao osnove za utvrđenje pravične novčane naknade, o pravu na istu valja suditi prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, ne samo zavisno o navodima onoga koji se smatra oštećenom osobom, već i od pojavnih oblika u kojima se duševne boli očituju, od njihove jačine i predvidljivog trajanja.

 

(…)

 

Upravo slijedom iznijetog, činjenične okolnosti konkretnog slučaja, dokazane u postupku ne daju tužitelju osnova za dosuđenje utužene pravične novčane naknade, budući da tužitelj, na kojemu je teret dokaza, nije dokazao postojanje svih pretpostavki odgovornosti tuženika za štetu da trpi duševne boli takve jačine i trajanja da opravdavaju ono što zahtjevom traži, a one ne slijede niti iz njegovog iskaza.“

 

U obrazloženju je nadalje navedeno da tužitelj potražuje naknadu štete kod tuženika, sukladno čl. 1045. st. 1. u svezi čl. 1098. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 – Zakon o rokovima ispunjenja novčanih obveza i 78/15 - dalje ZOO), jer smatra da su tuženici neistinito iskazivali na konferenciji za tisak, koju su organizirali, a da je u vezi te konferencije objavljen članak u Z. l., koji sadrži navode tuženika koji su usmjereni na diskreditaciju tužitelja, zbog kojih je trpio duševne boli kao i njegova obitelj.

 

Međutim sama činjenica da je u javnosti iznesena kritika na način vođenja O. K., odnosno na način rada tužitelja kao načelnika te općine, po shvaćanju drugostupanjskog suda se ne može prihvatiti kao povreda prava osobnosti, kako to propisuje čl. 1098. st. 1. ZOO, jer je tužitelj, kao javna osoba, podložan detaljnoj provjeri svojih aktivnosti koje provodi u sklopu svoje dužnosti kao načelnika općine i to, kako od strane svojih političkih protivnika, tako i same javnosti koja ima pravo i mogućnost uvida u djelatnosti vlasti.

 

Nadalje je navedeno da svako obraćanje javnosti putem sredstava javnog priopćavanja ne pretpostavlja naknadu štete, jer je tužitelj trebao dokazati da su tuženici doista iznijeli neutemeljene, lažne navode kojima su vrijeđali njegovu čast i ugled, zbog čega je pretrpio štetu, odnosno trebao je dokazati štetu, uzročnu vezu između štete i štetne posljedice i štetnika, što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinio.

 

Tužitelj je revizijom osporio pravno shvaćanje drugostupanjskog suda glede primjene odredbe čl. 1098. i čl. 1100. ZOO, te je naznačio slijedeće pitanje: „Da li je opravdano dosuditi novčanu naknadu s osnova povrede prava osobnosti radi povrede časti i ugleda osobi koja je pretrpjela intenzivnu duševnu bol i to dokazala u postupku i koliko jaka povreda mora biti da bi se dosudila novčana naknada radi povrede časti i ugleda, odnosno da li je potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u parnici?“

 

U reviziji je navedeno da je riječ o pitanju o kojemu revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a o tom pitanju postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, primjerice u presudama Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-422/085 od 26. svibnja 2008. i broj Gž-3139/11 od 5. studenog 2012., te u presudi Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-41/812 od 19. travnja 2012.

 

Vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da naznačeno pitanje nije važno u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP, jer rješenje spora ne ovisi o odgovoru na naznačeno pitanje. Naime pitanje se odnosi na pravo na naknadu štete osobi koja je pretrpjela intenzivnu duševnu bol i to dokazala u postupku, a pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude polazi od činjeničnog utvrđenja da tužitelj nije dokazao kako bi trpio intenzivnu duševnu bol. Također valja napomenuti da u ovom sporu odlučne činjenice među strankama nisu bile nesporne, niti su tuženici odlučne činjenice priznali pred sudom, pa samim time nije odlučno za rješenje ovoga spora je li potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u parnici.

 

Napominje se i da su činjenična utvrđenja na kojima se temelji pobijana presuda različita u odnosu na utvrđenja na kojima se temelje presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-422/085 od 26. svibnja 2008. i broj Gž-3139/11 od 5. studenog 2012., te u presudi Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gžx-41/812 od 19. travnja 2012.

 

Stoga podnesena revizija ne udovoljava propisanim kriterijima, pa je valjalo odbaciti reviziju po čl. 392b st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 17. listopada 2017.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Katarina Buljan, v.r.