- 1 - Rev 2361/13-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice B. K. iz J. C., s boravištem u S., zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu T. Z. i K. H. u V., protiv tuženika J. K. iz J. C., koga zastupa punomoćnik Z. Ž., odvjetnik u I., radi opoziva ugovora o darovanju, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-3053/12-2 od 9. travnja 2013. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu poslovni broj P-1735/11-15 od 4. travnja 2012., u sjednici održanoj 17. listopada 2017.,
r i j e š i o j e :
Revizija se odbacuje kao nedopuštena.
Obrazloženje
Presudom prvostupanjskog suda u stavku I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev radi opoziva Ugovora o darovanju sklopljenog između tužiteljice i tuženika (sina) kao neosnovan, dok je u stavku II izreke odbijen i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev radi raskida Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog u usmenom obliku s tuženikom i uspostave ranijeg zemljišno knjižnog stanja, te predaje tužiteljici u posjed darovane nekretnine, kao i na naknadu parničnih troškova kao neosnovan. U stavku III izreke naloženo je tužiteljici naknaditi parnični trošak tuženiku u iznosu od 9.507,00 kuna.
Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.
Protiv drugostupanjske presude tužiteljica podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog rješavanja postavljenih pravnih pitanja koja smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže usvojiti reviziju i preinačiti nižestupanjske presude, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije
Tuženik nije odgovorio na reviziju.
Revizija nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).
Dakle, iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži slijedeće elemente: određeno navedeno pravno pitanje (uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose), da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu te određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.
U predmetnoj reviziji tužiteljica postavlja slijedeća pravna pitanja:
- Da li činjenica da su odnosi parničnih strana u trenutku učinjenog darovanja bili dobri, a zatim se nakon dužeg vremenskog razdoblja pogoršali, isključuje pravo darodavateljice na opoziv darovanja zbog proteka dužeg vremenskog razdoblja?
- Je li sud u obrazloženju svoje odluke ovlašten proizvoljno uvoditi nove pravne institute kao razlog za opoziv učinjenog darovanja te iste proizvoljno tumačiti?
- Da li usprkos činjenici da i sam drugostupanjski sud utvrđuje da citirana prvostupanjska odluka sadrži tek indirektno obrazloženje, bez navođenja valjane zakonske osnove isti ipak utvrđuje da se ne bi radilo o apsolutno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te je li namjera donošenja odredbe čl. 82. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 25/13) na koje se poziva drugostupanjski sud u pobijanoj odluci, zaista bila potpuno isključenje procjene da li je prvostupanjskom odlukom sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te nastavno pravilno primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju i to usprkos nedostacima koje je drugostupanjski sud i sam utvrdio u sadržaju prvostupanjske odluke, u vidu da ista ne sadrži valjano obrazloženje sukladno pozitivnim pravnim propisima?
- Da li usprkos utvrđenju da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe čl. 97. st. 3. Sudskog poslovnika ("Narodne novine" broj 158/09, 3/11, 33/11, 100/11, 123/11, 138/11, 38/12 i 111/12) ne navodeći odredbe valjanog propisa na koji se isti poziva u obrazloženju svoje odluke, takva odluka ne predstavlja razlog za ukidanje iste? Na temelju čega se izvodi zaključak da bi u konkretnom slučaju se radilo o Ugovoru o doživotnom uzdržavanju i isti tumači sukladno odredbama koje uređuju navedeni ugovor navodeći između ostalog nedostatak pisanog oblika kao razlog nevaljanog istog?
- Da li tužiteljicu koja nije uspjela u sporu tereti obveza naknađivanja parničnih troškova u odnosu na koje ne postoje dokazi da su isti zaista plaćeni?
Što se tiče razloga važnosti postavljenih pitanja u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP tužiteljica se u odnosu na prvo postavljeno pitanje poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 575/1995 od 4. lipnja 1998., a u odnosu na četvrto postavljeno pitanje na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2043/1990.
U konkretnom predmetu nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev za opoziv učinjenog usmenog darovanja jer ocjenjuju da tužiteljica nije dokazala grubu neharnost odnosno nezahvalnost na strani tuženika a na temelju odredbe paragrafa 948. Općeg građanskog zakonika, obzirom da nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz navedenog paragrafa. Eventualno kumulirani tužbeni zahtjev nižestupanjski sudovi odbijaju uz obrazloženje da ugovor nije sklopljen u zakonom propisanoj formi (čl. 122. st. 4. i 5. Zakona o nasljeđivanju "Narodne novine" broj 53/91 – dalje: ZN) i da isti među strankama nije bio zaključen.
U odnosu na prvo postavljeno pravno pitanje valja reći da nema značaja važnosti u smislu čl. 382. st. 2. ZPP, jer pravno shvaćanje izraženo u odluci na koju revident upućuje a koja bi se odnosila na to pitanje (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 575/1995 od 4. lipnja 1998.), da su ispunjene zakonske pretpostavke iz paragrafa 948. OGZ za opoziv darovanja budući su tuženici prekinuli svaku vezu s tužiteljicom i na uvredljiv način se odnosili prema njoj, nazivajući je raznim uvredljivim izrazima (zmija otrovnica, stara lija itd.). Stoga shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci da tužiteljica nije dokazala pretpostavku iz čl. 948 OGZ nije u suprotnosti sa izraženim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u odluci br. Rev 575/1995 od 4. lipnja 2998. pa je za zaključiti da ne postoje razlozi važnosti ovog pitanja sa stajališta osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjene, a što je razlogom za odbacivanje revizije, sve u smislu odredbe čl. 392.b. st. 3. ZPP u odnosu na ovo pitanje.
U odnosu na četvrto postavljeno pitanje valja reći da se radi o različitoj činjeničnoj situaciji, pa postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
U odnosu na drugo i treće postavljeno pitanje valja primijetiti da su izostali razlozi važnosti, a koji bi opravdavali dopuštenost revizije u smislu osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer u sadržaju revizije nema određeno naznačenih podataka iz kojih bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da bi u istoj ili sličnoj pravnoj situaciji postojala različite (konkretne) odluke drugostupanjskih sudova, a niti da bi pobijana drugostupanjska odluka, u odnosu na ta postavljena pitanja, bila nepodudarna s nekom revizijskom odlukom. Zato je u odnosu na ta pitanja reviziju valjalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP.
Revizija je podnesena i protiv rješenja o troškovima postupka.
Člankom 400. st. 1. ZPP, propisano je da stranke mogu izjaviti reviziju protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP).
Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod brojem Su-IV-19/15-19 od 16. studenoga 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno drugostupanjsko rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg je dopuštena revizija.
Prema navedenom shvaćanju rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova spor niti počinje niti se dovršava. Samo u odnosu na predmet spora određen tužbom počinje teći parnica, ispituje se litispendencija, objektivna kumulacija tužbenog zahtjeva i objektivno preinačenje tužbenog zahtjeva, i samo u odnosu na predmet spora se postupak dovršava pojedinačnim aktom, bilo presudom ili rješenjem.
Stoga je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP riješeno kao u izreci.
Također, ovaj sud revizijski sud smatra korisnim uputiti na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske (Odluka broj U-III-3859/2012 od 4. studenoga 2014., objavljenoj u "Narodnim novinama" broj 146/14) u kojem je, u odnosu na podnošenje izvanredne revizije, navedeno:
„(…) Ustavni sud u tom smislu naglašava kako nije prihvatljivo da se izvanrednom revizijom stranke koriste pokušavajući pred najvišim sudom u zemlji dokazati da su nadležni sudovi u pojedinom konkretnom slučaju pogrešno protumačili ili primijenili pravo, ili povrijedili pravila postupka, ili učinili druge povrede zakona protiv kojih postoje i za koje su namijenjena druga pravna sredstva, ili jednostavno još jednom iskazati svoje nezadovoljstvo pravomoćnim ishodom sudskog postupka, sve pod plaštom brige za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Ponašanje stranaka u parničnim postupcima mora biti odgovorno, uz strogo poštovanje svrhe i smisla zakonom priznatih pravnih sredstava zaštite.“
Slijedom izloženog, revizija tuženice ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost izvanredne revizije, pa je valjalo podnesenu reviziju protiv presude drugostupanjskog suda odbaciti i odlučiti kao u izreci ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392b. st. 2. i 3. ZPP).
Radi navedenog odlučeno je kao u izreci ove odluke.
Jasenka Žabčić, v.r.
