- 1 -              Rev 3249/14-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3249/14-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Aleksandra Peruzovića predsjednika vijeća, Katarine Buljan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. d.o.o., K., zastupanog po punomoćnicima N. S.-R. i N. S.-R., odvjetnicima u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Krapini, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru broj Gž-1147/2011-4 od 21. svibnja 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Krapini broj P-613/09-16 od 25. siječnja 2010., u sjednici održanoj 17. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Krapini broj P-613/09-16 od 25. siječnja 2010., dopunjene dopunskom prvostupanjskom presudom od 16. listopada 2013. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se tuženoj naloži isplatiti mu iznos 395.674,35 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 28. siječnja 2004. do isplate, te je ujedno naloženo tužitelju isplatiti tuženoj iznos 20.000,00 kn na ime parničnih troškova.

 

Presudom Županijskog suda u Zagrebu, Stalna služba u Zlataru broj Gž-1147/2011-4 od 21. svibnja 2014. potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju pobijajući je iz razloga pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši njezino preinačenje prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu mu parničnih troškova.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija nije osnovana.

 

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije tužitelja ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu mu iznosa 395.674,35 kn na ime naknade štete nastale mu nezakonitim i nepravilnim radom tijela državne uprave – Carinske uprave, Carinarnice Z., a koja da mu je utvrđeni carinski dug naplatila prisilnim putem – ovrhom umjesto putem carinske garancije.

 

Nižestupanjski sudovi odbili su zahtjev tužitelja ocijenivši da postupanje carinskih tijela tužene, a koji su naplatu carinskog duga utvrđenog konačnim i ovršnim rješenjem proveli prisilnim putem – ovrhom tog rješenja, umjesto korištenjem carinske garancije koju je tužitelj ugovorio sa Z. b. d.d., a radi osiguranja namirenja svote carine za uvoz robe nastao od 1. siječnja 1998. do 31. prosinca 1998., nema značaj nezakonitog i nedopuštenog rada, a time da nema odgovornosti tužene za štetu u smislu odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave. Pritom nižestupanjski sudovi polaze od nespornih te u postupku utvrđenih činjenica i baš:

 

- da je rješenjem Carinske uprave Klasa: UP/I-415-02/01-01-2014, Ur. broj: 513-02-41-90/05-01-3 od 23. studenoga 2001. tužitelju kao carinskom dužniku naloženo platiti iznos 389.910,92 kn s pripadajućim zateznim kamatama na ime carinskog duga za robu uvezenu po prijavi za uvoz i provoz broj 87072 od 30. prosinca 1998., a koje rješenje je postalo konačno i ovršno 30. listopada 2003.,

 

- da je tužitelj na temelju Ugovora o izdavanju carinske garancije broj ... sklopljenog sa Z. b. d.d., Filijala K., izdao garanciju za osiguranje namirenja dospjelih svota carine i drugih opterećenja pri uvozu robe za razdoblje od 1. siječnja 1998. do 31. prosinca 1998.,

 

- da carinsko tijelo tužene nije naplatilo utvrđeni carinski dug tužitelja putem carinske garancije, već prisilnim putem pokretanjem ovršnog postupka protiv tužitelja,

 

- da je tužitelj a radi izbjegavanja blokade svog računa, postupajući po rješenju o ovrsi, izvršio uplatu utvrđenog carinskog duga tuženoj,

 

- da je rješenje o ovrsi ukinuto od strane Upravnog suda Republike Hrvatske presudom Us-3825/2004-4 od 3. studenoga 2005.,

 

- da je u ponovljenom postupku carinsko tijelo donijelo novo rješenje o ovrsi, a radi naplate carinskog duga, te je konačno taj postupak obustavljen rješenjem od 19. srpnja 2006.,

 

te izražavaju pravno shvaćanje da kod činjenice što u vrijeme donošenja rješenja kojim je utvrđen carinski dug tužitelja – 23. studenoga 2001., a koje rješenje je postalo konačno i ovršno 30. studenoga 2003., se taj dug i nije mogao naplatiti iz carinske garancije na koju se poziva tužitelj, jer je prestala vrijediti 31. prosinca 1999.

 

Pritom okolnost što je rješenje kojim je carinski dug tužitelju za obvezu nastalu u prosincu 1998. doneseno 23. studenoga 2001., a kada je već prestalo važenje izdate carinske garancije, ne smatra nezakonitim radom carinskog tijela tužene.

 

Za postojanje javnopravne odgovornosti države – tužene za štetu u smislu odredbe čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", broj 190/03 – dalje: ZSDU) potrebno je da su kumulativno ispunjene slijedeće pretpostavke:

 

- nezakoniti ili nepravilni rad tijela državne uprave,

 

- postojanje štete koja je zbog tog nastala podnositelju,

 

- uzročna veza između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i nastale štete podnositelju.

 

Tužitelj smatra da mu je postupanjem carinskih tijela tužene, a koji su u ovršnom postupku naplatili od njega carinsku obvezu, a koja mu je utvrđena konačnim i ovršnim rješenjem, umjesto da je naplaćena putem carinske garancije, nanesena šteta.

 

Bankarska carinska garancija po svojoj pravnoj naravi je instrument osiguranja namirenja carinskih obveza, koji omogućava carinskom obvezniku da robu pod carinskim nadzorom podigne poslije obavljenog carinskog pregleda, a prije izvršenog obračuna i namirenja carinske obveze, Carinskoj upravi Republike Hrvatske – korisniku garancije.

 

Carinska garancija na koju se tužitelj poziva važila je za osiguranje namirenja dospjelih svota carine pri uvozu robe čiji osnov je nastao u razdoblju od 1. siječnja 1998. do 31. prosinca 1998., a koja carinska garancija se prema odredbi čl. 8. Pravilnika o korištenju bankovne garancije u carinskom postupku ("Narodne novine", broj 82/99) mogla koristiti u carinskom postupku do roka njezinog važenja, najduže do 31. prosinca 1999.

 

U skladu s navedenim, a kod činjenice da je rješenje Carinske uprave, Carinarnice Z. kojim je utvrđen carinski dug tužitelju vezano za uvezenu robu prijavljenu na carinjenje 30. prosinca 1998., doneseno 23. studenoga 2001., dakle u vrijeme kada je carinska garancija na koju se poziva tužitelj prestala važiti, onda je izvjesno da u naplati tog carinskog duga utvrđenog konačnim i ovršnim rješenjem, nije bilo moguće koristiti carinsku garanciju, već da je ono ovršeno na temelju odredbe čl. 229. Carinskog zakona ("Narodne novine", broj 78/99, 94/99, 117/99, 73/00 i 92/01 – dalje: Carinski zakon) i čl. 132. i čl. 138. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 127/00).

 

Iz sadržaja rješenja Carinske uprave, Carinarnice Z. od 23. studenoga 2001. kojim je utvrđen carinski dug tužitelja za uvezenu robu prema prijavi broj ..., proizlazi da uvezena roba u provoznom postupku nije podnesena u odredišnoj Carinskoj ispostavi S. G. do 30. prosinca 1998., a ni kasnije, čime je nastao carinski dug u smislu odredbe čl. 207. st. 1. toč. a) Carinskog zakona, slijedom čega je i Komisija za carinske prekršaje Carinarnice Z. 22. studenoga 2001. pokrenula postupak naplate carinskog duga po službenoj dužnosti, rezultat čega je to rješenje kojim je utvrđen carinski dug tužitelju u iznosu 389.910,92 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a koje rješenje je postalo konačno i pravomoćno (protiv njega nije pokrenut upravni spor) te ovršno.

 

U opisanim okolnostima, a kada dakle naplata pravomoćno utvrđenog carinskog duga tužitelja nije bila moguća putem carinske garancije, a koja je prestala važiti 31. prosinca 1999., onda je ovrha tog rješenja bila zakonito sredstvo naplate duga tužitelja, a koji je uplatom utuženog iznosa isplatio tuženoj ono što je bila njegova obveza s osnova carinskog duga pravomoćno utvrđena.

 

U takvim okolnostima, a kada je dakle carinsko tijelo u zakonito provedenom carinskom postupku utvrdilo carinski dug tužitelja i on ga isplatio, ne može se govoriti o nezakonitom odnosno nedopuštenom radu tijela tužene, a niti o postojanju štete tužitelju time što je on platio ono što je dugovao, pa nema ni pretpostavki za odgovornost tužene u smislu odredbe čl. 13. ZSDU. Pri tome treba podsjetiti tužitelja da bi on, sve i da se tužena naplatila iz carinske garancije a koju mu je bila izdala banka, bio u obvezi taj iznos platiti banci, sve u smislu tada važeće odredbe čl. 1087. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01).

 

Stoga je odbijanjem tužbenog zahtjeva materijalno pravo pravilno primijenjeno, zbog čega je reviziju trebalo odbiti sve na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a.

 

Zagreb, 17. listopada 2017.

 

Predsjednik vijeća:

Aleksandar Peruzović, v.r.