1              Poslovni broj: 12 UsI-928/16-7

 

 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI   

   Rijeka, Erazma Barčića 5

 

 

Poslovni broj: 12 UsI-928/16-7

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Mariji Renner Jakovljević, dipl. iur., uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Kuruzović, u upravnom sporu tužitelja M. G. iz V., F., zastupanog po opunomoćenicima odvjetnicima iz O.d. B. G. i dr., R., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Margaretska 3, Zagreb, zastupanog po službenoj osobi I. M. K., radi prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu, 17. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o  j e

 

I.              Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja radi poništenja rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-03/16-01/316, URBROJ: 338-01-21-16-02 od 16. lipnja 2016., kao i radi poništenja rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-502-03/16-01/144, URBROJ: 338-08-81-16-2 od 18. travnja 2016. te vraćanja predmeta prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

 

II.               Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova upravnog spora.             

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-03/16-01/316, URBROJ: 338-01-21-16-02 od 16. lipnja 2016. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-502-03/16-01/144, URBROJ: 338-08-81-16-2 od 18. travnja 2016., a kojim rješenjem u točki I. izreke tužitelju, zaposlenom u L. R. d.d., događaj od 9. veljače 2016., koji je rezultirao ozljedom te dijagnoze šifre: S82.4 i S93.0 nisu priznate ozljedom na radu, dok u točki II. izreke tužitelju nisu priznata prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova ozljede na radu u svezi navedenih dijagnoza u točki I.

 

Osporavajući zakonitost citiranog rješenja tuženika od 16. lipnja 2016., kao i prvostupanjskog rješenja od 18. travnja 2016., tužitelj je podnio pravodobno tužbu, koja je kod ovog Suda zaprimljena 29. lipnja 2016. pod poslovnim brojem 3 UsI- 928/16, a u kojoj je tužitelj u bitnome naveo da istu podnosi zbog povrede odredaba upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje te pogrešne primjene materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje. U svezi s tim, tužitelj je u tužbi naveo da obrazloženje osporavanog rješenja tuženika nije sastavljeno u skladu s odredbom članka 98. stavkom 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u daljnjem tekstu), jer da ne sadrži valjane razlog o odlučnim činjenicama bitnim za rješavanje ove upravne stvari budući da u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu javnopravna tijela nisu dovoljna cijenila dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka, slijedom čega da tužitelju dijagnoze šifre prema MKB: S82.4 i S93.0 nisu priznate ozljedom na radu u svezi događaja od 9. veljače 2016., istaknuvši da je valjalo primijeniti odredbe članka 103. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, u daljnjem tekstu ZOR) te članka 15. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“, broj 71/14, 118/14 i 154/14) te priznati tužitelju gore navedene dijagnoze ozljedom na radu u svezi događaja od 9. veljače 2016. po načelu objektivne odgovornosti, a ne odredbe Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj 80/133 i 137/13, u daljnjem tekstu ZOZO). Smatra da su javnopravna tijela svoju odluku utemeljila na činjeničnom stanju utvrđenom isključivo uvidom u prijavu o ozljedi na radu i izjavu poslodavca, a da pri tom nisu uzela u obzir navod tužitelja da je uobičajen način rada da se radnici prevoze na viličaru pa je stoga tužitelj predložio u tužbenom zahtjevu da se osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje ponište i predmet vrati tuženiku na ponovni postupak, uz nadoknadu troškova upravnog spora.

 

Tuženik je u odgovoru na tužbu zaprimljenim kod ovog Suda 23. kolovoza 2016. u bitnome naveo da je u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo jer da je tuženik povodom izjavljene žalbe tužitelja proveo drugostupanjski upravni postupak u skladu s odredbama ZOZO-a, Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti („Narodne novine“, broj 75/14, 154/14 i 79/15 i 139/15, u daljnjem tekstu Pravilnik) te Zakona o zaštiti na radu. Nastavno, tuženik je istaknuo da je iz Zapisnika o obavljenom inspekcijskom nadzoru razvidno da se tužitelj ozlijedio jer se vozi na viličaru unatoč zabrani te je postupao nesavjesno i neodgovorno pa je tužitelj takvim svojim ponašanjem osobno pridonio nastanku ozljede, iz kojeg razloga mu se predmetna ozljeda nije mogla priznati ozljedom na radu u skladu s odredbom članka 67. točkom 1. ZOZO-a. Stoga je tuženik predložio da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

U ovom upravnom sporu 10. listopada 2017. održano je ročište za raspravu u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika pa je sukladno odredbi članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, u daljnjem tekstu ZUS) strankama dana mogućnost izjasniti se o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su odlučna za rješavanje ovog upravnog spora. Na istom ročištu za raspravu, stranke su navele da ostaju kod svih svojih navoda iznesenih u upravnom sporu, nakon čega su odbijeni dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem tužitelja, svjedoka N. P., Z. J., Ž. K. i Lj. R., za izvođenjem dokaza vještačenjem po vještaku zaštite na radu i očevidom na licu mjesta te pribavljanjem spisa Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci poslovnog broja K-DO-…. i spisa Općinskog suda u Rijeci, poslovnog broja: K-…., kao nepotrebni i suvišni, jer nisu odlučni za rješavanje ove upravne stvari, a potom je izveden dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka te je rasprava zaključena.

Uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog spora, kao i spisu predmeta upravnog postupka utvrđeno je, da je poslodavac tužitelja 7. ožujka 2016. podnio prvostupanjskom tijelu zahtjev da se tužitelju događaj od 9. veljače 2016. prizna ozljedom na radu, uz koji je priložena i prijava o ozljedi na radu ovjerena od strane poslodavca tužitelja L. R. d.d. i izabranog doktora primarne zdravstvene zaštite, kao i medicinska dokumentacija, a u kojoj prijavi je navedeno da je tužitelj radio na poslovima lučko transportnog radnika uz motorni viličar na iskrcaju paketa drva i pakovnih čeličnih traka (coilsa) iz vagona u skladište broj 2 i 4, a da je tužitelj nakon završenog rada na skladištu broj 4, uz dozvolu rukovoditelja viličara s još tri radnika (koji su radili s njim) stao na viličar u namjeri da se s istim doveze na garderobe, da su svi radnici sišli s viličara kada ih je rukovoditelj viličarom dovezao do garderobe, krenuli prema garderobi, dok je rukovoditelj viličara trenutak nakon toga napravio manevar s viličarom i sa zadnjim lijevim kotačem zahvatio lijevo stopalo tužitelju te ga ozlijedio. Uvidom u izjavu Ž. K. od 11. veljače 2016. utvrđeno je, da su 9. veljače 2016., nakon završenog rada u skladištu broj 2 i 4, Ž. K. i još tri radnika krenuli s rukovoditeljem N. P. prema garderobi na način da su se on i trojica radnika, uključujući i tužitelja, popeli na viličara te krenuli. Naveo je da ih je rukovoditelj N. P. upozorio da se paze, odnosno da ne padnu s viličara u vožnji, a da su se oni popeli na viličara na svoju odgovornost. Nakon što su se dovezli do garderobe, rukovoditelj viličara je stao, sišli su s viličara i krenuli prema garderobi, nakon čega je začuo zapomaganje tužitelja, da se okrenuo i ugledao tužitelja koji je ležao na podu uz sam rub lijevog kotača viličara, da su došli do tužitelja, podigli i naslonili na viličar te su mu pružili pomoć, a da misli da nitko od njih nije vidio na koji način se ozlijedio tužitelj. Uvidom u zapisnik o izjavi N. P., očevica teže ozljede na radu, sastavljen u prostorijama L. R. d.d. 10. veljače 2016. (KLASA: 116-02/16-41/23, URBROJ: 524-10-03-02/7-16-2) utvrđeno je, da je N. P. 9. veljače 2016. radio kao rukovoditelj motornog viličara K. inv.br. 132, u I. smjeni u radnom vremenu od 6:30 do 14:30 sati zajedno s još 4 radnika (Z. J., Ž. K., Lj. R. i M. G.) na poslovima iskrcaja paleta jelovine na skladištu broj 2 i iskrcaja teških čeličnih traka na skladištu broj 4, da je rukovao motornim viličarom K., a da su gore navedeni radnici radili kao lučko transportni radnici na poslovima podlaganja tereta i čišćenja vagona od preostalog materijala. Naveo je da se navedeni rad obavljao u radnom vremenu od 6,30 do 9,40 sati, nakon čega da je krenuo s motornim viličarom prema objektu gdje su garderobe za radnike, a da su se prije polaska na viličar popela sva 4 radnika, 3 radnika s lijeve strane i jedan s desne strane te da se tužitelj popeo s lijeve strane. Nastavno, naveo je da je upozorio sve radnike da ih ne smije voziti na viličaru i da siđu s viličara, što da radnici nisu poslušali, već su se nastavili voziti na motornom viličaru prema garderobi, a kad su došli na prostor ispred garderobe, da je rukovoditelj viličara stao s viličarom, pogledao lije i desno, vidio da su s viličara sišla četiri radnika, potom da je lijevom nogom pritisnuo papučicu gasa te gurnuo prema naprijed ručnu kočnicu, čime je viličar bio u potpunosti zaustavljen, nakon čega da je napravio djelomični manevar, odnosno zaokret upravljača (pretpostavlja u njegovu desnu stranu, uslijed čega su se stražnji kotači okrenuli u suprotnu stranu, odnosno u lijevu stranu), začuo povike „stani“ i „pazi“, zbog čega da je stao s manevriranjem upravljača i ugledao tužitelja kako leži na podu. Potom se je vrati unatrag s viličarom kako bi oslobodio lijevo stopalo tužitelja, nakon čega je tužitelj ustao uz pomoć radnika, otišao do stepeništa viličara, gdje je i sjeo. Naveo je da je tužitelj prilikom rada u trenutku ozljede na radu radio u zaštitnim visokim cipelama s čeličnom kapicom i u zaštitnom dvodijelnom odjelu, a da vremenske prilike bile dobro, odnosno da je bilo poluoblačno vrijeme bez padalina. Uvidom u zapisnik o obavljenom inspekcijskom nadzoru poslovanja L. R. d.d. R., sastavljenom 1. travnja 2016. u prostorijama L. R. d.d. utvrđeno je da je 9. veljače 2016. ozlijeđen radnik poslodavca, ovdje tužitelj na način pobliže naveden u prijavi o ozljedi na radu, da se predmetna ozljeda dogodila na vanjskom prostoru L. R. d.d., ispred objekta u kojemu su garderobe radnika, a između dva industrijska željeznička kolosijeka, da je pod asfaltiran i djelomično neravan, da je na traženje inspektora rada motorni viličar postavljen u poziciju u kojoj je bio u trenutku ozljede na radu tužitelja, da je u kabini viličara sa strane postavljena uputa za rad na siguran način s viličarom, a u kojoj je navedeno da je zabranjeno prevoženje osoba na viličaru te uništavanje sigurnosnih znakova i uputa, da je uništavanje uputa s viličara zabranjeno i predstavlja povredu radne dužnosti, dok je s vanjske strane viličara postavljena naljepnica zabrana i upozorenja među kojima je i naljepnica sadržaja: „Zabranjeno voziti se na viličaru“. Utvrđeno je, da rukovoditelj viličara nije obavljao poslove s dužnom pažnjom u skladu s odredbom članka 68. stavkom 1. i 2. točkom 2. i 6. Zakona o zaštiti na radu, a da je stražnji lijevi kotač nagnječio lijevu nogu tužitelja u predjelu stopala, ali mu kotač nije prešao preko stopala, već je nagnječeno lijevo stopalo gurao po podu oko 0,5 m i teže ozlijedio. Utvrđeno je, da je tužitelj osposobljen za rad na siguran način za poslove lučko transportnog radnika, nakon čega prvostupanjsko tijelo rješenjem od 18. travnja 2016. u točki I. izreke tužitelju, zaposlenom u L. R. d.d., događaj od 9. veljače 2016. koji je rezultirao ozljedom dijagnoze šifra: S82.4 i S93.0 nije priznao ozljedom na radu, dok u točki II. izreke tužitelju nisu priznata prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu u svezi događaja od 9. veljače 2016. Utvrđeno je, da je tužitelj izjavio žalbu protiv gore navedenog prvostupanjskog rješenja, o kojoj je odlučeno rješenjem tuženika na način da je žalba odbijena i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje, nakon čega je tužitelj osporavajući zakonitost rješenja tuženika pokrenuo upravni spor, koji se pred ovim Sudom vodi pod gore navedenim poslovnim brojem. 

 

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja ovaj Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

Pravilnikom se u skladu s odredbama ZOZO-a uređuju prava i obveze iz obveznoga zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti koje obuhvaćaju i mjere specifične zdravstvene zaštite radnika, postupak utvrđivanja i priznavanja ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti osiguranih osoba iz članka 7. stavka 4 te članka 16. ZOZO-a, kao i opseg prava, uvjeti i način njihovog ostvarivanja.

 

Odredbom članka 17. ZOZO-a propisano je da prava iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, uključujući i prava za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti, prema ovome Zakonu obuhvaćaju:

1. pravo na zdravstvenu zaštitu,

2. pravo na novčane naknade.

 

Odredbom članka 66. ZOZO-a propisano je da se ozljedom na radu prema ovome Zakonu smatra:

1. ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova, sukladno posebnim propisima,

2. bolest koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme rada, odnosno obavljanja djelatnosti ili u vezi s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje je osigurana osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju,

3. ozljeda nastala na način iz točke 1. ovoga članka koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji joj je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojeg je osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju,

4. ozljeda, odnosno bolest iz točaka 1. i 2. ovoga članka koja nastane kod osigurane osobe u okolnostima iz članka 16. ovoga Zakona.

 

Odredbom članka 67. ZOZO-a propisno je da se ozljedom na radu u smislu ovog Zakona ne smatraju ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog:

1. skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i sl.),

2. aktivnosti koje nisu u vezi s obavljanjem radnih aktivnosti (npr. radni odmor koji nije korišten u propisano vrijeme, radni odmor koji nije korišten u cilju obnove psihofizičke i radne sposobnosti nužno potrebne za nastavak radnog procesa, fizičke aktivnosti koje nisu u vezi s radnim odnosom i sl.),

3. namjernog nanošenja ozljede od strane druge osobe izazvanog osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti,

4. atake kronične bolesti,

5. urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest.

 

Odredbom članka 39. Pravilnika propisano je da u postupku utvrđivanja i priznavanja ozljede ili bolesti za ozljedu na radu, odnosno profesionalnu bolest, nadležni regionalni ured Zavoda odnosno nadležna područna služba Zavoda postupat će u skladu s propisima o zaštiti na radu, drugim propisima, te odredbama Zakona i ovog Pravilnika.

 

Odredbom članka 1. stavkom 1. Zakona o zaštiti na radu propisano je da se ovim Zakonom uređuje sustav zaštite na radu u Republici Hrvatskoj, a osobito nacionalna politika i aktivnosti, opća načela prevencije i pravila zaštite na radu, obveze poslodavca, prava i obveze radnika i povjerenika radnika za zaštitu na radu, djelatnosti u vezi sa zaštitom na radu, nadzor i prekršajna odgovornost te se osniva Zavod za unapređivanje zaštite na radu i utvrđuje njegova djelatnost i upravljanje.

 

Odredbom članka 67. Zakona o zaštiti na radu propisano je da je radnik obvezan osposobljavati se za rad na siguran način kada ga na osposobljavanje uputi poslodavac.

 

Odredbom članka 68. stavkom 1. Zakona o zaštiti na radu propisano je da je radnik  obvezan i odgovoran obavljati poslove dužnom pažnjom te pri tome voditi računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja, kao i sigurnosti i zaštiti zdravlja ostalih radnika, koje mogu ugroziti njegovi postupci ili propusti na radu.

 

Odredbom članka 68. stavkom 2. Zakona o zaštiti na radu propisano je da se smatra  da radnik radi dužnom pažnjom kada poslove obavlja u skladu sa znanjima i vještinama koje je stekao tijekom osposobljavanja za rad na siguran način te kada radi po uputama poslodavca, odnosno njegovog ovlaštenika, tako da:

1) prije početka rada pregleda mjesto rada te o uočenim nedostacima izvijesti poslodavca ili njegovog ovlaštenika,

2) pravilno koristi sredstva rada,

3) pravilno koristi propisanu osobnu zaštitnu opremu, koju je nakon korištenja obvezan vratiti na za to određeno mjesto,

4) pravilno koristi i samovoljno ne isključuje, ne vrši preinake i ne uklanja zaštite na sredstvima rada,

5) odmah obavijesti poslodavca, njegovog ovlaštenika, stručnjaka zaštite na radu ili povjerenika radnika za zaštitu na radu o svakoj situaciji koju smatra značajnim i izravnim rizikom za sigurnost i zdravlje, o nepostojanju ili nedostatku uputa za takvu situaciju, kao i o bilo kojem uočenom nedostatku u organiziranju i provedbi zaštite na radu,

6) posao obavlja u skladu s pravilima zaštite na radu, pravilima struke te pisanim uputama poslodavca,

7) prije odlaska s mjesta rada ostavi sredstva rada koja je koristio u takvom stanju da ne ugrožavaju ostale radnike ili sredstva rada,

8) surađuje s poslodavcem, njegovim ovlaštenikom, stručnjakom zaštite na radu, specijalistom medicine rada i povjerenikom radnika za zaštitu na radu.

 

Nisu osnovani navodi tužitelja iz tužbe kojima ističe da je u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, a da je na tako činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo kada tužitelju dijagnoze šifri prema MKB-10: S82.4 i S93.0 nisu priznate ozljedom na radu u svezi događaja od 9. veljače 2016., jer po provedenom upravnom sporu utvrđeno upravo suprotno, odnosno da su javnopravna tijela pravilno i potpuno utvrdila činjenično stanje, a da su na tako utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenila materijalno pravo, odnosno odredbu članka 67. točku 1. ZOZO-a budući je u postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu utvrđeno da je tužitelj postupao nesavjesno i neodgovorno, jer se vozio na motornom viličaru, unatoč zabrani istaknutoj na vidljivom mjestu na motornom viličaru pa da je iz tog razloga došlo do predmetne ozljede, odnosno da je tužitelj takvim svojim ponašanjem osobno pridonio nastanku svoje ozljede, iz kojeg razloga se ozljeda nije mogla priznati ozljedom na radu u skladu s odredbom članka 67. točkom 1. ZOZO-a. Naime, odlučna činjenica bitna za rješavanje ove upravne stvari je ponašanje tužitelja za vrijeme radnog vremena, odnosno da li je tužitelj primijenio mjere zaštite na radu i postupio u skladu s odredbom članka 68. stavkom 1. Zakona o zaštiti na radu budući je tužitelj osposobljen za rad na siguran način, ili je pak tužitelj postupao nesavjesno i neodgovorno, pa je takvim svojim ponašanjem pridonio nastanku predmetne ozljede od 9. veljače 2016.

 

Imajući u vidu gore navedeno, ukazuje se tužitelju da nije osnovan niti njegov navod iz tužbe kojim ističe da su pogrešno primijenjene odredbe ZOZO-a, jer da je valjalo primijeniti odredbu članka 103. ZOR-a i članka 15. Zakona o zaštiti na radu, budući je tužitelj bio obvezan i odgovoran obavljati poslove dužnom pažnjom te pri tome voditi računa o svojoj sigurnosti i zaštiti zdravlja, kao i sigurnosti i zaštiti zdravlja ostalih radnika, koje mogu ugroziti njegovi postupci ili propusti na radu u skladu s odredbom članka 68. stavkom 1. Zakona o zaštiti na radu, a što je tužitelj propustio učiniti 9. veljače 2016. (kada se dogodila predmetna ozljeda), jer se je tužitelj vozio na motornom viličaru unatoč zabrani koja je istaknuta na vidljivom mjestu na tom istom motornom viličaru, iz kojeg razloga je postupao nesavjesno i neodgovorno, čime je pridonio nastanku svoje ozljede, slijedom čega se ista nije niti mogla priznati ozljedom na radu u skladu s odredbom članka 67. točkom 1. ZOZO-a.

 

Također, nije osnovan niti navod tužitelja iz tužbe kojim ističe da su povrijeđene odredbe upravnog postupka, jer je po provedenom upravnom sporu utvrđeno upravo suprotno, odnosno da nisu počinjene povrede odredaba upravnog postupka pa niti ona koja se odnosi na povredu odredbe članka 98. stavka 5. ZUP-a kojom je propisan sadržaja rješenja, budući da su javnopravna tijela na valjani način obrazložila sve odlučne činjenice (ponašanje tužitelja 9. veljače 2016., odnosno vožnja na motornom viličaru unatoč izričitoj zabrani vožnje na istom) bitne za rješavanje ove upravne stvari, cijeneći sve dokaze koji prileže spisu predmeta upravnog postupka te na temelju pravilno i potpuno utvrđeno činjeničnog stanja,  pravilno primijenila materijalno pravo i odlučila o podnesenom zahtjevu tužitelja na način pobliže naveden u izreci prvostupanjskog rješenja od 18. travnja 2016., iz kojeg razloga se osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje ocjenjuju zakonitim.

 

Naposljetku, nije osnovan niti navod tužitelja iz tužbe kojim ističe da javnopravna tijela nisu cijenila njegov navod da je uobičajena praksa vožnja radnika na motornom viličaru jer isti nije od utjecaja na drugačije rješavanje ovog upravnog spora budući da tužitelj nije postupio u skladu s odredbom članka 68. stavkom 1. Zakona o zaštiti na radu, a kako je to već gore obrazloženo, čime je nesavjesnim i neodgovornim ponašanjem pridonio nastanku svoje ozljede, iz kojeg razloga se ista nije mogla priznati ozljedom na radu u skladu s člankom 67. točkom 1. ZOZO-a.

 

Odbijen je zahtjev tužitelja za nadoknadom troškova upravnog spora na temelju odredbe članka 79. ZUS-a budući tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu.

 

Slijedom navedenog, na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci, 17. listopada 2017.

 

                                                                                             S u t k i n j a

 

                                                                                            Marija Renner Jakovljević

 

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u 3 (tri) primjerka, za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude.