- 1 -              Rev 861/13-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 861/13-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice N. Š. iz M. V., koju zastupa punomoćnica Z. S. odvjetnica iz S., protiv tuženice-protutužiteljice K. V. iz J., koju zastupa punomoćnica A. Š. odvjetnica u V., radi pobijanja rješenja o nasljeđivanju i osporavanja očinstva, odlučujući o reviziji tuženice-protutužiteljice protiv rješenja Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-2128/12 od 13. prosinca 2012. kojim je djelomično ukinuta presuda i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Sisku broj P-282/09 od 16. ožujka 2012., u sjednici održanoj 17. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              Revizija se odbacuje kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-2128/12 od 13. prosinca 2012. odbijena je žalba tuženice-protutužiteljice kao neosnovana te je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Sisku broj P-282/09 od 16. ožujka 2012. kojim je odbačena tužba tuženice-protutužiteljice podnesene 1. ožujka 2010. na utvrđenje da je faktična zajednica života između pok. Đ. S. i A. S. prestala najkasnije dvije godine prije podnošenja tužbe u postupku za razvod braka koji je između njih vođen pred Okružnim sudom u Sisku broj P-280/71 te da između njih nije postojala zajednica života u vrijeme začeća ni u vrijeme rođenja tužiteljice-protutuženice, jer je A. S. napustila bračnu zajednicu i živjela u izvanbračnoj zajednici s drugim muškarcem pa se utvrđuje ništetnim upis u matičnu knjigu rođenih činjenice da je upravo pok. Đ. S. otac N. Š., a što je tužiteljica-protutuženica dužna priznati, te na utvrđenje da tužiteljica-protutuženica nije zakonska nasljednica pok. Đ. S. i A. O. i na naknadu parničnih troškova.

 

              Protiv drugostupanjskog rješenja tuženica-protutužiteljica (dalje u tekstu: tuženica) podnosi reviziju sukladno odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) jer smatra da su postavljena pravna pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske uvaži reviziju, pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje trošak revizije.

 

              Tužiteljica-protutuženica (dalje u tekstu: tužiteljica) nije odgovorila na reviziju.

 

              Revizija nije dopuštena.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi iz st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

 

              Dakle,               iz sadržaja naprijed navedenih odredaba ZPP jasno proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i s tim u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži slijedeće elemente: određeno navedeno pravno pitanje (uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose), da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu te određeno navedene razloge zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

              U konkretnom slučaju tuženica u naprijed navedenom pravcu navodi slijedeća pravna pitanja:

 

1. Postoji li u konkretnom slučaju pravni interes za deklaratornom sudskom zaštitom, a ukoliko pravni interes postoji, da li je tužba za utvrđenje vezana rokovima iz čl. 80. Obiteljskog zakona i čl. 125. Zakona o braku i porodičnim odnosima?

 

2. Može li sud tumačiti pravu volju stranke protivno očitovanju koje je stranka dala?

 

Obrazlažući važnost prvog postavljenog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni poziva se na odluku ovog suda poslovni broj Revr 1739/10-2 od 3. veljače 2011. u kojoj je izraženo shvaćanje da u tom postupku u kojem je tužitelj podnio tužbu na utvrđenje (da su parnične stranke u tom postupku kao poslodavac i radnik sklopile ugovor o radu na određeno vrijeme), podnošenje takve tužbe na utvrđenje nije vezano uz rok propisan odredbom čl. 126. st. 2. Zakona o radu odnosno čl. 133. st. 2. pročišćenog teksta Zakona o radu.

 

U ovoj pravnoj stvari drugostupanjski sud u pobijanoj odluci prihvaća shvaćanje prvostupanjskog suda da tuženica nema pravo pokrenuti postupak osporavanja očinstva jer je činjenica da je pok. Đ. S. otac tužiteljice postala neoboriva pretpostavka, to iz razloga što nitko od ovlaštenika prava nije u zakonskom roku pokrenuo postupak osporavanja očinstva, međutim drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud pogriješio kad je tužbu odbacio zbog nepostojanja pravnog interesa, jer da je protutužbu trebalo odbiti iz razloga što tuženica nije ovlaštena osporavati očinstvo u smislu odredbe čl. 80. ObZ. Navedeni zaključak drugostupanjski sud obrazlaže tumačenjem odredbe čl. 80. Obiteljskog zakona po kojoj jedino osobe s pravnim interesom mogu nastaviti postupak osporavanja očinstva u roku od 6 mjeseci od smrti majke ili oca koji su taj postupak pokrenuli i čl. 125. Zakona o braku i porodičnim odnosima iz koje slijedi da se tužba radi osporavanja mogla podnijeti u roku od 6 mjeseci od saznanja za činjenicu na osnovi koje se moglo zaključiti da muž majke nije otac djeteta, a najkasnije do navršene desete godine života djeteta i zaključkom da je temeljem odredbe čl. 9. i 10. zakona o nasljeđivanju tužiteljica, obzirom na gore iznesenu "neoborivu pretpostavku" zakonska nasljednica Đ. S. i A. O.

 

Dakle, radi se o različitoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, pa postavljeno prvo pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Prema tome, u konkretnom slučaju nije ispunjen minimum uvjeta propisan odredbom čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost izvanredne revizije.

 

              Slijedom izloženog, revizija tuženice ne udovoljava pretpostavkama propisanim odredbama čl. 382. st. 2. i 3. ZPP za dopuštenost izvanredne revizije, pa je valjalo podnesenu reviziju protiv presude drugostupanjskog suda odbaciti i odlučiti kao u izreci ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392.b. st. 2. ZPP).

 

U odnosu na drugo postavljeno pitanje valja primijetiti da su izostali razlozi važnosti, a koji bi opravdavali dopuštenost revizije u smislu osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer u sadržaju revizije nema određeno naznačenih podataka iz kojih bi se sa sigurnošću moglo zaključiti da bi u istoj ili sličnoj pravnoj situaciji postojale različite (konkretne) odluke drugostupanjskih sudova, a niti da bi pobijana drugostupanjska odluka, u odnosu na to postavljeno pitanje bila nepodudarna s nekom revizijskom odlukom. Zato je u odnosu na to pitanje reviziju također valjalo odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP.

 

              Također, ovaj sud revizijski sud smatra korisnim uputiti na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske (Odluka broj U-III-3859/2012 od 4. studenoga 2014., objavljenoj u "Narodnim novinama" broj 146/14.) u kojem je, u odnosu na podnošenje izvanredne revizije, navedeno:

 

              „(…) Ustavni sud u tom smislu naglašava kako nije prihvatljivo da se izvanrednom revizijom stranke koriste pokušavajući pred najvišim sudom u zemlji dokazati da su nadležni sudovi u pojedinom konkretnom slučaju pogrešno protumačili ili primijenili pravo, ili povrijedili pravila postupka, ili učinili druge povrede zakona protiv kojih postoje i za koje su namijenjena druga pravna sredstva, ili jednostavno još jednom iskazati svoje nezadovoljstvo pravomoćnim ishodom sudskog postupka, sve pod plaštom brige za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Ponašanje stranaka u parničnim postupcima mora biti odgovorno, uz strogo poštovanje svrhe i smisla zakonom priznatih pravnih sredstava zaštite.“

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. i 3. valjalo reviziju tuženice odbaciti kao nedopuštenu.

 

Zagreb, 17. listopada 2017.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Jasenka Žabčić, v.r.