- 1 -              Rev 2265/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2265/17-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja u pravnoj stvari tužitelja I.-I. n. d.d. iz Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku S. B., odvjetniku u R., protiv tuženika D. Č. iz R., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku V. V., odvjetniku u R., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. broj Gž-2226/16-3 od 6. srpnja 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj P-3015/15-9 od 10. studenoga 2015., u sjednici održanoj 17. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužitelja I.-I. n. d.d. protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. broj Gž-2226/16-3 od 6. srpnja 2017., odbacuje se kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1. Proglašava se nedopuštenom ovrha u ovršnom predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovr-2222/14 koja se vodi temeljem rješenja o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Ovr-2222/14 od 16.09.2014. godine po prijedlogu ovrhovoditelja - tuženika D. Č. protiv ovršenika - tužitelja I.-I. n. d.d.

 

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak, uvećan za zakonske zatezne kamate počev od dana donošenja presude pa do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj Odlukom o eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke (NN 1/15) koja iznosi 7% godišnje uvećanoj za pet postotnih poena sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08), a u slučaju promjene stope zateznih kamata, prema eskontnoj stopi HRvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena (NN 1/15 i čl. 29 ZOO-a). ".

 

II Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.700,00  kn, u roku od 15 dana."

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je u smislu odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 – dalje: ZPP) podnio tužitelj naznačivši sljedeća pravna pitanja za koja smatra da su važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni:

 

1. Da li je poslodavac dužan vratiti radnika na posao na radno mjesto koje je u međuvremenu ukinuto, odnosno koje kod poslodavca ne postoji?,

 

2. Da li je poslodavac dužan vratiti radnika na posao i u slučaju da kod poslodavca ne postoji ni radno mjesto za koji je radnik imao sklopljen ugovor o radu niti drugo odgovarajuće radno mjesto?.

 

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju tužitelja.

 

Revizija tužitelja nije dopuštena.

 

Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a. st. 2. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 2. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:

 

1. ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

 

2. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

 

3. ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnog prvostupanjskog i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Europskog suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji st. 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Predmetna revizija tužitelja nema sadržaj propisan odredbom čl. 382. st. 3. ZPP.

 

Ovo stoga što tužitelj uz naznačena pravna pitanja nije određeno naveo propise i druge važeće izvore prava koji se na ta pitanja odnose.

 

Tako je ostalo nejasno da li se u reviziji naznačena pravna pitanja odnose na primjenu odredbe čl. 116. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11 i 82/12 i 73/13 – dalje: ZR) (kojom je propisano da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao da će naložiti vraćanje radnika na posao), ili se ta pravna pitanja odnose na primjenu odredbe čl. 50. st. 1. toč. 9. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 112/12, 25/13 i 93/14 – dalje: OZ) (gdje je propisano da protiv rješenja o ovrsi ovršenik može izjaviti žalbu i iz razloga ako je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kad je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka, odnosno nakon zaključenja sudske ili upravne nagodbe ili sastavljanja, potvrđivanja ili ovjeravanja javnobilježničke isprave), ili se pak ta pravna pitanja odnose na primjenu odredbe čl. 72. st. 2. OZ (kojom je propisano da će se ovrha obustaviti ako je postala nemoguća ili se iz drugih razloga ne može provesti).

 

Dodatnu nejasnoću unosi okolnost što se kao razlog važnosti u reviziji naznačenog pravnog pitanja pod red. br. 1 tužitelj poziva na presudu revizijskog suda broj Rev-700/1993-2 od 22. ožujka 2000. i na rješenje revizijskog suda broj Rev-1260/01-2 od 14. studenoga 2001. Navedene odluke revizijskog suda odnose se na situaciju kada radnik u parničnom postupku zahtijeva utvrđenje nezakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa te vraćanje na rad (što bi upućivalo da se predmetna pravna pitanja odnose na primjenu odredbe čl. 116. st. 1. ZR). No, u konkretnom slučaju nije riječ o istoj pravnoj situaciji jer u konkretnom slučaju predmet spora je tužbeni zahtjev poslodavca kao ovršenika za proglašenje ovrhe nedopuštenom i to iz razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ (jer je rješenjem ovršnog suda ovršenik upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i to iz razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ – čl. 52. st. 3. OZ).

 

Stoga, u reviziji tužitelja naznačeno pravno pitanje pod red. br. 1 niti nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer se prije navedene odluke revizijskog suda odnose na drugu pravnu situaciju pa dakle niti pobijana drugostupanjska presuda nije utemeljena na pravnom shvaćanju koje bi moglo biti različito od pravnog shvaćanja revizijskog suda.

 

Ovdje je za ukazati da nije u pitanju samo formalna razlika između sudskog postupka pokrenutog po tužbi radnika za utvrđenje nedopuštenosti odluke o prestanku radnog odnosa i radi vraćanja na rad i sudskog postupka pokrenutog po tužbi poslodavca kao ovršenika za proglašenje ovrhe nedopuštenom, već je riječ i o suštinski po sadržaju različitim postupcima gdje stranke imaju mogućnost koristiti različita pravna sredstva odgovarajuća za određeni postupak. Tako na primjer u sudskom postupku pokrenutim tužbom radnika za utvrđenje nezakonitom odluke o prestanku radnog odnosa i o vraćanju na rad, poslodavac (za slučaj nemogućnosti vraćanja radnika na rad) ima mogućnost zahtijevati sudski raskid ugovora o radu (čl. 117. st. 2. ZR), dok u sudskom postupku pokrenutim po tužbi poslodavca kao ovršenika za proglašenje ovrhe nedopuštenom, poslodavac nema mogućnost zahtijevati sudski raskid ugovora o radu. U sudskom postupku pokrenutim tužbom poslodavca kao ovršenika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom rasprava i razlozi sudske odluke ograničeni su isključivo na razloge radi kojih je ovršenik tj. poslodavac upućen na parnicu (čl. 52. st. 5. OZ u vezi čl. 55. st. 3. OZ).

 

Glede pravnog pitanja naznačenog u reviziji tužitelja pod red. br. 2 (zbog prije navedenog nedostatka) za pretpostaviti je da se ono odnosi na primjenu odredbe čl. 72. st. 2. OZ (obustava ovrhe). No, pobijana drugostupanjska presuda nije utemeljena na pravnom shvaćanju vezanom za primjenu te zakonske odredbe (jer nije niti odlučivano o obustavi ovrhe, već je odlučivano o nedopuštenosti ovrhe u smislu odredbe čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ). Stoga, sve i kada revizija tužitelja i u tom dijelu ne bi imala prije navedene sadržajne nedostatke, to pravno pitanje ne bi niti bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

K tome, a s obzirom da se kao razlog važnosti toga pravnog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tužitelj poziva na stručni članak Ivice Crnića iz 2013., za ukazati je da određeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni samo iz razloga što bi određena sudska odluka bila utemeljena na shvaćanju povodom tog pravnog pitanja, a koje shvaćanje ne bi bilo podudarno sa shvaćanjem izraženim u određenom stručnom članku.

 

S obzirom na izneseno valjalo je predmetnu reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu i to na temelju odredbe čl. 392. b. st. 2. i st. 3. ZPP.

 

Zagreb, 17. listopada 2017.