Baza je ažurirana 12.03.2026. zaključno sa NN 157/25 EU 2024/2679

 

Pristupanje sadržaju

              - 1 -              Rev 2620/13-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

 

 

 

 

 

Broj: Rev 2620/13-2

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

 

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Jasenke Žabčić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Darka Milkovića, Mirjane Magud i Gordane Jalšovečki, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. H. iz R., A. H. iz R. i B. B. iz R., koje zastupa punomoćnica J. V., odvjetnica u R., protiv tuženika M. G. iz V., G., B. i H., kojega zastupa punomoćnik D. J., odvjetnik u I., tuženika Lj. G., R. G. i M. G., svih iz V., G., B. i H., J. K. iz Z., i V. M. iz V., G., B. i H., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-1588/10-2 od 6. veljače 2013., kojom je presuda Općinskog suda u Rabu, poslovni broj P-79/09-65 od 11. veljače 2010. djelomično preinačena i djelomično ukinuta i tužba odbačena, u sjednici održanoj 17. listopada 2017.,

 

r i j e š i o   j e:

 

I.              Ukidaju se presuda i rješenje Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-1588/10-2 od 6. veljače 2013. i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

II.              O trošku postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

„I. Utvrđuje se da je prestao ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen 20. listopada 1993. između H. S. pok. P. iz K., kao primatelja uzdržavanja i J. G. – H. iz K., kao davatelja uzdržavanja.

 

II. U zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rabu, i to u zk. ul. 1352 k.o. K. i zk. ul. 1080 k.o. K. uspostavlja se ranije zemljišnoknjižno stanje koje je postojalo prije upisa pok. G. – H. J. kao vlasnika nekretnina upisanih u tim ulošcima temeljem ugovora navedenog u točki I., te se H. S. pok. P. ima ponovno upisati kao vlasnik nekretnina upisanih u tim z.k. ulošcima.

 

III. Tuženik M. G. dužan je tužiteljima naknaditi parnični trošak u iznosu od 18.976,00 kn u roku od 15 dana, dok se s viškom zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 24.124,00 kn tužitelji odbijaju.“

 

Drugostupanjskom presudom preinačena je presuda suda prvog stupnja na način da je u pobijanom dosuđujućem dijelu pod t. II. izreke odbijen tužbeni zahtjev za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja na predmetnim nekretninama ponovnim upisom vlasništva na ime S. H., te u dijelu kojim je tuženik M. G. dužan naknaditi tužiteljima parnični trošak.

Drugostupanjskim rješenjem odbačena je tužba u dijelu zahtjeva za utvrđenje da je prestao ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen 20. listopada 1993. između S. H. kao primatelja uzdržavanja i J. G. H., kao davateljice uzdržavanja. Odbijen je i kao neosnovan i zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju su podnijeli tužitelji pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11 i 148/11- dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da ovaj sud preinači pobijanu presudu i rješenje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija je osnovana.

 

Pobijane odluke su sukladno odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP, samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužitelji temelje na tvrdnji o učinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer da presuda i rješenje imaju nedostatke zbog kojih se ne mogu ispitati, budući da ne sadrže razloge o odlučnim činjenicama, odnosno su razlozi nejasni i nelogični.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je ugovor o dosmrtnom uzdržavanju prestao smrću davateljice uzdržavanja te zahtjev za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja koje je na predmetnim nekretninama postojalo prije upisa vlasništva na ime J. G. – H.

 

U postupku pred prvostupanjskim sudom utvrđeno je:

 

- da se Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju od 20. listopada 1993. S. H., kao primatelj uzdržavanja, obvezao svojoj supruzi J. G. – H., kao davateljici uzdržavanja prenijeti u posjed i vlasništvo svu svoju pokretnu i nepokretnu imovinu časom potpisivanja tog Ugovora, dok se J. G. H. obvezala doživotno ga uzdržavati;

 

- da je na temelju navedenog ugovora upis prava vlasništva na nekretninama S. H. u korist J. G. H., uz istovremenu zabilježbu prava dosmrtnog uzdržavanja u korist S. H., dopušten rješenjem zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Rabu, broj Z-630/93 od 21. prosinca 1993.;

 

- da je J. G. H. umrla 12. ožujka 2004., a S. H. da je umro ...;

 

- da J. G. H. nije imala potomaka i u ostavinskom postupku nakon njene smrti pozvani su suprug S. H., te njezina braća i sestre, ovdje tuženici;

 

- da je J. G. H. vlastoručnom oporukom od 15. rujna 1999. svu svoju imovinu ostavila svom bratu, ovdje tuženiku M. G.;

 

- da nakon smrti pok. S. H. nije pokrenut ostavinski postupak jer u času smrti nije imao nikakvu imovinu, a tužitelji su njegova djeca.

 

Pritom prvostupanjski sud u pogledu primjene mjerodavnog prava izrazio je shvaćanje

 

- da prema načelnom mišljenju proširene opće sjednice Saveznog Vrhovnog suda br. 8/57 od 11. siječnja 1957., koje valja primijeniti i u ovoj pravnoj stvari, na odnose i sporove koji nastanu iz ugovora o doživotnom uzdržavanju kojima se imovina još za života primatelja uzdržavanja prenosi u vlasništvo davatelja uzdržavanja valja analogijom primjenjivati odredbe Zakona o nasljeđivanju, konkretno odredbe čl. 122. i 127. st.1. i 2. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 52/71, 78/78 i 56/00 – dalje: ZN);

- da prema odredbama čl. 127. st. 1. i 2. ZN, u slučaju smrti davatelja uzdržavanja njegove obaveze prelaze na njegovog bračnog druga i njegove potomke koji su pozvani na nasljedstvo, ako oni na to pristanu. Ako oni ne pristanu na produženje ugovora o doživotnom uzdržavanju, ugovor se raskida, i oni nemaju pravo tražiti naknadu za prije dano uzdržavanje.

 

Polazeći od činjeničnih utvrđenja da davateljica uzdržavanja nije imala potomke, a da je njezin bračni drug ujedno i primatelj uzdržavanja, te da nakon smrti davateljice uzdržavanja nisu postojale pretpostavke za daljnje izvršavanje tog ugovora predviđene odredbom čl. 127. st. 1. ZN, sud prvog stupnja zaključuje da je ugovor prestao smrću davateljice uzdržavanja, slijedom čega je nastala obveza vraćanja onog što je davateljica uzdržavanja primila u ispunjenju ugovora te oba tužbena zahtjeva ocjenjuje osnovanim.

 

Drugostupanjski sud presudom preinačuje pobijanu presudu u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja izražavajući u bitnom shvaćanje da Zakon o nasljeđivanju nije pravno regulirao pitanje prestanka ugovora o doživotnom (dosmrtnom) uzdržavanju u situaciji kad umre davatelj uzdržavanja koji nema bračnog druga ili potomke koji bi u smislu čl. 127. st. 1. ZN mogli preuzeti ugovorne obveze, stoga da tužbeni zahtjev nije osnovan.

 

Pritom u presudi navodi "da nasljednici davateljice uzdržavanja nisu u obvezi vratiti ono što je ona primila na ime ispunjenja obveze uzdržavanja – predmetne nekretnine na kojima je u zemljišnoj knjizi upisano vlasništvo davateljice uzdržavanja, jer je smrću davateljice uzdržavanja došlo do prestanka ugovorne obveze po sili zakona, pa s obzirom da je riječ o aleatornom ugovoru, koji je prestao nastupanjem neizvjesnog događaja – smrću stranke, ostaju na snazi svi pravni učinci koje je taj ugovor proizveo do časa smrti davateljice uzdržavanja."

 

Izraženo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda nije prihvatljivo.

 

Pravilno drugostupanjski sud navodi da je jedna od bitnih karakteristika ugovora o doživotnom (dosmrtnom uzdržavanju) kojim se jedan ugovornik obavezuje da uzdržava doživotno drugog ugovornika, ili neku treću osobu, a u kome drugi ugovornik izjavljuje da mu ostavlja u nasljedstvo (ili daje) svu svoju imovinu ili jedan njen dio, njegova aleatornost. Međutim, eventualni nerazmjer davanja, suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda, nije vezan uz neizvjesnu smrt obiju ugovornih stranaka, već samo uz smrt primatelja uzdržavanja.

 

Osnovna svrha ugovora o doživotnom (dosmrtnom) uzdržavanju je upravo doživotno uzdržavanje primatelja uzdržavanja. Stoga se, opet suprotno shvaćanju drugostupanjskog suda, smrću davatelja uzdržavanja, u situaciji kad uopće nema mogućnosti da na njegove nasljednike (i to ne automatizmom već po njihovom pristanku) prenesu obveze davatelja uzdržavanja (jer nasljednici nisu bračni drug ni potomci davatelja uzdržavanja), ugovor raskida po samom zakonu, slijedom čega nastaje obveza vraćanja danog u ispunjenju ugovora, između čega i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja.

 

Drugostupanjski sud pobijanim rješenjem odbacio je tužbu u dijelu koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je prestao ugovor o dosmrtnom uzdržavanju sklopljen dana 20. listopada 1993. godine između S. H. pok. P. iz K., kao primatelja uzdržavanja i J. G. H. iz R., kao davatelja uzdržavanja.",

 

uz obrazloženje da je posljedično odbijanju zahtjeva za uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja zbog njegove neosnovanosti prestao "pravni i konkretni interes tužitelja" za tužbu za utvrđenje, a koji pravni interes mora postojati već u trenutku podnošenja tužbe i trajati sve do zaključenja glavne rasprave".

 

Postojanje pravnog interesa sud može provjeravati samo prije donošenja odluke o tužbenom zahtjevu (tako u VS Gzz 65/82 od 1. lipnja 1982.).

 

Odbacivši tužbu u ovoj pravnoj stvari, nakon donošenja prvostupanjske presude (koja konačno, prema izreci pobijanog rješenja još i egzistira jer nije ukinuta), drugostupanjski sud, pogrešno je primijenio odredbu čl. 288. ZPP, a što je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, čime je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 288. ZPP.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP valjalo ukinuti drugostupanjsko rješenje i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

S obzirom da je ukinuto drugostupanjsko rješenje kojim je odlučeno u pogledu zahtjeva koji predstavlja prethodno pitanje za odluku o zahtjevu o kojem je odlučeno pobijanom drugostupanjskom presudom nema mjesta preinaci drugostupanjske presude, već je valjalo na temelju iste odredbe ukinuti i drugostupanjsku presudu.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu pravnog lijeka ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 17. listopada 2017.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Marina Paulić, v. r.

 

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu