Posl. br. Gž-218/2016-2

 

 

 

 

 

Posl. br. Gž-218/2016-2

 

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Melihe Bahtijarević Pekić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Biljane Bojanić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u P., Građansko-upravnom odjelu,  protiv tuženika I. M. iz C., OIB…, zastupan po punomoćniku M. Z., odvjetniku iz P., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Pazinu posl.br. 2P-2260/15-11 od 29. rujna 2015. godine, u sjednici vijeća od 16.listopada  2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Prihvaća se žalba tužiteljice, te se preinačava presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Pazinu posl.br. 2 P-2260/15-11 od 29. rujna 2015. godine u stavku II i III izreke, te se sudi:

Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati 384.716,75 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. prosinca 2014. do isplate po stopi propisanoj čl. 29.st.2. Zakona o obveznim odnosima , te da tužiteljici naknadi troškove prvostupanjskog postupka od 12.500,00 kuna, te trošak žalbe od 5.000,00 kuna, sve u roku od 15 dana.

 

Žalba tuženika protiv stavka I izreke prvostupanjske presude odbija se kao neosnovana, te se u tom dijelu prvostupanjska presuda potvrđuje.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati 83.880,74 kune sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 24. prosinca 2014.godine pa do isplate, u roku od 15 dana. Sa preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 384.716,75 kuna tužbeni zahtjev tužiteljice je odbijen kao neosnovan te je naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak od 13.525,00 kuna u roku od 15 dana.

 

Protiv navedene prvostupanjske presude pravovremene žalbe podnijeli su tužiteljica i tuženik.

 

Tužiteljica podnosi žalbu protiv st. II. i III. izreke prvostupanjske presude iz svih žalbenih razloga. Suprotno stavu prvostupanjskog suda žaliteljica ne nalazi spornim da je tuženik obavezan tužiteljici naknaditi stvarnu štetu, dakle isplatiti i preostali iznos za koji je tužbeni zahtjev odbijen, a koji se odnosi na zakonske zatezne kamate na glavnicu, kao i na parnični trošak i zatezne kamate na parnični trošak. To stoga što je odgovornost tužiteljice za štetu utvrđena tek na temelju pravomoćne presude P-56/13-159 od 30. siječnja 2014. a obveza Republike Hrvatske za naknadu štete oštećenoj nastala je tek danom pravomoćnosti citirane presude, te tek od tog dana ovdje tužiteljica je mogla isplatiti oštećenoj dosuđeni iznos i postaviti regresni zahtjev prema ovdje tuženiku pa stav prvostupanjskog suda da tuženik ne može snositi trošak kamata prouzrokovan dugotrajnošću postupka nije ispravan. Takav pravni stav je zauzeo Županijski sud u Puli u svojoj odluci Gž-498/13 od 20. veljače 2015. godine. Nadalje prvostupanjski sud nije odlučio u cijelosti o tužbenom zahtjevu jer nije odbio zakonske zatezne kamate na odbijajući dio tužbenog zahtjeva kao niti zahtjev za parnični trošak pa se predlaže i donošenje dopunskog rješenja temeljem čl. 339. u svezi s čl. 347. Zakona o parničnom postupku. Žalbeni je prijedlog da se prihvati žalba, preinači prvostupanjska presuda, tako da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice i naloži tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak uključujući i trošak žalbe a podredno presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

Protiv prvostupanjske presude tuženik je podnio pravovremenu žalbu iz svih žalbenih razloga. U bitnome ističe da je nesporno da se štetni događaj dogodio 23. siječnja 1994. godine pa se neosnovano prvostupanjski sud pozvao na čl. 1061. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. godine zbog zabrane retroaktivne primjene zakona. Nadalje nema mogućnosti ni primjeni Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91) čl. 170. i čl. 171. tog zakona jer u konkretnoj situaciji postoje posebni propisi koji reguliraju to područje a koji se imaju primijeniti po načelu lex specialis derogat legi generali. Konkretno se u ovom slučaju primijenio Zakon o službi u oružanim snagama (Sl. list SFRJ br. 7/85, preuzet NN 52/91) na koji se poziva i tužitelj ali na pogrešne odredbe tog zakona (članak 217. i 218. ) jer je ovdje relevantan čl. 243. tog zakona koji propisuje da se odredbe tog zakona o materijalnoj odgovornosti vojnih osoba ne primjenjuju u ratnom stanju. Člankom 243. st. 2. i 3. istog zakona utvrđivanje odgovornosti vojnih osoba u ratnom stanju provodi se u disciplinskom postupku pred vojnim stariješinom, a ne pred redovnim sudom. Dakle ističe se da je sud bio apsolutno nenadležan da odlučuje o zahtjevu tužiteljice pa je valjalo tužbu odbaciti. Ističe da je notorno da je na dan 23. siječanj 1994. godine postojalo ratno stanje, jer je još uvijek 1/3 državnog teritorija bila pod okupacijom strane vojne sile te su vršene ratne operacije u Republici Hrvatskoj, koje su završene tek u kolovozu 1995. godine vojno redarstvenom akcijom Oluja. Dakle u siječnju 1994. godine u Županiji istarskoj bilo je ratno stanje koje se ne može prosuđivati po pojedinim županijama već tumačiti u odnosu na područje cijele Republike Hrvatske. U prilog tome žalitelj ukazuje na veći broj rješidbi Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Nadalje prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo glede primjene čl. 243. Zakona o službi u oružanim snagama te je odbio primijeniti mjerodavni propis sa obrazloženjem da predmetna šteta nema karakter ratne štete u smislu čl. 3. st. 2. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih snaga i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (NN 117/03) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja. Naime, navedeni zakon je objavljen 23. srpnja 2003. godine u Narodnim novinama 117/2003. i stupio je na snagu osmog dana od te objave, dakle 31. srpnja 2003. godine, pa nikako nije mogao biti na snazi u vrijeme štetnog događaja jer je stupio na snagu više od 9 godina nakon štetnog događaja. Nadalje, zakon na koji se poziva prvostupanjski sud propisao je da se u zastaru računa i vrijeme proteklo prije 6. studenog 1999. godine, u konkretnom slučaju zastarni rok od 6 mjeseci za sankcioniranje tuženika putem nadležnog vojnog stariješine a sve temeljem tada važećeg članka 243. Zakona o službi u oružanim snagama istekao je 23. srpnja 1994. godine, dakle prije 6. studenog 1999. pa njegovu primjenu ne može otkloniti niti pozivanje suda na Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih snaga (NN 117/2003) kada čak i taj zakon u čl. 5. propisuje da se u zastaru računa i rok protekao prije 6. studenog 1999. Jedini propis koji je materijalno mjerodavan u ovoj parnici je Zakon o službi u oružanim snagama jer je on bio na snazi u vrijeme štetnog događaja i jedino taj zakon se kao lex specialis ima primijeniti jer je regulirao odgovornost tuženika kao vojnika na službi u oružanim snagama. Taj zakon u čl. 243. kao uvjet za isključenje općih odredbi o materijalnoj odgovornosti vojnika nije kao uvjet imao da se radi o ratnoj ili neratnoj šteti nego je imao uvjet da je bilo ratno stanje a koje je nesporno u cijeloj Republici Hrvatskoj pa tako i u Istri kao njezinom dijelu postojalo u vrijeme štetnog događaja. Stoga je žalbeni prijedlog da se preinači pobijana presuda i odbaci tužba ili odbije tužbeni zahtjev i naloži tužiteljici da tuženiku naknadi zatraženi parnični trošak.

 

Sa žalbama stranaka postupljeno je sukladno odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku.

 

Tuženik je podnio odgovor na žalbu tužiteljice kao i na prijedlog za donošenje dopunskog rješenja smatrajući jedno i drugo neosnovanim. U svezi sa žalbom tužiteljice na odbijajući dio tužbenog zahtjeva tuženik ukazuje na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojem osiguravateljeva obveza naknade štete nastaje u trenutku nastanka osiguranog slučaja pa prema tome tužiteljica je imala mogućnosti smanjiti i kamate i troškove na način da prizna u cijelosti ili djelomično tužbeni zahtjev oštećenih osoba i time smanji štetu koja se sastojala u plaćanju kamata i parničnog troška a za takvo ponašanje tužiteljice ne može odgovornost snositi tuženik jer tužiteljica nije željela priznati ništa od osnovanog zahtjeva oštećenih osoba. Prijedlog je iz odgovora na žalbu da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana.

 

Žalbe tužiteljice je osnovana dok žalba  tuženika nije osnovana.

 

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice kojim od tuženika traži regres isplaćenog iznosa A. U. za prouzročenu štetu po tuženiku te trošak postupka, sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u ukupnom iznosu od 468.597,49 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dana izvršenog plaćanja, 24.prosinca 2014. pa do isplate.

              Prvostupanjski sud djelomično je  prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, za visinu isplaćene glavnice uz zaključak kako je tuženik obvezan tužiteljici naknaditi isplaćeni iznos glavnice jer je oštećenici A. U. štetu prouzročio postupajući s namjerom (počinivši kazneno djela izazivanje prometne nesreće upravljajući vozilom pod utjecajem alkohola od 2,09 g/kg alkohola u krvi i bez položenog vozačkog ispita, pristajući tako ugroziti druge sudionike u prometu), sve prema odredbama 217. st.1. i čl. 218.st.1. i 3. Zakona o službi u oružanim snagama(NN 52/91). U preostalom dijelu, za troškove parničnog postupka i zatezne kamate na glavnicu i trošak, tužbeni zahtjev je odbijen sa obrazloženjem da za kamate i trošak ne postoji odgovornost tuženika jer je navedeno tužiteljica mogla smanjiti priznanjem svoje odgovornosti te je zbog osporavanja tužiteljice postupak u toj pravnoj stvari trajao 16 godina, što ne može ići na teret tuženika.

Takva odluka djelomično je osnovana u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice, a dijelom je neosnovana u dijelu u kojem je odbijen i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

              Sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 dalje ZPP) na koje se stranke samo paušalno pozivaju, ne navodeći konkretno koju bi to povredu počinio prvostupanjski sud, a niti ovaj sud nalazi da je počinjena i jedna bitna povreda postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti po čl.365.st.2. ZPP-a.

 

Među strankama u ovoj pravnoj stvari nije sporno da se protiv tuženika vodio kazneni postupak te da je presudom posl.br. K-9/95, preinačenom presudom posl.br. Kž-212/96 od 17. ožujka 1998., oglašen krivim za počinjenje kaznenog djela izazivanja prometne nezgode iz čl. 272. st. 1. i 3. Kaznenog zakona, te da je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine; da je prema činjeničnom opisu citirane presude tuženik u noći 23. siječnja 1994., oko 00,30 sati, nadomak mjesta B., upravljao kombi vozilom na privremenom korištenju Hrvatske vojske, u pijanom stanju s koncentracijom od 2,09 g/kg apsolutnog alkohola u krvi, bez položenog vozačkog ispita, čime da je, pristajući da ugrozi sigurnost drugih sudionika u prometu, uzrokovao prometnu nezgodu (prešavši na suprotnu kolničku traku), frontalni sraz s vozilom koje je dolazilo iz suprotne strane kolnika, uslijed čega je preminuo L. U., dok su ostali putnici u osobnom vozilu L., L. i A. U. zadobile teške tjelesne povrede, a koje kazneno djelo je počinio s namjerom; da je tuženik u vrijeme prometne nesreće 23. siječnja 1994. bio pripadnik vojne policije, kao i da je vozilo kojim je upravljao bilo mobilizirano za potrebe Hrvatske vojske; da je oštećenica A. U. u postupku Općinskog suda P. protiv ovdje tužiteljice, radi naknade štete iz spomenutog štetnog događaja pod posl.br. P-56/13, presudom od 30. siječnja 2014., potvrđenom presudom Županijskog suda u Puli-Pola posl.br. Gž-1260/14-3 od 13. listopada 2014. (kada je postala pravomoćna) ostvarila naknadu štete od 83.880,74 kune sa zakonskom zateznom kamatom na iznose kako su navedeni u izreci presude i pravo da joj ovdje tužiteljica naknadi troškove postupka isplatom iznosa od 57.126,85 kuna.

 

Sporno je da li  postoji obveza tuženika da tužiteljici isplati regres plaćenog iznosa  A. U. i u kojem iznosu.                           

Ovaj sud podržava ocjenu prvostupanjskog suda kako takva obveza tuženika postoji.

Presudom posl.br. P-56/13 odgovornost tužiteljice( tamo tuženice) utvrđena je kao odgovornost za štetu od opasne stvari (motornog vozila) imaoca vozila prema odredbi čl. 174. st. 1., 175. st. 1. i 178. st. 4. ZOO, po načelu objektivne odgovornosti,

Tuženik je u trenutku štetnog događaja bio u službi u Hrvatskoj vojsci i na njega se zbog toga primjenjivao  Zakon o službi u oružanim snagama, time i odredbe o materijalnoj odgovornosti vojnih osoba, čl. 217. – 233. tog zakona (Službeni list SFRJ br. 7/85, 20/89, 40/89, 26/90), preuzet kao republički propis na temelju Zakona o preuzimanju saveznih zakona s područja obrane koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuju kao republički propisi (Narodne novine br. 52/91). Iako to znači da je tada u primjeni bila i odredba čl. 243. ZSOS na koju se poziva žalitelj, ona se u ovom slučaju ne može primijeniti, budući da se štetni događaj nije dogodio u situaciji ratnog stanja jer u tom trenutku na području I., P., odnosno C., gdje je došlo do štetnog događaja, notorno nisu vođene ratne operacije niti je štetni događaj na bilo koji način posljedica rata, ratnih operacija, pobuna, nemira ili sličnih oružanih akcija. Naime, odredbom čl. 243. st. 1. ZSOS predviđeno je da se odredbe tog zakona o materijalnoj odgovornosti vojnih osoba (čl. 217. – 233.) ne primjenjuju u ratnom stanju, kada se o odgovornosti vojnih osoba za štetu što je u vezi s obavljanjem službe počine namjerno u ratnom stanju raspravlja kao o povredi vojne discipline, po propisima kojima je uređena disciplinska odgovornost vojnih osoba u ratnom stanju, kada vojna osoba može biti u disciplinskom postupku obvezana i nadoknaditi tu štetu. Zato se tuženik neosnovano poziva na navedenu odredbu sa svim njenim implikacijama disciplinskog postupka i mogućim posljedicama takvog postupka ili disciplinskog nepostupanja.

 

Prema odredbi čl. 217. st. 1. ZSOS vojna osoba na službi dužna je nadoknaditi štetu koju je u vezi s obavljanjem službe počinila namjerno ili iz krajnje nepažnje. Odredbom čl. 218. st. 1. ZSOS propisano je da za štetu što je vojna osoba u vezi s obavljanjem službe počini trećoj osobi odgovara tužiteljica, osim ako dokaže da je vojna osoba u danim okolnostima postupala onako kako je trebalo. St 3. predviđeno je da tužiteljica ima pravo od vojne osobe tražiti naknadu iznosa isplaćenog trećim osobama u smislu st. 1. tog članka samo ako je štetu počinila namjerno ili iz krajnje nepažnje i takav zahtjev tužiteljice da od vojne osobe traži tu naknadu zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplate.

           Slijedom navedenog, kako je tuženik štetu A. U. počinio u vezi s obavljanjem službe (kao osoba koja je štetu trećoj osobi počinila za vrijeme dežurstva, mobiliziranim vozilom, korištenje kojeg vozila je mogao ostvariti isključivo zbog činjenice da je u to vrijeme bio pripadnik Hrvatske vojske), namjerno, tužiteljica koja je A. U. isplatila iznos od 468.597,49 kuna 24. prosinca 2014. ima pravo od tuženika tražiti naknadu tog iznosa prema odredbi čl. 218. st. 1. i 3. ZSOS. U tu naknadu spadaju (osim materijalne štete na ime izgubljene zarade) i pripadajuće zakonske zatezne kamate po zakonom propisanoj stopi, ali i parnični trošak s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama jer se također radi o šteti (umanjenju imovine tužiteljice nastalom prilikom postupanja u sudskom predmetu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva oštećenice i njegove visine), iznosu za koji je (njegovom isplatom oštećenici) umanjena imovina ovdje tužiteljice a za koju je, u konačnici, odgovoran tuženik. Regresno pravo je pravo, koje na temelju isplate određenog iznosa umjesto druge osobe, koja je taj iznos trebala platiti na temelju određenog pravnog posla ili zakona, stjeće treća osoba koja može na tom osnovu potraživati od osobe za koju je platila da joj naknadi iznos koji je platila, zajedno sa svim ostalim štetama, kamatama i troškovima koje je snosila. Osnovna karakteristika koja razlikuje regresno pravo kao pojam, od prava na naknadu štete oštećenika ili izvršenje obveze, njegov je derivativni karakter.

     Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je djelomično odbio tužbeni zahtjev tužiteljice jer tužiteljica ima pravo potraživati sve što je isplatila oštećenoj osobi te se krivnja za dugotrajnost postupka ne može propisati tužiteljici već treba poći od nesporne činjenice da je osnovni razlog vođenja postupka radnja ovdje tuženika, pa time i kamate i trošak.Tako i kod zakonske subrogacije (čl.91. Zakona o obveznim odnosima) kad obvezu ispuni osoba koja ima neki pravni interes, na nju prelazi vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima, a po čl. 963.st.1 istog zakona isplatom naknade iz osiguranja na osiguravatelja po samom zakonu prelazi pravo do visine isplaćene naknade. Dakle, u svim slučajevima regresa ili subrogacije na platioca prelaze sva prava do visine isplaćene naknade pa je stoga prvostupanjska presuda preinačena po čl. 373.st.1. toč.3. ZPP- a zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti, dok je žalba tuženika odbijena kao neosnovana i u st. I izreke potvrđena prvostupanjska presuda po čl. 368.st.1.ZPP-a.

           Tužiteljici, koja je u cijelosti uspjela u postupku priznat je parnični trošak prvostupanjskog postupka od 12.500,00 kuna (sastav odgovora na tužbu i pristup na jedno ročište sa PDV-om) te trošak za sastav žalbe od 5.000,00 kuna, sve po čl. 154.st.1. ZPP-a.

 

U Puli-Pola, 16.listopad 2017.

                                                                                                                                            Predsjednica vijeća

 

Meliha Bahtijarević-Pekić, v.r.