Posl. br.: 6. P-1056/2015-26

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

U      I M E      R E P U B L I K E        H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

i

 

R J E Š E N J E

 

              Trgovački sud u Rijeci, po sucu pojedincu Tamari Jugo Smoljanović, u parničnom predmetu tužitelja H. P. B. d.d. Z., OIB: …,  kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u M. i partneri Odvjetničko društvo d.o.o. R., protiv tuženika M. K. d.o.o. P., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u M. i partneri Odvjetničko društvo j.t.d. Z., radi naknade štete u iznosu od 367.041,88 kuna s kamatom, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. rujna 2017. godine u prisutnosti zamjenice tužiteljevog punomoćnika A. G., odvjetničke vježbenice te zamjenice tuženikovog punomoćnika M. K., odvjetnice u Z., objavljene 16. listopada 2017. godine

 

p r e s u d i o     j e

 

              Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

              "Nalaže se tuženiku M. K. d.o.o. P., OIB: … platiti tužitelju H. P. B. d.d. Z., OIB: … iznos od 342.353,88 kuna s pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 4. studenog 2013. godine kao dana dospijeća obveze naknade štete pa sve do isplate uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena sukladno čl. 29. ZOO-a."

 

r i j e š i o     j e

 

              I.              Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 24.688,00 kuna.

              II.              Nalaže se tužitelju H. P. B. d.d. Z., OIB: … platiti tuženiku M. K. d.o.o. P., OIB: … iznos od 62.500,00 kuna na ime prouzročenog parničnog troška u roku od 8 (osam) dana.

              III.              Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 6.250,00 kuna kao neosnovan.

 

Obrazloženje             

              Tužitelj je 5. studenog 2014. godine podnio tužbu pred Trgovačkim sudom u Zadru, Stalna služba Šibenik protiv tuženika 1. M. K. d.o.o. P. i 2. R. H. radi naknade štete u iznosu od 367.041,88 kuna s kamatom. Obrazlaže da je tuženik M. K. d.o.o. koncesionar luke posebne namjene-luke nautičkog turizma K. te da su tužitelj i M. K. d.o.o. sklopili ugovor o suhom vezu za brodicu "…" registarske oznake ….

              Za vrijeme trajanja ugovora o suhom vezu tužitelj je pretrpio štetu na brodici "…" koja prema Procjeni štete motorne brodice … "…" ref: … od 31. siječnja 2014. godine stalnog sudskog vještaka i procjenitelja za pomorski promet S. F. iznosi 319.041,00 kuna. Tužitelj je s prethodnim vlasnikom brodice "…" društvo A. S. d.o.o. sklopio Sporazum br. … o zasnivanju simultane hipoteke na plovnim objektima protivnika osiguranja, koji je solemniziran 28. lipnja 2008. godine kod javnog bilježnika N. D. pod brojem OU-…. Na temelju tog Sporazuma tužitelj je upisao simultanu hipoteku na ukupni iznos od 5.905.000,00 kuna na četiri jahte, među kojima je i predmetna "…" u ulošku … upisnika trgovačkih brodova Lučke kapetanije, a koji je kasnije prepisan u uložak ….

              Dana 25. travnja 2012. godine tužitelj je pokrenuo ovršni postupak prijedlogom za ovrhu podnesenom Općinskom sudu u Splitu, koji se proglasio nenadležnim te je 9. svibnja 2012. godine predmet ustupio Trgovačkom sudu u Splitu. Trgovački sud u Splitu je 24. rujna 2012. godine donio rješenje o ovrsi za sve tri jahte i brodicu, u kojem je odredio da će Lučka kapetanija  provesti zabilježbu, odredio je mjeru zaustavljanja, po potrebi čuvanje i odredio da će se provesti popis i procjena.

              Dana 1. veljače 2013. godine provedeno je ročište za popis brodice "…" u marini S., Š., na kojem je utvrđeno da se jahta "…" nalazi u marini S. te da će se jahta zadržati na zatečenom vezu u marini S.-Š. do slijedeće odluke suda. Neutvrđenog dana brodica "…" je bez odluke suda premještena na suhi vez u marinu tuženika. Dana 14. svibnja 2013. godine Trgovački sud u Splitu donosi zaključak u kojem, između ostalog, utvrđuje da se predmetna jahta prema saznanju suda nalazi u krugu marine K. u P.. Dana 28. lipnja 2013. godine na ročištu za javnu dražbu tužitelj je kupio brodicu "…" za 108.500,00 EUR te je istoga dana doneseno rješenje o dosudi kojim se brodica dosuđuje tužitelju. Istoga dana direktor tužitelja A. J. odlazi u marinu K. te direktoru tuženika marine K. d.o.o. predaje zapisnik s ročišta o prvoj javnoj dražbi i rješenje o dosudi te mu istoga dana upućuje dopis kojim se moli da se onemogući pristup brodici bilo kojoj trećoj osobi.

              Dana 2. listopada 2013. godine sud donosi zaključak kojim utvrđuje da je rješenje o dosudi postalo pravomoćno 4. srpnja 2013. godine te nalaže Lučkoj kapetaniji upis vlasništva tužitelja u Upisnik pomorskih trgovačkih brodova. U t. III. istog rješenja utvrđuje se da rizik i korist prelaze na tužitelja u trenutku predaje.

              Dana 28. listopada 2013. godine tužitelj je uputio dopis tuženiku M. K. d.o.o. i zatražio izdavanje fakture za ležarinu broda imena "…" za razdoblje od 28. lipnja 2013. godine do 4. studenog 2013. godine, a 29. listopada 2013. godine tuženik M. K. d.o.o. izdala je račun za vez na kopnu u iznosu od 15.319,90 kuna, koji je tužitelj platio 5. studenog 2013. godine. Dana 12. studenog 2013. godine tuženik M. K. izdao je drugi račun na iznos od 1097,55 kuna za dnevni vez na kopnu za brodicu "…" za razdoblje od 4. do 13. studenog 2013. godine, koji je tužitelj platio istoga dana.

              Dana 14. studenog 2013. godine održano je ročište za predaju brodice te je u zapisniku utvrđeno da: "… unutrašnjost jahte značajno je naplavljena što je prouzročilo oštećenja na interijeru i opremi …".

              Što se tiče pravne osnove na zahtjev za ugovornu naknadu štete protiv tuženika M. K. d.o.o., tužitelj se poziva na odredbu čl. 45. st. 1. t. 4. Zakona o pružanju usluga u turizmu te ističe da su tužitelj i tuženik M. K. d.o.o. sklopili ugovor o suhom vezu za vrijeme kojeg je tužitelj pretrpio štetu u iznosu od 319.041,00 kuna za koju tuženik M. K. d.o.o. odgovara po principu objektivne odgovornosti.

              Visina štete utvrđena je prema naprijed navedenoj procjeni štete od 31. siječnja 2014. godine u iznosu od 319.041,00 kuna. U međuvremenu je tužitelj pribavio predračun popravaka za predmetnu brodicu kako slijedi: trup, paluba i nadgrađe plovila 14.600,00 kuna; unutrašnjost plovila 116.300,00 kuna; električne instalacije i elektronska oprema 48.300,00 kuna te pogon i oprema strojarnice 187.841,88 kuna. Sveukupna šteta koju je pretrpio tužitelj iznosi 367.041,88 kuna. Stoga predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

              Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je, postupajući po zahtjevu Trgovačkog suda u Splitu za svrhovitu delegaciju tog suda za suđenje u ovom predmetu, rješenjem poslovni broj Pž-1871/15-3 od 21. kolovoza 2015. godine odredio da će u ovom predmetu postupati Trgovački sud u Rijeci te je predmet dostavljen ovome sudu 16. rujna 2015. godine na daljnje postupanje.

 

              Tuženik M. K. d.o.o. u odgovoru na tužbu osporava navode iz tužbe te se protivi tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe da se tužitelj poziva na ugovor o suhom vezu, no taj Ugovor ne prileži uz tužbu. Nadalje, tužitelj u tužbi tuženika M. K. d.o.o. deklarira štetnikom bez navoda o tome koje i kakve radnje je tuženik poduzeo ili propustio poduzeti, kao i koja je te kakva kauzalna veza između radnji/propusta tuženika i eventualno nastale štete.

              Nadalje, navodna šteta je po vještaku procjenjivana 31. siječnja 2014. godine pa je tužitelj dužan obrazložiti kakav je slijed događanja bio i tko se brinuo o brodici od 13. studenog 2013. godine i 31. siječnja 2014. godine, ali i prije tog razdoblja. Tuženik nadalje ističe da je na ročištu za popis također navedeno da vještak utvrđuje da je brodica samo u djelomičnoj zimskoj raspremi te da je na brodici evidentno potrebno napraviti remont strojarnice i opreme te godišnje uređenje trupa. Ističe da brodica nema kvalitetnu ceradu i/ili drugu opremu koja bi strojarnicu, opremu i trup štitila u zimskim uvjetima; da je na suhom vezu u marini K. brodica bila jednako nepripremljena za čuvanje u zimskim uvjetima. Dakle, od samog početka zimske sezone 2012. godine kada je ovršni postupak tužitelja bio u tijeku pa sve do 28. lipnja 2013. godine, odnosno osam ili devet mjeseci predmetna brodica je bila neadekvatno pripremljena za zimu i to cijelo vrijeme vezana u marini S.. Tužitelj se trebao brinuti da predmet ovršne prodaje bude adekvatno opremljen za zimsku sezonu 2012./2013. s tim više što je 4. srpnja 2013. godine rješenje o dosudi brodice tužitelju postalo pravomoćno. No, tužitelj nije pokazao nikakvu brigu o sudbini brodice čak 19. mjeseci, dakle od pokretanja ovrhe pa do vještačenja.

              Tuženik M. K. nije dogovoran za štetu koja je nastala prije no što mu je brodica dovezena, a niti za štetu nastalu nakon što mu je brodica dovezena na suhi vez. To iz razloga što tuženik nije odgovaran za štetu ako odgovorna osoba ne poduzme sve potrebne radnje i mjere da se potencijalna šteta spriječi ili smanji.

              Tuženik nadalje ističe da prema odredbi čl. 4. st. 2. t. 3. Općih uvjeta poslovanja tuženika, upravo su korisnik/ovlaštenik i posada brodice bili dužni čuvati brod i opremu pažnjom dobrog domaćina, a prema odredbi čl. 4. st. 2. t. 9. su bili dužni opremiti brodicu kvalitetnom i odgovarajućom užadi i ceradom. Dakle, u te radnje potpada i montiranje adekvatne brodske cerade te to nije dužnost marine, već korisnika brodice. U čl. 5. t. 2. i 3. Općih uvjeta izričito je propisano da marina nije dužna korisnicima plovila naknaditi štetu, ako je šteta posljedica grube nemarnosti korisnika ili neodržavanja plovila i opreme (pa onda i cerade). Iz svega navedenog razvidno je da tužbeni zahtjev neosnovan odnosno da za eventualno nastalu štetu odgovara sam tužitelj. Stoga predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

              Sud je na ročištu održanom 17. veljače 2016. godine odredio prekid ovog postupka u odnosu na drugotuženika R. H. do pravomoćnog okončanja ovog postupka u odnosu na prvotuženika M. K. d.o.o.

 

              Tijekom postupka tužitelj je ustrajao kod tužbe i tužbenog zahtjeva te ističe da je ugovor o suhom vezu sklopljen i konkludentno potvrđen izdavanjem fakture od tuženika za navedeno razdoblje. Uzročna veza između radnji tuženika i štete proizlazi iz činjenice da je tužitelj postupio u skladu s obvezama iz Ugovora-čuvao plovilo, a da je tuženik spriječio ulazak vode u plovilo, do štete ne bi došlo.

              Nedvojbeno je utvrđeno da je šteta nastala u razdoblju od 28. lipnja 2013. godine do 4. studenog 2013. godine pa je irelevantno tko je brodicu čuvao u razdoblju nakon toga.

              Tuženik je brodicu uredno primio na čuvanje u onom stanju u kakvom se ista nalazila prilikom predaje te nije prigovorio da je brodica manjkavo pripremljena za boravak i čuvanje, niti da j potreban remont strojarnice i opreme, a ni godišnje uređenje trupa, što je bio dužan učiniti.

              Tuženik ničim nije dokazao da je brodica za čitavo razdoblje nakon  vještačenja 1. veljače 2013. godine bila neadekvatno pripremljena za zimu. Sam je direktor tužitelja A. J. 28. lipnja 20134. godine pregledao brodicu te se uvjerio da štete nije bilo, odnosno da brodica nije bila naplavljena te je brodicu u tu svrhu fotografirao. Tuženik nije postupao s pažnjom dobrog gospodarstvenika kao osoba koja je naplatno čuvala brodicu i nije poduzeo sve radnje potrebne da je vrati tužitelju u stanje u kojemu ju je primio na čuvanje.

              Brodica je tužitelju predana u posjed 4. studenog 2013. godine, na ročištu radi predaje kupcu, a predmetna šteta nedvojbeno je nastala prije no što je tužitelju posjed brodice, odnosno prije no što je tužitelj bio u obvezi poduzimati radnje u pogledu čuvanja i održavanja brodice.

              Odredbe Općih uvjeta poslovanja tuženika suprotne su kogentnim normama koje uređuju ugovor o uskladištenju. Naime, čl. 745. st. 1. ZOO-a kao ekskulpacijske razloge ne navodi "grubu nemarnost korisnika", ni "neodržavanje plovila i opreme". Zbog navedenog, tuženik se ne može pozivati na svoje Opće uvjete.

 

              Tuženik je ustrajao kod navoda iz odgovora na tužbu. Ponovno je naveo da tužitelj ničim nije dokazao koje su tuženikove obveze bile i koje i kakve obveze je tuženik propustio ispuniti i što se smatra propustom obveze čuvanja.

             

              Tužitelj je na ročištu održanom 14. lipnja 2016. godine u spis priložio dokaz o isplatama iznosa popravka štete te je sukladno tome specificirao tužbeni zahtjev na način da traži naknadu štete u iznosu od 342.353,88 kuna (list 199-201 spisa). 

 

              Tuženik je tijekom postupka ponovno istaknuo da tuženik u okviru obveze čuvanja plovila nije bio dužan spriječiti prodor vode u brodicu, nego je tu obvezu imao samo vlasnik ili ovlaštenik plovila, koji je brodicu bio dužan adekvatno opremiti ceradom i time spriječiti svako curenje vode u brodicu.

 

              Policijska uprava  je 26. siječnja 2017. godine na traženje suda da dostavi podatak jesu li uzeti uzorci naplavljene vode iz unutrašnjosti predmetne jahte 4. studenog 2013. godine na ročištu za predaju jahte te da dostavi podatke o laboratorijskoj analizi uzoraka vode obavijestila sud da su uzeti uzorci vode, ali da nisu dostavljeni na vještačenje (list 215 spisa).

              Tužitelj je na ročištu održanom 24. svibnja 2017. godine u spis priložio Ispitni izvještaj Zavoda od 3. veljače 2017. godine koje je naručio tužitelj radi ispitivanja uzorak vode nađenih u predmetnoj brodici te Izvješće Zavoda od 6. veljače 2017. godine o količini padalina na području marine K. u razdoblju od 28. lipnja do 24. studenog 2017. godine. Ističe da je iz priloženog Ispitnog izvještaja vidljivo da je riječ o mješavini više tipova vode odnosno mješavini kišnice i manje količine morske vode, odnosno mješavini vode iz vodovodne vode-crpilišta J. i znatno manje morske vode. Iz dostavljenog izvješća Zavoda proizlazi da u predmetnom razdoblju nije napadalo dovoljno kiše te da je time isključena prva hipoteza postavljena u izvješću Zavoda.

 

              Tuženik je istaknuo da tužitelj očitovanjem Zavoda i Zavoda nije dokazao ništa relevantnoga za ovaj spor. Nije sporno da u tzv. kaljuži baš svakog broda ima ostataka mora, kišnice i vodovodne vode, ali je omjer tih voda u ovoj parnici ostao nepoznat.

 

Sud je izveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju koja je priložena spisu utvrđujući odlučne činjenice savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno te svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sve sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14).

 

              Na temelju izvedenog dokaznog postupka sud utvrđuje sljedeće:

              Tužitelj je prvotno u tužbenom zahtjevu tražio naknadu štete u iznosu od 367.041,88  kuna.

              Nadalje, tužitelj je na ročištu održanom 14. lipnja 2016. godine snizio tužbeni zahtjev za iznos od 24.688,00 kuna. Stoga je sud na temelju odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a rješenjem utvrdio da je tužba povučena za iznos od 24.688,00 kuna (izreka rješenja).

Dakle, sniženi tužbeni zahtjev odnosi se na naknadu štete nastale na tužiteljevoj brodici "…" u iznosu od 342.353,88 kuna.

Tužbeni zahtjev je neosnovan.

 

              Među strankama nije sporno da je tuženik koncesionar luke posebne namjene-luke nautičkog turizma.

              Nadalje, nije sporno da je tužitelj kao ovrhovoditelj 27. travnja 2012. godine podnio prijedlog za ovrhu protiv ovršenika A. d.o.o. Z. i K. d.o.o. S. temeljem ovršne isprave-Sporazuma br. … o zasnivanju simultane hipoteke na plovnim objektima, koji je sporazum 28. lipnja 2005. godine solemniziran u uredu javnog bilježnika N. D. iz Z. pod brojem OU-… (prijedlog za ovrhu na listu 55-57 spisa).

              Nije sporno da je Trgovački sud u Splitu rješenjem poslovni broj Ovr-842/2012 od 24. rujna 2012. godine donio rješenje o ovrsi za tri jahte i predmetnu brodicu, u kojem je odredio da će Lučka kapetanija provesti zabilježbu, odredio je mjeru zaustavljanja, po potrebi čuvanje i odredio da će se provesti popis i procjena (rješenje o ovrsi na listu 58-61 spisa).

              Nadalje, nije sporno da je 1. veljače 2013. godine provedeno ročište za popis brodice u marini S. u Š. (zapisnik na listu 62-64 spisa).

              Nije sporno da je 14. svibnja 2013. godine Trgovački sud u Splitu donio zaključak u kojem, između ostalog, utvrđuje da se predmetna jahta prema saznanju suda nalazi u krugu marine K. u P..

              Također nije sporno da je 28. lipnja 2013. godine na ročištu za javnu dražbu tužitelj kupio brodicu "…" te da je istoga dana doneseno rješenje o dosudi kojim se brodica dosuđuje tužitelju (zapisnik i rješenje na listu 66-74 spisa), kao i da je 2. listopada 2013. godine sud donio zaključak kojim utvrđuje da je rješenje o dosudi postalo pravomoćno 4. srpnja 2013. godine te nalaže Lučkoj kapetaniji upis vlasništva tužitelja u Upisnik pomorskih trgovačkih brodova. U t. III. istog rješenja utvrđuje se da rizik i korist prelaze na tužitelja u trenutku predaje (zaključak na listu 76-77 spisa).

              Također nije sporno da je 4. studenog 2013. godine u marini K. u P. održano ročište za predaju brodice te je u zapisniku utvrđeno da: "…unutrašnjost jahte značajno je naplavljena što je prouzročilo oštećenja na interijeru i opremi…" (zapisnik na listu 79-81 spisa).

              Nije sporno da tužiteljeva brodica nije bila opremljena ceradom.

Budući da navedene činjenice među strankama nisu sporne, ne treba ih dokazivati sukladno odredbi čl. 221. st. 1. ZPP-a.

 

              Tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.

              Tuženik je osporio postojanje ugovora o suhom vezu između stranaka na koji se ugovor u tužbi poziva tužitelj te je također prigovorio da tužitelj nije dokazao koje je i kakve radnje tuženik poduzeo ili propustio poduzeti te koja je uzročna veza između radnji/propusta tuženika i eventualno nastale štete.

              Među strankama nije sporno da nisu potpisale ugovor o suhom vezu. No, isto tako nije sporno da je 28. listopada 2013. godine tužitelj uputio dopis tuženiku i zatražio izdavanje fakture za ležarinu predmetne brodice za razdoblje od 28. lipnja 2013. godine do 4. studenog 2013. godine, te da je tuženik 29. listopada 2013. godine izdao tužitelju račun broj … za godišnji vez na kopnu od 28. lipnja 2013. godine do 4. studenog 2013. godine u iznosu od 15.319,90 kuna (račun na listu 16 spisa), koji je tužitelj platio 5. studenog 2013. godine (nalog za plaćanje na listu 17 spisa).

              Isto tako nije sporno da je 12. studenog 2013. godine tuženik tužitelju izdao drugi račun broj … na iznos od 1.097,55 kuna za dnevni vez na kopnu za brodicu "…" za razdoblje od 4. do 13. studenog 2013. godine (račun na listu 18 spisa), koji je tužitelj platio istoga dana (nalog za plaćanje na listu 19 spisa).

              Iz nesporno utvrđene činjenice da je tuženik izdao tužitelju račune za vez predmetne brodice za razdoblje od 28. lipnja 2013. godine do 13. studenog 2013. godine, koje je tužitelj i platio, sud utvrđuje da su stranke sklopile ugovor o vezu.

              Tužitelj tvrdi da je tuženikova ugovorna obveza bila i čuvanje brodice te da tuženik nije ispunio tu ugovornu obvezu, a uslijed čega je tužitelju nastala šteta.

              Sud na temelju dostavljene dokumentacije nije mogao utvrditi da je tuženikova ugovorna obveza uključivala i čuvanje brodice. Iz dostavljenih računa koje je tuženik izdao tužitelju vidljivo je da se odnose na godišnji vez na kopnu; najam trajlera i podmetača te na dnevni vez.               Opseg usluga koje će luka nautičkog turizma, u konkretnom slučaju tuženik, pružiti korisniku veza može varirati. Tako odredba čl. 45. Zakona o pružanju usluga u turizmu (Narodne novine broj 68/2007 i 88/2010) propisuje da su usluge u nautičkom turizmu: 1. iznajmljivanje veza u lukama nautičkog turizma za smještaj plovnih objekata i turista-nautičara koji borave na njima; 2. iznajmljivanje plovnih objekata s posadom ili bez posade, s pružanjem ili bez pružanja usluge smještaja, radi odmora, rekreacije i krstarenja turista nautičara (charter, crusing i sl.); 3. usluge upravljanja plovnim objektom turista nautičara; 4. prihvat, čuvanje i održavanje plovnih objekata na vezu u moru i suhom vezu; 5. usluge opskrbe turista nautičara (vodom, gorivom, namirnicama, rezervnim dijelovima, opremom i sl.); 6. uređenje i pripremanje plovnih objekata; 7. davanje različitih informacija turistima nautičarima (vremenska prognoza, nautički vodiči i sl.) i 8. druge usluge za potrebe nautičkog turizma.

              Dakle, usluge luke nautičkog turizma mogu se odnositi za ustupanje mjesta za vez, kada nije ugovoreno čuvanje ili nadzor; na nadzor nad plovilom na vezu, kao i na čuvanje plovila na vezu. Stranke su slobodne ugovoriti širi ili uži opseg usluga luke nautičkog turizma, a što izravno utječe i na opseg odgovornosti luke odnosno ovdje tuženika.

              Osnovni sadržaj ugovora o vezu je taj da se luka nautičkog turizma obvezuje korisniku veza ustupiti na uporabu siguran vez za smještaj tog plovila tijekom određenog vremenskog razdoblja, dok se korisnik veza obvezuje za to platiti odgovarajuću naknadu. U tom slučaju dužnost je marine za vrijeme trajanja ugovora redovito provjeravati i održavati sigurnost i ispravnost veza koji je dan na korištenje. Uz navedeni minimum bitnih sastojaka, stranke mogu ugovoriti i dodatni sadržaj ugovora, kao što je obveza luke čuvati plovilo.

              Ako je među strankama ugovoreno čuvanje plovila na vezu, tada luka nautičkog turizma, uz odgovornost za ispravnost i sigurnost veza, preuzima i dodatnu odgovornost za čuvanje plovila. U tom slučaju ugovor o vezu u tom dijelu poprima narav ugovora o ostavi u kojem slučaju bi tuženik nastupao kao ostavoprimac, odnosno depozitar, sukladno odredbi čl. 725. st.1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a, Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15). Prema odredbi članka 725. st.1. ZOO-a, ostavoprimac se obvezuje primiti stvar od ostavodavca, čuvati je i vrati je kad je ovaj bude zahtijevao. Ostavoprimac je dužan čuvati stvar kao svoju vlastitu, a ako je ostava uz naknadu, kao dobar gospodarstvenik, odnosno kao dobar domaćin (čl. 727. st. 1. ZOO-a). Ako su ugovoreni mjesto ili način čuvanja stvari ostavoprimac ih može promijeniti samo ako to zahtijevaju promijenjene okolnosti, inače odgovara i za slučajnu propast ili slučajno oštećenje stvari. O svim promjenama koje bi primijetio na stvari i o opasnostima da budu oštećene bilo na koji način, ostavoprimac je dužan obavijestiti ostavodavca (čl. 727. st. 2. ZOO-a). To znači da se ostavoprimac obvezuje, onu stvar koju mu je predao ostavodavac, čuvati i vratiti u istom stanju, nakon proteka određenog vremena. Svrha je ugovora o ostavi čuvanje stvari i ostavoprimac je obvezan poduzeti sve radnje koje su potrebne da se čuvana stvar vrati ostavodavcu u kojem u je primljena (VS, Rev-1422/82 od 19. kolovoza 1982. godine). Dakle, režim odgovornosti luke ovisi o tome je li ugovoren najam veza ili vez i čuvanje plovila.

              Slijedom navedenog, tužitelj je bio dužan dokazati sadržaj ugovornih obveza tuženika, odnosno bio je dužan dokazati odlučnu činjenicu da je tuženik preuzeo i obvezu čuvanja plovila, što ničim nije dokazao. Stranka koja tijekom postupka iznese neku činjenicu dužna je i predložiti izvođenje dokaza kojim bi se ta činjenica mogla dokazati sukladno odredbi čl. 219. st. 1. i čl. 7. st. 1. ZPP-a. Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može utvrditi odlučne činjenice, primijenit će pravilo o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a). Iz računa koje je tuženik izdao tužitelju, kako je navedeno, vidljivo je da se odnose na godišnji odnosno dnevni vez. Stoga sud ne može utvrditi da se tuženik obvezao i na čuvanje plovila pa da bi slijedom toga postojala i tuženikova odgovornost za nastalu štetu kao ostavoprimca.

 

              Tužitelj je u privitku podneska zaprimljenog 13. travnja 2017. godine u spis dostavio primjerak ugovora o vezu na engleskom jeziku s djelomičnim ovjerenim prijevodom na hrvatski jezik (list 218-223 spisa) navodeći da je to standardni primjerak ugovora o vezu koji tuženik uobičajeno sklapa s korisnicima veza te da je, između ostalog, u čl. 3. ugovora navedeno "da tuženik pristaje isprazniti višak vode nakupljene na palubi plovila u slučaju kiše te pokriti brod s vlasnikovom ceradom".

              Prije svega se ističe da je tužitelj taj dokaz dostavio nakon zaključenja prethodnog postupka, koji je zaključen 14. lipnja 2016. godine pa da sud temeljem odredbe čl. 299. st. 3. ZPP-a taj dokaz nije uzeo u obzir. Osim toga, sukladno odredbi čl. 336. st. 1. ZOO-a ugovor stvara prava i obveze za ugovorne strane pa je tužitelj bio dužan dokazati sadržaj ugovorenih obveza tuženika sukladno ugovoru sklopljenom između stranaka ovog postupka.

              Dakle, na temelju dostavljene dokumentacije sud jedino može utvrditi da je ugovoren samo najam veza, a u kojem se slučaju odgovornost tuženika svodi na ispravnost i prikladnost veza koje je ustupio korisniku. Stoga se na taj ugovorni odnos imaju podredno primijeniti opće odredbe obveznog prava koje se odnose na ugovor o najmu (ZOO-a, čl. 550.).

              Prema tome, tuženik je bio dužan tužitelju, kao korisniku veza predati i održavati mjesto za vez u stanju podobnom za ugovorenu uporabu (čl. 553. ZOO-a) i to o svom trošku tijekom cijelog ugovora (čl. 554. ZOO-a). O potrebi popravka, korisnik veza dužan je bez odgađanja obavijestiti luku, a u protivnom odgovara za odatle nastalu štetu (čl. 554. st. 4. ZOO-a). Luka nautičkog turizma po zakonu odgovara za materijalne nedostatke veza danog na uporabu (arg. ZOO, čl. 557.), a korisnik veza ima pravo na naknadu štete koja je posljedica materijalnih nedostataka veza za koje je odgovorna luka nautičkog turizma (čl. 559. ZOO-a).

              Tužitelj tijekom postupka niti jednom prigovornom tvrdnjom nije ukazao na to da bi tuženik bilo kakvom radnjom povrijedio citirane ugovorne obveze s osnove ugovora o vezu pa da bi zbog te povrede odgovarao za štetu koja je predmet ovog postupka. Naprotiv, tužitelj tvrdi da je tuženik propustio čuvati brodicu na način da je bio dužan spriječiti prodor vode u brodicu.

 

Dakle, osnova odnosa između tužitelja i tuženika je ugovorna odgovornost za štetu sukladno odredbi čl. 342. st. 2. ZOO-a. Citiranom odredbom propisano je da kad dužnik ne ispuni svoju obvezu, vjerovnik ima pravo zahtijevati i popravljanje štete koju je zbog toga pretrpio. Dakle, pretpostavka za ostvarenje prava na naknadu štete po osnovi ugovorne odgovornosti je povreda ugovorne obveze.

Prema odredbi čl. 342. ZOO-a pretpostavke odgovornosti za ugovornu štetu jesu: postojanje ugovora; neispunjenje ili zakašnjenje u ispunjenju dužnikove obveze, šteta nanesena vjerovniku, postojanje uzročne veze te postojanje protupravnosti, odnosno nepostojanje neke od okolnosti koja dopušta oslobođenje dužnika od odgovornosti. Sve navedene pretpostavke moraju biti ispunjenje kumulativno. Dakle, odgovornost za štetu je obveznopravni odnos u kojem je jedna strana dužna drugoj strani popraviti štetu, a druga je od prve ovlaštena zahtijevati popravljanje štete.

Za štetu iz odredbe čl. 342. st. 2. ZOO-a, dužnik odgovara na temelju pretpostavljene krivnje i može se osloboditi od odgovornosti ako dokaže da je ona nastupila bez njegove krivnje.

Na temelju provedenog dokaznog postupka sud utvrđuje da tuženik nije povrijedio niti jednu citiranu ugovornu obvezu s osnove ugovora o vezu (održavanje i sigurnost mjesta za vez u stanju podobnom za njegovu uporabu), niti je to tužitelj tvrdio pa tako niti dokazao tijekom postupka.

Slijedom toga, sud utvrđuje da nisu ispunjene pretpostavke za postojanje tuženikove odgovornosti za štetu budući da tužitelj nije dokazao da je tuženik povrijedio svoje ugovorne obveze s osnove ugovora o vezu (a koje ne uključuju i čuvanje plovila). Stoga je sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i donio odluku kao u izreci presude.

 

Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, dužan je tuženiku nadoknaditi parnične troškove. Stoga je sud tuženiku, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora od 367.041,88 kuna, priznao parnični trošak u iznosu od 62.500,00 kuna (t. II. izreke rješenja).

              Parnični trošak tuženika odnosi se na trošak zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), budući da je tuženika zastupao odvjetnik, koji se sastoji od troška sastava odgovora na tužbu u iznosu od 5.000,00 kuna sukladno Tbr. 8/1, troška sastava podnesaka od 29. veljače 2016. godine, 22. srpnja 2016. godine, 19. travnja 2017. godine i 22. svibnja 2017. godine u iznosu od po 5.000,00 kuna (ukupno 20.000,00 kuna) sukladno Tbr. 8/1, troška zastupanja na ročištima 17. veljače 2016. godine, 14. lipnja 2016. godine, 30. studenog 2016. godine, 24. svibnja 2017. godine i 14. rujna 2017. godine u iznosu od po 5.000,00 kuna (ukupno 25.000,00 kuna) sukladno Tbr. 9/1, što ukupno iznosi 50.000,00 kuna uvećano za PDV u iznosu od 12.500,00 kuna sukladno Tbr. 42.

 

Tuženikov zahtjev za naknadu parničnog troška u preostalom iznosu od 6.250,00 kuna je neosnovan (t. III. izreke rješenja).

Sud tuženiku nije priznao trošak u navedenom iznosu koji se odnosi na trošak sastava (petog) podneska od 25. svibnja 2017. godine budući da sukladno odredbi Tbr. 8/1 sud ne može priznati naknadu za više od četiri podneska u prvostupanjskom postupku.

 

Rijeka, 16. listopada 2017. godine

 

 

Sudac

Tamara Jugo Smoljanović

 

 

 

 

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA:

              Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana objave na e-oglasnoj ploči, a u slučaju da nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 8 (osam) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovom sudu u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

1