- 1 -              II Kž 373/2017-4

Broj: II Kž 373/2017-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. V., zbog kaznenog djela iz članka 122. i drugih Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93. – pročišćeni tekst, 35/93. – ispravak, 108/95., 16/96. – pročišćeni tekst i 28/96. – dalje u tekstu: OKZ RH), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 26. rujna 2017. broj K-Rz-3/16, o produljenju istražnog zatvora nakon izrečene nepravomoćne presude, u sjednici održanoj 16. listopada 2017.,

r i j e š i o j e:

Odbija se žalba optuženog D. V. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu, nakon izrečene nepravomoćne presude kojom je optuženi D. V. proglašen krivim zbog počinjenja četiri kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava i to kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. u vezi s člankom 28. stavkom 2. OKZ RH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina, kaznenog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ RH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina, kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. u vezi s člankom 28. stavkom 2. OKZ RH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet godina i kaznena djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 2. OKZ RH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam godina, te je uz primjenu članka 43. stavaka 1. i 2. točke 2. OKZ RH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina, protiv optuženika je produljen istražni zatvor iz osnove u članku 123. stavku 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje u tekstu: ZKP/08.).

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženik po branitelju, odvjetniku T. F., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i protiv optuženika ukine istražni zatvor.

Žalba nije osnovana.

Naime, optuženik kao žalbenu osnovu ističe „bitne povrede odredaba Zakona o kaznenom postupku“, ali ne obrazlaže o kojim točno bitnim povredama odredaba kaznenog postupka bi se radilo, pa je rješenje ispitano sukladno odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08. te nije nađeno da bi bila počinjena neka od povreda na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. 

U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a na koju žalitelj upire navodom da je zaključivanje prvostupanjskog suda pogrešno jer je prvostupanjski sud odlučio produljiti primjenu mjere istražnog zatvora protiv optuženika i nakon donošenja nepravomoćne presude, a da mu pri tome u trajanje istražnog zatvora nije uračunao i vrijeme koje je optuženik proveo u ekstradicijskom pritvoru od 20. siječnja 2006. do 4. rujna 2009. i od 12. svibnja 2010. do 8. srpnja 2015., pa da je time povrijedio načelo razmjernosti, kao i da je isteklo maksimalno trajanje istražnog zatvora, potrebno je napomenuti slijedeće.

Optuženi D. V. se nalazi u istražnom zatvoru od izručenja 9. srpnja 2015. te se u maksimalno trajanje istražnog zatvora, određeno člankom 133. ZKP/08., uračunava samo ono vrijeme za koje je osoba bila lišena slobode po toj osnovi, odnosno po osnovi istražnog zatvora, ali ne i vrijeme provedeno ekstradicijskom istražnom zatvoru, jer se radi o lišenju slobode na temelju kvalitativno različite osnove. Naime, ekstradicijski istražni zatvor ima svrhu osiguranja prisutnosti optuženika dok se ne utvrdi postoje li zakonske pretpostavke za njegovo izručenje sukladno odredbama zakona države od koje se izručenje traži i međunarodnih konvencija, zbog čega se lišenje slobode u postupku ekstradicije ne može uračunavati u istražni zatvor u tijeku trajanja postupka kod domaćeg suda, a što je već ustaljena praksa ovog suda (rješenja VSRH, brojevi: II Kž 230/16-4, II Kž 496/14-4, II Kž 7/12-5).

U odnosu na navodnu povredu načela razmjernosti, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, dosadašnjim boravkom optuženika u istražnom zatvoru od 9. srpnja 2015., s obzirom na razmjer između težine kaznenog djela za koje je optuženik nepravomoćno proglašen krivim, visinu kazne na koju je osuđen, te nužnosti potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora za ostvarenje njegove svrhe, načelo razmjernosti nije ugroženo (članak 122. stavak 2. ZKP/08.).

Stoga je žalbeni navod optuženika o povredi načela razmjernosti, kao i da je isteklo maksimalno trajanje istražnog zatvora neosnovan, ali ujedno i kontradiktoran. To iz razloga što do povrede načela razmjernosti dolazi kad maksimalni rok trajanja istražnog zatvora nije dosegnut, ali trajanje istražnog zatvora više nije razmjerno težini počinjenog kaznenog djela, kazni koja je izrečena (ili koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku) te potrebi određivanja i trajanja istražnog zatvora, dok kod isteka maksimalnog roka trajanja istražnog zatvora istražni zatvor više ne može trajati jer je isteklo zakonom propisano maksimalno vrijeme njegovog trajanja.

U odnosu na daljnji žalbeni navod da je pravna situacija u ovom konkretnom predmetu usporediva s pravnom situacijom iz predmeta Županijskog suda u Zagrebu broj K-Rz-1/07, napominje se da se ne radi o identičnoj pravnoj situaciji, budući da je u navedenom predmetu Županijskog suda u Zagrebu i Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 23. ožujka 2015. broj U-III-1157/2015 naveo da je to osobit, atipičan i jedinstven slučaj u dosadašnjoj praksi koji se ne može podvesti ni pod jednu od uobičajenih situacija (točka 19. odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske od 23. ožujka 2015. broj U-III-1157/2015). Suprotno tom slučaju, u ovom konkretnom slučaju je pravna situacija identična nizu drugih predmeta u kojima se optuženik nalazio u bijegu te je njegova nazočnost nakon uhićenja u drugoj državi  osigurana izručenjem u Republiku Hrvatsku, pa mu se, kako je već navedeno, istražni zatvor računa od dana izručenja, dok se vrijeme provedeno u ekstradicijskom istražnom zatvoru u uračunava u izrečenu kaznu.

Isto tako, a protivno žalbenim navodima optuženika, procesna situacija u ovom predmetu nije identična niti s procesnom situacijom koja je bila predmetom rješavanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj II Kž-274/2009 (rješenje od 28. travnja 2009.) u povodu žalbe na rješenje Županijskog suda u Vukovaru od 20. prosinca 2012. broj K-35/11, jer je u tom predmetu do ukidanja istražnog zatvora, zbog povrede načela razmjernosti, došlo u obnovljenom postupku, a u ovom konkretnom slučaju se ne radi niti o pravomoćnoj presudi niti o obnovljenom postupku.

Stoga je protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud osnovano protiv optuženog D. V. produljio istražni zatvor iz osnove u članku 123. stavku 2. ZKP/08., budući da je sukladno navedenoj zakonskoj odredbi primjena mjere istražnog zatvora obvezna. Naime, navedena zakonska odredba izričito propisuje da će se pri izricanju presude uvijek odrediti ili produljiti istražni zatvor protiv optuženika kojem je izrečena kazna zatvora od pet godina ili teža kazna, a budući da je optuženom D. V. izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju 15 godina, to je prvostupanjski sud bio obvezan protiv optuženika produljiti istražni zatvor iz osnove u članku 123. stavku 2. ZKP/08.

Slijedom navedenog, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 16. listopada 2017.