- 1 -              II Kž 375/2017-4

Broj: II Kž 375/2017-4

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog S. R. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93. – pročišćeni tekst, 35/93. – ispravak, 108/95., 16/96. – pročišćeni tekst i 28/96. – dalje u tekstu: OKZ RH), odlučujući o žalbi okrivljenog Č. B. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 15. rujna 2017. broj Kov-Rz-3/17, o produljenju istražnog zatvora nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 16. listopada 2017.,

r i j e š i o   j e:

Odbija se žalba okrivljenog Č. B. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu, nakon podignute optužnice protiv okrivljenog S. R. i okrivljenog Č. B. zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. OKZRH, pod točkom I. izreke rješenja, na temelju članka 127. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.) produljen je istražni zatvor protiv okrivljenog Č. B. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni Č. B. po branitelju, odvjetniku L. D., bez izričitog navođenja žalbene osnove, s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači na način da se prihvati prijedlog okrivljenika i istome odredi jamstvo u iznosu 250.000,00 kuna, odnosno da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Žalbe nije osnovana.

Iako okrivljeni Č. B. izričito ne navodi žalbenu osnovu, iz sadržaja žalbe proizlazi da se isti žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, smatrajući da činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda ne opravdavaju produljenje istražnog zatvora protiv tog okrivljenika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. Međutim, budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja prilikom odlučivanja o daljnjoj primjeni mjere istražnog zatvora, kako u pogledu opće pretpostavke iz članka 123. stavka 1. ZKP/08., tako i posebnih pretpostavki te potom ispravno zaključio da one opravdavaju produljenje mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08., to je činjenično stanje u pobijanom rješenju potpuno i pravilno utvrđeno. Također, prvostupanjski je sud valjano obrazložio zašto smatra mjeru istražnog zatvora u konkretnom slučaju nužnom, odnosno zašto istu nije prihvatljivo zamijeniti mjerom jamstva u iznosu od 250.000,00 kuna, a koju je okrivljeni Č. B. predložio.

Pri tome pravilnost pobijanog rješenja nije dovedena u pitanje žalbenim navodima okrivljenika kojima prvo navodi da "neće polemizirati s tvrdnjom ŽDO u Splitu kako postoji osnovana sumnja da bi II-okr. Č. B. na način opisan u optužnici počinio kazneno djelo ratnog zločina iz čl. 120. st. 1. OKZRH", da bi potom u žalbi naveo i da on "u svakom slučaju i bez ikakve dileme, u svojoj obrani otklanja odgovornost za kazneno djelo ratnog zločina iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, preciznije opisanog u dispozitivu optužnice." Na taj način okrivljenik žalbenim navodima osporava postojanje osnovane sumnje da je počinio inkriminirano mu kazneno djelo. No, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da osnovana sumnja da je okrivljeni Č. B. počinio inkriminirano mu kazneno djelo proizlazi iz optužnice Županijskog državnog odvjetništva u Splitu broj K-DO-11/2017 od 13. rujna 2017. kao i dokaza na kojima se optužnica temelji. K tome, potrebno je naglasiti da je prilikom odlučivanja o primjeni mjere istražnog zatvora dovoljno utvrditi odgovarajući stupanj osnovane sumnje da je okrivljenik počinio kazneno djelo, a što je prvostupanjski sud i učinio.

Nadalje, neosnovani su i žalbeni navodi okrivljenika o tome da ne postoje one osobite okolnosti koje upućuju na opasnost da će on, u slučaju puštanja na slobodu, pobjeći i time postati nedostupan tijelima kaznenog progona. Međutim, okrivljenik uz to što je državljanin Republike Hrvatske ujedno je i državljanin Crne Gore, ali ga ništa ne veže uz područje Republike Hrvatske. Naime, u Republici Hrvatskoj uopće ne boravi niti ima ikakvu imovinu, a niti obavlja poslovnu djelatnost. Okrivljeni Č. B., kako sam navodi prilikom prvog iskazivanja, ima prebivalište u H. N. u Crnoj Gori, čije državljanstvo ima, ali kada ne plovi, jer radi kao kapetan duge plovidbe, živi s obitelji u B.

Stoga, kada se prethodno navedene okolnosti dovedu u vezu s težinom kaznenog djela koje se okrivljeniku stavlja na teret podignutom optužnicom, sve te okolnosti u svojoj ukupnosti, a kako to ispravno zaključuje i prvostupanjski sud, predstavljaju one osobite okolnosti koje upućuju na realnu i konkretnu opasnost, da će okrivljeni Č. B., u slučaju puštanja na slobodu, pobjeći i time postati nedostupan tijelima kaznenog progona Republike Hrvatske, upravo u cilju izbjegavanja moguće kaznene odgovornosti. To tim više što okrivljenik ima državljanstvo Crne Gore, pa njegovim odlaskom u Crnu Goru, koja nije članica Europske unije, ne bi mogao biti realiziran europski uhidbeni nalog niti Crna Gora izručuje svoje državljane. Niti okolnost da je poslodavac spreman osigurati okrivljeniku radno mjesto u Amsterdamu, a čime bi, prema stavu obrane, bio u dosegu europskog uhidbenog naloga, ne otklanja opasnost od bijega, jer i u tom slučaju može napustiti područje Kraljevine Nizozemske i otići u neku drugu državu koja nije članica Europske unije ili u Crnu Goru, čije državljanstvo ima.

Kraj takvog stanja stvari, pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nužnosti produljenja primjene mjere istražnog zatvora protiv okrivljenog Č. B. nije dovedena u sumnju ni njegovim žalbenim navodima da je posljedica kaznenog djela koje mu se inkriminira samo imovinska šteta, pri čemu nije bilo ljudskih žrtava, kao i polemiziranje s navodom državnog odvjetnika o posebno teškim okolnostima počinjenja kaznenog djela.

U odnosu na primjenu blažih mjera, prvostupanjski je sud valjano obrazložio zašto smatra mjeru istražnog zatvora u konkretnom slučaju nužnom i zašto istu nije prihvatljivo zamijeniti predloženim jamstvom u iznosu od 250.000,00 kuna. Naime, okrivljenik je prilikom prvog ispitivanja pred državnim odvjetnikom, naveo da je vlasnik stana u H. N., suvlasnik stana u B. i suvlasnik osobnog vozila, a kada radi (plovi po sedam mjeseci godišnje) zarađuje od 9.000,00 do 12.000,00 Eura mjesečno (dakle u prosjeku 6.000,00 eura mjesečno u jednoj godini). Oženjen je i otac dvoje djece od kojih je jedno punoljetno. Stoga, a imajući na umu sve okolnosti o kojima ovisi visina jamstva (članak 103. stavak 2. ZKP/08.), i ovaj, drugostupanjski sud je stava da se svrha primjene istražnog zatvora, a s obzirom na imovno stanje okrivljenika i težinu kaznenog djela, ne bi mogla postići primjenom predloženog jamstva u iznosu od 250.000,00 kuna.

Slijedom navedenog, a budući da žalbenim navodima nije dovedena u sumnju osnovanost pobijanog rješenja niti su ostvarene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 16. listopada 2017.