Baza je ažurirana 22.08.2025.
zaključno sa NN 85/25
EU 2024/2679
- 1 - II Kž 374/2017.-4
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog T. D. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. i drugih Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 53/91., 39/92., 91/92., 31/93., 35/93., 108/95., 16/96. i 28/96. - dalje u tekstu: OKZRH), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog E. B. podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Splitu od 5. rujna 2017. broj K-Rz-12/15., o ukidanju istražnog zatvora i određivanju primjene mjere opreza, u tijeku postupka nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 16. listopada 2017.,
r i j e š i o j e:
Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog E. B. kao neosnovane.
Obrazloženje
Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Splitu, u tijeku postupka nakon dopuštene obnove kaznenog postupka protiv optuženog T. D. i optuženog E. B., zbog kaznenih djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZRH i ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZRH, pod točkom I. izreke, na temelju članka 98. stavaka 1. i 2. točke 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje u tekstu: ZKP/08.), optuženicima T. D. i E. B. određena je primjena mjere opreza obveze redovitog javljanja dežurnom policijskom službeniku svakih 15 dana, pri čemu je optuženi T. D. dužan javljati se dežurnom policijskom službeniku II. Policijske postaje S., a optuženi E. B. dežurnom policijskom službeniku I. Policijske postaje S., s time da su policijski službenici dužni evidentirati provođenje mjera opreza sukladno odredbi članka 99. stavka 3. ZKP/08., a sve počevši od 11. rujna 2017. Ujedno je određeno da će navedena mjera opreza trajati do pravomoćnosti presude s time da će se u slučaju nepridržavanja ista zamijeniti istražnim zatvorom. Pod točkom II. izreke je zbog odluke pod točkom I. protiv optuženika T. D. i E. B. ukinut istražni zatvor.
Protiv tog je rješenja žalbu podnio državni odvjetnik, ne navodeći izričito žalbene osnove, a predlažući „da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu, te preinači prvostupanjsko rješenje na način da protiv optuženika T. D. i E. B. produlji istražni zatvor temeljem odredbe članka 123. stavak 1. točka 1. Zakona o kaznenom postupku /08.“.
Žalbu je protiv navedenog rješenja podnio i optuženi E. B. i to osobno i po branitelju V. B., odvjetniku iz V. G.. Osobna žalba podnesena je zbog „bitne povrede ZKP-a: čl. 468 st. 1 toč. 10, čl 468 st. 2“ te pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se primijenjena mjera opreza ukine. U žalbi po branitelju nisu navedene žalbene osnove, a predlaže se da se „usvoji žalbu okrivljenika E. B. i ukine pobijano rješenje Županijskog suda u Splitu br. K-Rz-12/15 od 5.09.2017, kao nezakonito.“. Budući da se obje žalbe optuženog E. B. sadržajno poklapaju i međusobno nadopunjuju, to će iste biti razmatrane kao jedna optuženikova žalba.
Žalbe državnog odvjetnika i optuženog E. B. nisu osnovane.
Protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se svrha istražnog zatvora protiv optuženog T. D. i optuženog E. B. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. može s uspjehom ostvariti primijenjenom mjerom opreza iz članka 98. stavka 2. točke 3. ZKP/08., odnosno obvezom redovitog javljanja dežurnom policijskom službeniku svakih 15 dana.
Pravilnost pobijane odluke nije s uspjehom dovedena u sumnju žalbenim navodima državnog odvjetnika kojima niti ne ističe neke nove okolnosti, već samo traži preocjenu utvrđenih okolnosti, smatrajući da iste ne pružaju dostatnu garanciju da optuženici T. D. i E. B. uz izrečenu im mjeru opreza neće pobjeći i skrivati se i na taj način otežati vođenje ovog postupka.
Naime, na strani optuženika T. D. i E. B. doista postoje one osobite okolnosti koje u svojoj ukupnosti upućuju na postojanje realne opasnost da će oni boravkom na slobodi postati nedostupni državnim tijelima. Te okolnosti proizlaze iz činjenice da je optuženi T. D. za vrijeme trajanja ranijeg postupka gotovo 14 godina bio u bijegu, sve do 19. veljače 2016. kada je uhićen, a optuženi E. B. je u tijeku ranijeg postupka pobjegao te je bio u bijegu do 22. kolovoza 2015. kada je uhićen nakon više od deset godina. Dakle, iako su znali da se protiv njih vodi kazneni postupak, optuženici su pobjegli i dugi niz godina nisu bili dostižni državnim tijelima unatoč izdanoj tjeralici pa se protiv njih kazneni postupak vodio u njihovoj odsutnosti.
No, unatoč postojanju opasnosti da će navedeni optuženici postati nedostupni, odnosno pobjeći, i ovaj sud, a protivno navodima u žalbi državnog odvjetnika, smatra da se svrha mjere istražnog zatvora u konkretnoj situaciji može ostvariti i izrečenom im mjerom obveze redovitog javljanja. Naime, prema već ustaljenoj praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske, prilikom odlučivanja o daljnjoj primjeni mjere istražnog zatvora sudovi su dužni navesti konkretne, dostatne i individualizirane razloge koji opravdavaju primjenu ove najteže mjere osiguranja nazočnosti okrivljenika i koji s duljinom trajanja te mjere zahtijevaju sve podrobnije razloge. Imajući na umu da se prema podacima u spisu predmeta, a na koje se pravilno poziva i prvostupanjski sud i pobijanom rješenju, optuženici u razdoblju u kojem su se nalazili na slobodi (od 23. lipnja 2017. pa nadalje) uredno javljali dežurnim službenicima policijskih postaja nadležnih prema njihovom prebivalištu te se odazivali na pozive za raspravu, očito je da bojazan od njihovog bijega nije uznapredovala, već se, naprotiv, svrha istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 1. ZKP/08. s uspjehom može ostvariti i primjenom mjere opreza iz članka 98. stavka 2. točke 3. ZKP/08., odnosne obveze redovitog javljanja nadležnoj policijskoj postaji. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da se otklanjanje opasnosti od bijega na strani optuženika T. D. i E. B. može s uspjehom ostvariti upravo primijenjenom im mjerom opreza, zbog čega je i prema ocjeni ovog suda protiv tih optuženika trebalo ukinuti istražni zatvor.
Pritom, a s obzirom na to da se je prvostupanjski sud u pobijanom rješenju pozvao i na vrijeme koje su optuženici do sada proveli u istražnom zatvoru, nije u pravu državni odvjetnik kada smatra da je istražni zatvor protiv optuženika ukinut zbog razmjera pa da stoga nema mjesta primjeni mjere opreza. No, iako je točno da je prvostupanjski sud vodio računa i o vremenu koje su optuženici T. D. i E. B. do sada proveli u pritvoru i istražnom zatvoru, nije riječ o ukidanju istražnog zatvora zbog duljine njegovog trajanja u odnosu na očekivanu kaznu, već je to vrijeme uzeto u obzir kao vrijeme koje je zasigurno utjecalo na optuženike da se u daljnjem tijeku postupka pridržavaju naložene im mjere opreza.
Pored toga, optuženici T. D. i E. B. su upozoreni da će se u slučaju nepridržavanja izrečene im mjere opreza ista zamijeniti istražnim zatvorom.
Pobijajući osnovanost primjene mjere opreza prema njemu, optuženi E. B. prvenstveno pobija postojanje osnovane sumnje da bi počinio na teret mu stavljena kaznena djela ratnog zločina iz članka 120. stavka 1. OKZRH i članka 122. OKZRH. No, protivno takvim žalbenim navodima, odgovarajući stupanj osnovane sumnje da je optuženik počinio terećena mu kaznena djela proizlazi iz pravomoćne optužnice i podataka u spisu, čime je ispunjena opća zakonska pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora iz osnove u članku 123. stavku 1. ZKP/08. protiv optuženika. Prilikom donošenja odluke o osnovanosti daljnje primjene mjere istražnog zatvora, a onda i mjere opreza kao njegove svrhovite zamjene, ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud nisu se ovlašteni upuštati u ocjenu pravilnosti činjeničnih utvrđenja te dokazne snage izvedenih dokaza. Stoga su ti žalbeni navodi neosnovani.
Jednako tako, a protivno žalbenim navodima, nije proteklo niti najdulje vrijeme koje optuženik, s obzirom na zaprijećenu kaznu za terećena mu kaznena djela može provesti u istražnom zatvoru, a što bi također predstavljalo zapreku da se prema optuženiku primijeni mjera opreza. Naime, kod određivanja najduljeg trajanja istražnog zatvora mjerodavna je kazna koja je propisana za djelo koje se optuženiku stavlja na teret, a ne visina kazne na koju je optuženik osuđen u postupku čija je sada dopuštena obnova. S obzirom na to da se optuženi E. B. tereti za počinjenje kaznenog djela za koje je zaprijećena kazna zatvora u trajanju 20 godina, a koja je prema odredbama OKZRH najteža kazna i koja je prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenom na sjednici Kaznenog odjela od 19. veljače 2016. izjednačena u pogledu primjene svih procesnih odredbi s kaznom dugotrajnog zatvora kako je ona propisana prema KZ/11., to sukladno odredbi članka 131. stavka 1. točke 6. ZKP/08. do donošenja presude suda prvog stupnja istražni zatvor može trajati najdulje tri godine. Budući da se prema ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u trajanje istražnog zatvora uračunava samo vrijeme koje je optuženik proveo u istražnom zatvoru, a ne i vrijeme provedeno na izdržavanju kazne, to u konkretnoj situaciji nije proteklo niti najdulje vrijeme trajanja istražnog zatvora, pa su neosnovani i ovi optuženikovi žalbeni navodi.
Optuženi E. B. kroz opsežne žalbene navode ponovno iznosi i svoje viđenje ovog kaznenog postupka te ističe niz tvrdnji kojima upire na to da su cijeli taj postupak, pa tako i ova odluka o zamjeni istražnog zatvora mjerom opreza, nezakoniti. Međutim, ni ti žalbeni navodi nisu od utjecaja prilikom odlučivanja o žalbi protiv rješenja o ukidanju istražnog zatvora i određivanju primjene mjere opreza.
Budući da žalbenim navodima državnog odvjetnika i optuženog E. B. nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja niti su u njemu ostvarene povrede na koje ovaj drugostupanjski sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
Zapisničarka: Martina Slunjski, v. r. |
|
Predsjednik vijeća: Damir Kos, v. r. |
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.