1                        Poslovni broj: UsI-280/16-10

 

 

Poslovni broj: UsI-280/16-10

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

      Split, Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Splitu, po sutkinji toga suda Mireli Valjan-Harambašić, te Radojki Ćupurdiji, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice A. Z., protiv tuženika Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje Republike Hrvatske, Zagreb, Radnička cesta 22, radi stambenog zbrinjavanja, nakon usmene i javne rasprave, zaključene 5. listopada 2017., objavom odluke temeljem čl. 61. st. 5. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), 13. listopada 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja Državnog ureda za obnovu i stambeno zbrinjavanje Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-371-01/15-01/508, URBROJ: 510-04-01-01/2-16-03 od 14. srpnja 2016. godine.

 

Obrazloženje

 

Osporenim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-371-01/15-01/508, URBROJ: 510-04-01-01/2-16-03 od 14. srpnja 2016., odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice izjavljena protiv rješenja Ureda državne uprave u S.-d. ž., Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: 371-05/14-01/18, URBROJ: 2181-05-01/40-15-6 od 12. svibnja 2015.

Tužiteljica u pravovremeno podnesenoj tužbi osporava zakonitost rješenja tuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a posljedično tome i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužiteljica u tužbi u bitnom navodi da je njezina sada pok. majka A. M., kao nositelj stanarskog prava na stanu u S., za živoga podnijela u zakonskom roku zahtjev za otkup stana, sa svom dokumentacijom koju propisuje zakon. Tužiteljica ističe da je sukladno zakonu, nadležno tijelo u roku od 30 dana bilo dužno odgovoriti na njen zahtjev, na koji način da nije postupljeno, čime je prekršen zakon na štetu podnositelja zahtjeva. Takvim postupanjem da je nadležno tijelo onemogućilo podnositelju zahtjeva za otkup stana da izvrši otkup stana. Tužiteljica posebno ističe da su netočni navodi u osporenom rješenju da je Ugovor između “Vojne ustanove za upravljanje i održavanje SF JNA J.-S.” kao davatelja stana i A. M. kao nositelja stanarskog prava, zaključen 13. kolovoza 1990. godine i da po ovom Ugovoru nisu navedeni članovi obitelji stanara, zato što je njen pok. otac B. M. tada bio živ. Iz obrazloženja osporenog rješenja da je prvi put saznala da je njezinoj pok. majci A. M. oduzeto stanarsko pravo, a priznato trećoj osobi. Nijedan formalni pravni akt na te okolnosti do sada da nije dobila (a ni njezina pok. majka dok je bila u životu), a da je obaveza voditelja postupka saslušati i obavijestiti stranku o toku i ishodu postupka, čime da su prekršena njezina Ustavna i Zakonska prava. Nadalje tužiteljica navodi da tuženik protivno Zakonu zanemaruje činjenicu da zahtjev za otkup stana egzistira i da nije riješen i usprkos tome oduzima stanarsko pravo njezinoj majci, a dodjeljuje stanarsko pravo osobi koja nema valjanog pravnog osnova da bude nositelj stanarskog prava na stanu u S., koji stan je već u proceduri za rješavanje otkupa istog. Ističe da nema pravnog utemeljenja da se pored već postojećeg postupka otkupa stana vodi paralelni postupak po istom osnovu. Predlaže poništiti osporeno rješenje tuženika.

Tuženik u dostavljenom odgovoru na tužbu naveo je da u cijelosti ostaje pri odluci i navodima osporavanog rješenja i predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan. Iz dokaza u spisu nespornim proizlazi kao što je to obrazloženo i u osporavanom rješenju da tužiteljica na adresi stana u S., nije imala prijavljeno prebivalište, niti je prebivala, odnosno da sa bivšom nositeljicom stanarskog prava nije činila zajedničko domaćinstvo, shodno čemu na strani tužiteljice nije ispunjen uvjet iz članka 2. stavak 5. Uredbe o utvrđivanju statusa bivših nositelja stanarskih prava i članova njihovih obitelji, te uvjetima i postupku njihovog stambenog zbrinjavanja („Narodne novine“, broj 133/13), iz kojih razloga su odbijeni zahtjev i žalba tužiteljice.

Sud je 5. listopada 2017. održao javnu raspravu, te je strankama, u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17) dana mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora, na koju raspravu je pristupila tužiteljica, dok uredno pozvani tuženik nije pristupio, stoga je Sud temeljem ovlaštenja iz članka 39. stavak 2. ZUS-a raspravu održao u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

Koristeći navedeno pravo tužiteljica je istaknula da je njezina sada pok. majka A. M. 11. listopada 1995. godine podnijela zahtjev za kupnju predmetnog stana i garaže u vlasništvu R. H., a na kojem je imala stanarsko pravo, s tim da je njezina majka umrla osam mjeseci nakon podnošenja zahtjeva, odnosno 25. svibnja 1996. godine. O navedenom zahtjevu da nije nikada odlučeno. Radi navedenog tužiteljica je kao zakonska nasljednica podnijela zahtjev za stambeno zbrinjavanje 2012. godine na predmetnom stanu, a koji zahtjev je odbijen s obrazloženjem da nije bila član obiteljskog domaćinstva i da nije imala prijavljeno prebivalište na toj adresi, te da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 2. st. 5. Uredbe o utvrđivanju statusa bivših nositelja stanarskog prava i članova njihovih obitelji. Međutim, tužiteljica ističe da je osporeno rješenje tuženika nezakonito jer je drugoj osobi priznato stanarsko pravo 1999. godine, za što je prvi put saznala po primitku prvostupanjskog rješenja. Tužiteljica ističe da joj nije jasno po kojem je pravnom osnovu treća osoba mogla steći stanarsko pravo na predmetnom stanu na kojem je stanarsko pravo imala njezina majka, koja je u zakonskom roku podnijela zahtjev za otkup istog. Nadalje tužiteljica ukazuje da joj to rješenje nikada nije bilo dostavljeno. Tužiteljica ukazuje da zbog ne rješavanja o zahtjevu njezine majke kao prethodnom pitanju, nije bilo pravne osnove za donošenje osporenog rješenja kojim se utvrđuje da je trećoj osobi priznato stanarsko pravo na predmetnom stanu.

Na navedenoj raspravi tužiteljica je izvršila uvid u Odluku od 21. srpnja 1999., kojom je M. S. priznato stanarsko pravo na stanu u S., kat 1, broj stana 3.

Sud je izveo dokaze uvidom u svu dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje, te uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu upravnog spora. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

Na temelju razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja, sukladno odredbi članka 55. stavak 3. ZUS-a, ovaj Sud utvrdio je da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.

Prema odredbi članka 13. stavak 1. Uredbe o utvrđivanju statusa bivših nositelja stanarskih prava i članova njihovih obitelji, te uvjetima i postupku njihovog stambenog zbrinjavanja (Narodne novine, br. 133/13, u daljnjem tekstu: Uredba) zahtjeve za stambeno zbrinjavanje bivših nositelja stanarskog prava koji su zaprimljeni na temelju Zaključka o načinu stambenog zbrinjavanja povratnika koji nisu vlasnici kuće ili stana, a živjeli su u stanovima u društvenom vlasništvu (bivši nositelji stanarskog prava) na područjima R. H., koja su izvan područja posebne državne skrbi (Narodne novine, br. 100/03), Zaključka Vlade R. H., od 9. prosinca 2004. godine (Narodne novine, br. 179/04), Zaključka Vlade R. H., od 30. lipnja 2005. godine (Narodne novine, br. 79/05), Odluke o stambenom zbrinjavanju povratnika - bivših nositelja stanarskog prava izvan područja posebne državne skrbi (Narodne novine, br. 29/11, 139/11) i Odluke o stambenom zbrinjavanju povratnika - bivših nositelja stanarskog prava izvan područja posebne državne skrbi (Narodne novine, br. 42/13), koji nisu riješeni do stupanja na snagu ove Uredbe, riješit će mjesno nadležni uredi državne uprave u županijama, odnosno nadležno tijelo G. Z. prema odredbama ove Uredbe.

Prema odredbi članka 2. stavak 1. točke 1. Uredbe, stambeno zbrinjavanje osigurava se davanjem u najam stana u vlasništvu R. H.

Prema odredbi članka 2. stavak 5. Uredbe pravo na stambeno zbrinjavanje po ovoj Uredbi može ostvariti član uže obitelji bivšeg nositelja stanarskog prava pod uvjetom da je s njim živio neprekidno u stanu u društvenom vlasništvu na području R. H. do dana gubitka stanarskog prava.

Sud je uvidom u spis tuženika utvrdio da je tužiteljica 2. siječnja 2012. podnijela zahtjev za stambeno zbrinjavanje davanjem u najam stana u državnom vlasništvu, izvan područja posebne državne skrbi – u S., koji zahtjev je podnesen na temelju statusa člana obitelji bivšeg nositelja stanarskog prava M. A., majke tužiteljice.

Nakon podnošenja zahtjeva, tužiteljica je u spis dostavila i podnesak od 29. prosinca 2011. u kojem je navela da su u predmetnom stanu od 1977. živjeli njezini roditelji B. i A. M., kao nosioci stanarskog prava, te sestra L. M. Nadalje, da je od 1991., nakon smrti oca u stanu nastavila živjeti njezina majka A. M., te je pozvala i unuku M. Z. da živi s njom. Njezina majka 1995. podnijela je zahtjev za kupnju predmetnog stana i garaže u vlasništvu R. H., o kojem zahtjevu nije odlučeno.

Tijekom provedenog postupka prvostupanjsko tijelo utvrdilo je da je A. M., majka tužiteljice, bivši nositelj stanarskog prava na stanu u S., bez članova obiteljskog domaćinstva, a sve nakon smrti supruga B. M., što je utvrđeno temeljem Ugovora o korištenju stana od 25. srpnja 1991. godine, broj: 10-418 i uvidom u Izvod iz matične knjige rođenih Ureda državne uprave u D.-n. ž., Matičnog ureda C., Klasa: 223-02/09-08/298 od 29. travnja 2009. Naime, uvidom u navedeni Izvod iz matične knjige rođenih utvrđeno je da je tužiteljica 13. kolovoza 1975. sklopila brak sa Ž. Z. u H. N., R. C. G., dok je uvidom u potvrdu Ministarstva obrane R. H., Uprave za materijalne resurse od 23. listopada 2014., utvrđeno da su posljednji nositelji stanarskog prava B. i A. M. preminuli, te su brisani iz evidencije nositelja stanarskog prava. Uvidom u potvrdu Policijske uprave s.-d. utvrđeno je da za tužiteljicu nemaju podatke o prijavljenom prebivalištu u R. H.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev tužiteljice, s obrazloženjem da tužiteljica do 8. listopada 1991. nije imala prijavljeno prebivalište u S., te da nije bila član obiteljskog domaćinstva bivše nositeljice stanarskog prava A. M.

Osporenim rješenjem tuženik je odbio žalbu tužiteljice utvrdivši da spisu prileži i Odluka Ministarstva obrane R. H. od 21. srpnja 1999., kojom je M. S. priznato stanarsko pravo na stanu u S., te očitovanje istog tijela da su posljednji nositelji stanarskog prava na predmetnom stanu bili B. i A. M., a da tužiteljica na stanu u S. nije imala prijavljeno prebivalište. Kako iz podataka spisa, kao i izjave tužiteljice od 29. prosinca 2011., proizlazi da je do 1991. u istom živjela samo majka tužiteljice, dok je tužiteljica od udaje 1975. prebivala u C. G., H. N., tuženik je utvrdio da na strani tužiteljice nije ispunjen uvjet iz članka 2. stavak 5. Uredbe za priznanje predmetnog prava.

Ujedno se tuženik u obrazloženju osporenog rješenja očitovao na žalbeni navod tužiteljice, u svezi zahtjeva koji je Ministarstvu obrane R. H., za života podnijela majka tužiteljice, utvrdivši da isti nije predmet tog postupka, niti je u nadležnosti tog tijela, te je tuženik postupio sukladno odredbi članka 120. stavku 3. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj: 47/09, dalje: ZUP-a),

Uvidom u Odluku Ministarstva obrane R. H., Sektora za gospodarenje, Uprave za stambene poslove, Klasa: 370-01/95-04/645, Ur.broj: 512M3-030303 od 21. srpnja 1999., koja prileži spisu tuženika, razvidno je da je M. S. priznato stanarsko pravo na stanu u S., s obrazloženjem da imenovana koristi stan od siječnja 1995.

Kako iz podataka spis proizlazi da tužiteljica od 1975. prebiva u C. G., odnosno da tužiteljica od 1975. nije neprekidno živjela u predmetnom stanu sa nositeljima stanarskog prava B. i A. M., a koje stanarsko pravo je nakon smrti imenovanih Odlukom od 21. srpnja 1999. priznato trećoj osobi M. S., pravilno je i zakonito utvrđeno da na strani tužiteljice nije ispunjen uvjet za priznanje prava na stambeno zbrinjavanje, propisan člankom 2. stavkom 5. Uredbe.

S obzirom da tužiteljica ne ispunjava uvjet za stambeno zbrinjavanje, jer do 8. listopada 1991. nije prebivala u S., niti eventualna odluka o usvajanju zahtjeva za kupnju predmetnog stana, koji je za života 11. listopada 1995. podnijela majka tužiteljice A. M., ne bi utjecala na drugačije odlučivanje u predmetnom upravnom postupku, te utoliko, ista po ocjeni ovog suda ne predstavlja prethodno pitanje u smislu članka 55. ZUP-a.

Ujedno je za istaknuti kako je predmet ovog spora sukladno odredbi članka 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporenog rješenja, dok tužiteljica u slučaju da nadležno upravno tijelo (Ministarstvo obrane R. H.), nije odlučilo o postavljenom zahtjevu njezine sada pok. majke A. M., zaštitu svojih prava kod istih može zatražiti dostavom podneska kojim se legitimira kao zakonska nasljednica A. M., te zatražiti nastavak postupka, odnosno dostavu rješenja o obustavi postupka, ovisno o naravi predmetne upravne stvari, sukladno članka 39. ZUP-a.

S obzirom na navedeno, kako je po ocjeni ovog suda osporeno rješenje zasnovano na zakonu, pri čemu nije utvrđen koji od razloga ništavosti pojedinačne odluke na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 128. stavak 1. ZUP-a, to je na temelju odredbe članka 57. stavak 1. ZUS-a presuđeno kao u izreci.

 

U Splitu, 13. listopada 2017.

 

      S U T K I N J A

 

     Mirela Valjan-Harambašić, v. r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske.

 

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Radojka Ćupurdija