Gž-157/2017-2

 

 

 

Poslovni broj: Gž-157/2017-2

 

 

U I M E   R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sucu tog suda Dragici Samardžić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja 1. M. L. iz Z., OIB: ..., 2. V. L. iz Z., OIB: ..., oba zastupani po punomoćniku D. B., odvjetnik iz R., protiv tuženice Republika Hrvatska, Ministarstvo pravosuđa, OIB: ..., zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu, građansko-upravni odjel, Riva 8, radi naknade štete, rješavajući žalbe tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pn-538/15-24 od 4. studenog 2016. godine, dana 12. listopada 2017. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

1. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pn-538/15-24 od 4. studenog 2016. godine u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev pod točkom II. i IV. izreke.

 

2. Preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja M. L. za isplatom iznosa od 15.250,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 14. 02. 2013. g. i pod točkom III. izreke na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice V. L. za isplatom iznosa od 15.000,00 kuna zajedno s pripadajućim kamatama koje teku od 14. 02. 2013. g. te pod točkom V. na način da se odbija zahtjev tužitelja da im se naknadi trošak postupka.

 

3. Dužni su tužitelji, u roku od 15 dana, naknaditi tuženici trošak postupka u iznosu od 8.500,00 kuna.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom citiranom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju pod 1. M. L. isplati iznos od 15.250,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, koja na taj iznos teče od 14. veljače 2013. do 31. srpnja 2015., (točka I. izreke), a sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 5.000,00 kuna tužitelj pod 1. se odbija (točka II. izreke), da tužiteljici pod 2. V. L. naknadi štetu isplatom iznosa od 15.000,00 kuna zajedno s pripadajućim kamatama koje teku od 14. veljače 2013. do 31. 07. 2015. g. (točka III. izreke), dok se tužiteljica pod 2. s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 4.000,00 kuna odbija (točka IV. izreke), pod točkom V. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljima nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 22.855,00 kuna.

 

Protiv navedene presude žale se obje stranke.

 

Tužitelji pobijaju prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. i IV. izreke, te u odluci o troškovima postupka zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenog razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99,117/03,88/05,2/07-odluka USRH, 84/08, 96/08 - odluka USRH, 123/08, 57/11,148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 43/13-rješenje USRH, 89/14 - dalje ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu parničnog troška u cijelosti.

 

Tuženica žalbu izjavljuje protiv dijela prvostupanjske presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova postupka (točka I. i III. i V. izreke), zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a predlažući da se presuda u pobijanom dijelu preinači i u cijelosti odbije tužbeni zahtjev.

 

Na žalbe nije odgovoreno.

 

Žalba tužitelja nije osnovana, dok je žalba tuženice osnovana.

 

U provedenom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Predmet spora je zahtjev da se tužiteljima naknadi štetu koju su pretrpjeli uslijed nezakonitog i nepravilnog rada suda u ovršnom postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Ovr-3146/11.

 

Navedeni tužbeni zahtjev tužitelji temelje na tvrdnji da je Republika Hrvatska odgovara za nezakonit rad suca u ovršnom postupku koji je rezultirao štetom u vidu povrede prava osobnosti tužitelja.

 

Pred prvostupanjskim postupkom, kao i u ovoj fazi postupka, sporni su osnov i visina odgovornosti.

 

Prvostupanjski je sud po valjano provedenom dokaznom postupku utvrdio:

 

- da je dana 28. studenog 2012. u stanu u R., na adresi G. C. 4 (vlasništvo sina tužitelja) temeljem pravomoćnog rješenja o ovrsi Općinskog suda u Rijeci posl.br. Ovr-3146/11 od 22. rujna 2011. (ovrhovoditelja T. K. protiv ovršenice A. G.) pristupio sudski ovršitelj radi provedbe ovrhe iseljenjem i predaje u posjed stana ovrhovoditelju i da je tom prilikom ustanovljeno da je predmet ovrhe bio pogrešno naznačen u zaključku suda o uredovanju, odnosno pogrešno navedena adresa na kojoj je trebalo provesti ovrhu iseljenjem ovršenice,

- da tijekom uredovanja nije bilo narušavanja javnog reda i mira, a iz predmetnog stana je bez uporaba sredstva prisile bio udaljen jedino Ž. G. koji nije bio stranka u postupku,

- da je sudski ovršitelj uvažio i u zapisnik unio sve prigovore tužitelja i da je kasnijim zaključkom ispravljena pogreška i navedena točna na kojoj se imala provesti ovrha.

 

Prvostupanjski sud na temelju gornjih utvrđenja zaključio je da se nepravilni rad (kojeg kvalificira kao olako i nemarno postupanje) očituje u činjenici da sudac tijekom cijelog postupka nije uvidio da nekretnina koja je bila predmet ovrhe po površini, opisu, katastarskoj čestici i adresi ne odgovara nekretnini koja je stvarno trebala biti predmet ovrhe. Nadalje, da je zbog takvog postupanja tužiteljima nastala šteta koja se ogleda kroz povredu časti i ugleda zbog preživjelog šoka, neugodnosti i sramote te pretrpljeni strah, i umanjenu životnu aktivnost. U pravcu utvrđenja intenziteta i trajanja straha te stupnja umanjenja životne aktivnosti provedeno je medicinsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku te su tužitelju i tužiteljici dosuđeni iznosi kao pod točkom I. i III. izreke prvostupanjske presude dok je za više traženo tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. i IV.).

 

Tužitelji u žalbi ističu da im je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, okolnosti slučaja, težinu povrede i provedeno vještačenje trebalo dosuditi svu zatraženu naknadu štete.

 

Žalbeni prigovori tuženice odnose se na uvjerenje da se, u konkretnom slučaju, nije radilo o nezakonitom radu suda niti o povredi koja bi opravdala dosuđivanje ovako visoke pravične naknade.

 

U ovom stadiju postupka prijeporno je li u radu i postupanju suda bilo postupanja i propusta koji bi se mogli okvalificirati kao nezakonit i nepravilan rad te predstavljaju li težina povreda i okolnosti slučaja osnovu za dosuđenje pravične novčane naknade tužiteljima.

 

Temeljem iznesenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski je sud našao da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan radi čega je smatrao da postoji odgovornost tuženice za štetu tužiteljima.

 

Navedeni zaključak prvostupanjskog suda ovaj žalbeni sud ne može prihvatiti.

 

Odgovornost tuženice u ovom predmetu potrebno je ispitati u okviru odredbe članka 106. Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 150/05, 16/07, 113/08, 153/09, 116/10, 27/11 i 130/11) koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja spomenutog ovršnog postupka (2011. godina).

 

Prema stavku 1. navedene odredbe, Republika Hrvatska odgovarat će za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac stranci, svojim nezakonitim ili nepravilnim radom, a koja može zatražit od suca povrat isplaćene naknade samo kad je sudac štetu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje (stavak 2.). Identična je i odredba članka 105. stavka 1. i 2. sada važećeg Zakona o sudovima („Narodne novine“, broj 28/13, 33/15, 82/15 i 82/16).

 

Pod nezakonitim radom prema prihvaćenoj sudskoj praksi, podrazumijeva se postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, odnosno propuštanje da se primijeni zakon, drugi propis ili opći akt, dok se nepravilan rad očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu (metodi) obavljanja djelatnosti.

 

Dakle, pretpostavke odgovornosti države za štetu jesu nezakonit i nepravilan rad suda, postojanje štete koja je zbog toga nastala, ali i uzročna veza između nezakonitog i nepravilnog rada suda i nastale štete. Ove se pretpostavke moraju kumulativno ispuniti.

 

U konkretnom je slučaju, pogrešna oznaka i adresa nekretnine koja je bila predmet ovrhe, odnosno iseljenja ispravljena je Zaključkom od 17. prosinca 2012., a ovršni postupak brojem Ovr-3146/11 dovršen je donošenjem rješenja o obustavi ovrhe od 9. lipnja 2014. Mišljenje je ovog žalbenog suda da u postupanju suca u spomenutom ovršnom postupku nije bilo nepravilnog i nezakonitog rada, niti pak proizvoljnog tumačenja i samovoljne primjene mjerodavnog materijalnog prava i da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako postoji odgovornost tuženice za štetu. Zbog toga nisu ni razmatrani žalbeni navodi tužitelja kojima se upire na visinu pretrpljene štete.

 

Zbog navedenog je trebalo odbijanjem žalbe tužitelja, te prihvaćanjem žalbe tuženice, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a i članka 373. točke 3. ZPP-a potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom II. i IV. izreke, te preinačiti istu presudu u dijelu pod točkom I. i III. izreke i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev.

 

Kako je prvostupanjska presuda preinačena u dijelu kojim je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev, te je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen trebalo je na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, u svezi sa člankom 154. stavkom 1. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka.

 

Tuženici na ime troškova prvostupanjskog postupka pripada za sastav odgovora na tužbu i zastupanja na 8 ročišta ukupno 750 bodova te trošak sastava žalbe u iznosu od 100 bodova, što uvećano za vrijednost boda iznosi ukupno 8.500,00 kuna, sve obračunato sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

Slijedom naprijed iznesenog ukupni trošak tuženice u ovome postupku koji su joj tužitelji dužni naknaditi iznosi 8.500,00 kuna kako je to i navedeno u izreci ove presude.

U Splitu 12. listopada 2017.