1                            Poslovni broj Gž-204/2017-2

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-204/2017-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od suca Josipa Frajlića, predsjednika vijeća, te sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća dr. sc. Sanje Zagrajski i sutkinje Dubravke Vučetić, članice vijeća, u građanskoj pravnoj stvari tužitelja G.H. osiguranje d.d. Z., kojeg zastupa punomoćnica G.M., odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu G.M. & L.S. iz R., protiv tuženice D.D., Javne bilježnice iz O., koju zastupa punomoćnica A.K.-K., odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu M.D., Z.D., A.K.-K., D.K., M.Ć.P. i Z.Z. iz O., te umješača na strani tuženice C. osiguranje d.d. Z., radi: naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja, tuženice i umješača na strani tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2002/07-46 od 2. svibnja 2011., u sjednici vijeća održanoj 12. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o     j e

 

 

              I. Žalba tuženice i umješača na strani tuženice C. osiguranje d.d. Z., se prihvaćaju, a žalba tužitelja odbija kao neosnovana, pa se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-2002/07-46 od 2. svibnja 2011.:

 

              a) potvrđuje u pobijanom odbijajućem dijelu (toč. II. izreke),

 

              b) preinačava u pobijanom dosuđujućem dijelu (pod toč. I. izreke) tako da se odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 630.816,16 kn sa zateznom kamatom tekućom od 16. ožujka 2007. do isplate,

 

                c) preinačava u pobijanoj odluci o troškovima postupka (pod toč. III. izreke) tako da sada glasi:

 

              Nalaže tužitelju G.H. osiguranje d.d. Z., da tuženici D.D., Javnoj bilježnici iz O., plati trošak parničnog postupka u iznosu od 85.798,65 kn, u roku od 15 dana.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              "I/ Tuženik D.D. iz O. je dužna isplatiti tužitelju G.H. osiguranje d.d. iz Z. iznos u visini od 630,816,16 kuna (slovima: šestotrideset tisućaosamstošesnaestkunaišesnaestlipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16. ožujka 2007. godine pa do konačne isplate, u roku od 15 dana.

 

              II/ Sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva, a glede daljnje isplate iznosa od 97.859,60 kuna, tužitelj se odbija, kao neosnovanim.

 

              III/ Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u ukupnom iznosu od 86.710,29 kuna, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

 

Presudu suda prvog stupnja pravovremeno podnesenim žalbama pobijaju tužitelj, tuženica i umješač na strani tuženice.

 

Tužitelj presudu suda prvog stupnja pobija u odbijajućem dijelu (pod toč. II. izreke) kao i u odluci o trošku postupka (pod toč. III izreke) zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati u cijelosti, a troškovi postupka dosude tužitelju u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, s tim da potražuje trošak za sastav žalbe i sudske pristojbe za sastav žalbe.

 

Tuženica presudu suda prvog stupnja pobija u dosuđujućem dijelu (pod toč. I. izreke) i odluku o troškovima postupka (pod toč. III. izreke) zbog razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13. i 89/14., u daljnjem tekstu: ZPP) s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Umješač na strani tuženice presudu suda prvog stupnja pobija u dosuđujućem dijelu (pod toč. I. izreke) i odluku o trošku postupka (pod toč. III. izreke) zbog razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP-a, s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, a potražuje trošak sudske pristojbe na žalbu.

 

              U odgovoru na žalbu tužitelj je osporio žalbene navode tuženice i umješača na strani tuženice, kao neosnovane, s prijedlogom da se njihove žalbe odbiju kao neosnovane, a pobijana presuda preinači u odbijajućem dijelu i tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati, s tim da potražuje trošak za sastav odgovora na žalbu.

 

              Žalba tužitelja nije osnovana, a žalba tuženice i žalba umješača na strani tuženice su osnovane, ali djelomično iz drugih razloga od onih navedenih u žalbama.

 

              Ispitujući presudu suda prvog stupnja, postupak koji je prethodio, kao i žalbene navode tužitelja, tuženice i umješača na strani tuženice, te navode tužitelja iz odgovora na žalbu, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Predmet spora zahtjev je tužitelja protiv tuženice za naknadu štete u iznosu od 728.675,76 kn s pripadajućim zateznim kamatama, s tim da je pravna osnova tužbe odredba čl. 42. Zakona o javnom bilježništvu ("Narodne novine" broj 78/93., 29/94. i 162/98., 16/07., 75/09. i 120/16., u daljnjem tekstu:  ZJB), jer tužitelj smatra da mu je tuženica prouzročila štetu povredom svoje službene dužnosti, nezakonitim i nepravilnim radom kao javna bilježnica.

 

Sud prvog stupnja na temelju provedenih dokaza i njihove ocjene zaključio je da je tuženica prouzročila štetu tužitelju, jer  je solemnizirala Ugovor o kreditu broj 183-500-97 od 6. studenog 1997. godine, čime je on dobio „kredibilitet – snagu ovršne isprave“, nakon čega je na zahtjev prednika tužitelja nastavila sa postupanjem u smislu odredbe čl. 277. OZ-a, a da zbog toga što predmetni Ugovor nije bio potpisan od strane B.K., nije smjela poduzimati daljnje radnje, pa je sa tim Ugovorom postupljeno kao javnom i ovršnom ispravom, a da je sve navedeno u uzročno posljedičnoj vezi sa ulaganjem žalbe B.K., brisanjem prava vlasništva tvrtke A., te „u konačnosti vođenjem parničnog postupka između tužitelja i trgovačkog društva P. d.o.o. kao pravnog slijednika A., u kojem postupku je donesena presuda kojom je tužitelju naloženo da trgovačkom društvu P. isplati novčani iznos na ime 1/3 dijela vlasništva nekretnine B.K., te da je „stoga nesporno da je tužitelj pretrpio štetu“.

 

              Nadalje, sud prvog stupnja obrazlaže djelomično prihvaćanje tužbenog zahtjeva navodeći da je tuženica propustila postupiti sukladno odredbama ZJB-u, jer nije provjerila je li predmetni Ugovor o kreditu potpisan od strane svih sudionika, kao i odgovara li propisanoj formi za tu vrstu ugovora, da bi se uopće moglo raditi o javnobilježničkom aktu u smislu čl. 59. i čl. 77. ZJB-a.  

 

              Za sud prvog stupnja odlučno je upravo nepostojanje potpisa B.K. na Ugovoru o kreditu, pa smatra da je zbog toga nastala šteta za tužitelja, koji je trgovačkom društvu A. d.o.o. kasnije P. d.o.o. isplatio na temelju pravomoćne presude suda prvog stupnja poslovni broj P-1924/05-35 od 27. rujna 2006. godine, zbog pravnih nedostataka na stvari, vrijednost 1/3 suvlasničkog dijela nekretnine B.K..

 

              Nadalje, sud prvog stupnja smatra da je tužitelj dokazao visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 630.816,16 kn, dok je za iznos od 97.859,60 kn tužbeni zahtjev neosnovan. Iznos od 728.675,76 kn tužitelj je platio trgovačkom društvu P. d.o.o. (ranije A. d.o.o.) po pravomoćnoj i ovršnoj presudi Općinskog suda u O. poslovni broj P-1924/05 od 27. rujna 2006. godine, a kopija uplatnice prileži u spisu.

 

Pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da tuženicu obvezuje presuda Općinskog suda u O. poslovni broj P- 1924/05-35 od 27. rujna 2006. godine. Naime, tuženica u postupku koji je prethodio navedenoj presudi nije sudjelovala i o njemu nije obaviještena, pa je navedena presuda ne može obvezivati niti svojim sadržajem, niti glede osnove po kojoj je odlučeno o zahtjevu A. d.o.o. O., a niti glede visine dosuđene naknade.

 

Nadalje, suprotno stavu suda prvog stupnja tuženicu ne obvezuje niti Ugovor kojeg je A. d.o.o. sklopio sa B.K., a niti rješenje Županijskog suda u O. poslovni broj Gž-2440/02-2 od 14. studenoga 2002. godine, kojim je preinačeno rješenje zemljišnoknjižnog suda prvog stupnja poslovni broj Z-9499/97 od 7. studenoga 1997. godine i odbijen prijedlog za uknjižbu prijenosa prava vlasništva u korist prednika tužitelja u odnosu na 1/3 dijela nekretnine u suvlasništvu B.K., iako se A. d.o.o. u zemljišnim knjigama već upisao kao vlasnik sporne nekretnine u cijelosti, dakle i u dijelu na koje se to rješenje odnosi.

 

              Na temelju provedenog dokaznog postupka i ocjene provedenih dokaza sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a ovaj sud je utvrdio:

 

- da se Ugovorom o kreditu broj 183-500-97 od 6. studenog 1997. godine prednik tužitelja S. osiguranje d.d. O. kao davatelj kredita, obvezao dati kredit u iznosu od 340.000,00 kn korisniku kredita F.S. d.o.o. O., uz obvezu primatelja kredita da isti vrati do 28. veljače 1998. godine, uz ugovorenu kamatu od 15 % godišnje,

 

- da je taj Ugovor sastavio prednik tužitelja i da su u njemu kao stranke ugovora navedene prednik tužitelja kao davatelj kredita i F.-S. d.o.o. O. kao korisnik kredita, koji su po ovlaštenim osobama i potpisali predmetni Ugovor,

 

- da se u čl. 7. Ugovora  navodi  da su S. osiguranje d.d. O. i F.S. d.o.o. O. suglasni da se radi osiguranja po ovom ugovoru na S. osiguranje d.d. O. prenese vlasništvo B.K. i Ž.M. iz O. na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige k.o. O., upisane u zk. ul. br. 14450, kč. br. 5661,

 

- da se u čl. 9. Ugovora navodi da B.K. i Ž.M. izjavljuju da su suglasni da S. osiguranje d.d. Osijek neposredno na temelju ovog ugovora protiv njih zatraži i provede prisilnu ovrhu radi prodaje nekretnina a nakon dospijeća osiguranog potraživanja,

 

- da je solemnizaciji Ugovora pristupio ovlašteni predstavnik prednika tužitelja i Ž.M., te da je tuženica kao javna bilježnica potvrdila (solemnizirala) predmetni Ugovor, iako ga B.K. nije potpisao (iako se u tekstu Ugovora navodi da je suglasan da se na suvlasničkom dijelu njegove nekretnine prenese vlasništvo radi osiguranja potraživanja prednika tužitelja kao davatelja kredita),

 

- da je prijedlog za uknjižbu fiducijarnog prava vlasništva (list spisa 60.) na temelju navedenog Ugovora o kreditu od 7. studenog 1997. godine sačinio prednik tužitelja, te da je isti potpisao i B.K. kao fiducijarni dužnik (u prijedlogu se navodi „založni dužnik“) i da je B.K. potpisom prijedloga izričito dozvolio fiducijarni prijenos vlasništva njegovog suvlasničkog dijela navedene nekretnine (1/3 dijela) uz zabilježbu da je prijenos izvršen radi osiguranja povrata kredita iz Ugovora,

 

- da je na temelju navedenih isprava (Ugovora o kreditu i prijedloga) Općinski sud u O. donio rješenje broj Z-9499/97 od 7. studenog 1997. godine, te dopustio i izvršio prijenos prava vlasništva navedene nekretnine u zemljišnim knjigama u korist prednika tužitelja, uz zabilježbu da je upis dopušten u svrhu osiguranja povrata kredita, i to na čitavoj nekretnini, dakle i na suvlasničkom dijelu (1/3) nekretnine B.K.,

 

- da je 9. veljače 1999. godine prednik tužitelja zatražio od tuženice da provede postupak prema odredbi čl. 277. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96. i 29/99., u daljnjem tekstu: OZ) i izda potvrdu na temelju koje bi se brisala zabilježba da je prijenos izvršen radi osiguranja i izvršio upis punopravnog vlasništva u njegovu korist,

 

- da je 12. veljače 1999. godine tuženica postupajući po zahtjevu prednika tužitelja pozvala B.K. i Ž.M. da se izjasne u smislu odredbe čl. 277. OZ-a, zahtijevaju li da se prodaju sporne nekretnine na kojima je preneseno pravo vlasništva radi osiguranja, s tim da je poziv sadržavao i upozorenje na posljedice propuštanja obavijesti prema toj odredbi, te da je već u tom pozivu (zahtjevu) konstatirala da su i oni sklopili navedeni Ugovor broj 183-500-97 kao fiducijarni dužnici i da se kao takvi (i po dospijeću tražbine) pozivaju na tu obavijest i postupanje prema navedenim odredbama OZ-a,

 

- da je tuženica prvu potvrdu broj OU-106/99 izdala 12. ožujka 1999. godine prema odredbi čl. 277. OZ-a (da se smatra da je predlagatelj osiguranja postao punopravni vlasnik stvari), ali  samo u odnosu na Ž.M. kao fiducijarnog dužnika, pa je prednik tužitelja nakon te prve potvrde, a jer je odbijen od gruntovnice za upis na cjelini nekretnine, zatražio dopunu potvrde i u odnosu na B.K.,

 

- da je tuženica 25. listopada 1999. godine na traženje prednika tužitelja izdala dopunu prve potvrde od 12. ožujka 1999. godine, broj OU-106/99, a kojom je potvrdila da je prednik tužitelja postao punopravni vlasnik sporne nekretnine u cijelosti i da su ispunjeni uvjeti za brisanje zabilježbe da je prijenos obavljen radi osiguranja, uz prethodnu konstataciju da su B.K. i Ž.M. kao fiducijarni dužnici i to po Ugovoru broj 183-500-97, još od 16. veljače 1999. obaviješteni o dospijeću tražbine i pozvani na postupanje prema odredbi čl. 277. OZ-a,

 

- da je zemljišnoknjižni odjel suda prvog stupnja već rješenjem poslovni broj Z-6024/99 od 5. srpnja 1999. godine izvršio brisanje navedene zabilježbe da je prijenos obavljen radi osiguranja i na suvlasničkom dijelu nekretnine B.K., s tim da se pozvao da to čini na temelju potvrde o učinjenom priopćenju na temelju odredbe čl. 277. OZ-a od 25. listopada 1999. godine broj OU-106/99, dakle, na temelju potvrde koja je izdana nakon što je rješenje doneseno, a time je prednika tužitelja uknjižilo vlasnikom predmetne nekretnine (list spisa 67.),

 

- da je  B.K. nakon pet godina od zasnivanja fiducije na njegovih 1/3 dijela sporne nekretnine zatražio dostavu rješenja Z-9499/97 i po primitku u danom mu roku izjavio žalbu,

 

- da je Županijski sud u O. rješenjem poslovni broj Gž-2440/02-2 od 14. studenoga 2002. godine preinačio rješenje suda prvog stupnja poslovni broj Z-9499/97 od 7. studenog 1997. godine i odbio prijedlog za uknjižbu prijenosa prava vlasništva u korist prednika tužitelja u odnosu na 1/3 dijela nekretnine u vlasništvu B.K. s obrazloženjem da je prijedlog odbijen zbog nezakonitog upisa odnosno nedostatka javne isprave ili privatne isprave na kojoj bi istinitost potpisa B.K. bio ovjerovljena,

 

- da je Ugovorom od 13. prosinca 2002. godine A. d.o.o. O. kupio od B.K. njegov suvlasnički dio predmetne nekretnine (1/3 dijela) za iznos od 343.516,90 kn i potom pokrenuo parnični postupak protiv ovdje tužitelja radi naknade štete zbog pravnih nedostataka na prodanoj stvari, s obzirom da mu je prednik tužitelja prodao i suvlasnički dio nekretnine treće osobe i to B.K., i u tom sporu uspio - tako da mu je tužitelj isplatio naknadu štete u visini kupoprodajne cijene dogovorene s B.K..

 

Nadalje, u ovom postupku nesporno je:

 

- da prednik tužitelja da nije postao (upisom u zemljišne knjige) punopravnim vlasnikom predmetne nekretnine  ne bi mogao istom s uspjehom raspolagati u cijelosti ( i sa 1/3 dijela u suvlasništvu B.K.) i otuđiti je u cjelini trećemu,

 

- da je već 5. srpnja 1999. godine Općinski sud u O. u predmetu Z-6024/99 izvršio brisanje zabilježbe da je prijenos prava vlasništva na prednika tužitelja izvršen radi osiguranja,

 

- da je u vrijeme izdavanja dopune prve potvrde pod brojem OU-106/99 odnosno 25. listopada 1999. godine prednik tužitelja već bio uknjižen kao punopravni vlasnik predmetne nekretnine, tako da je u toj dopuni potvrde tuženica samo konstatirala već postojeće zemljišnoknjižno stanje.

 

Iz provedenih dokaza u postupku pred sudom prvog stupnja, a naročito na temelju iskaza tuženice i materijalne dokumentacije u spisu, te njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je zaključio da je tuženica postupila u smislu odredbe čl. 277. st. 1. i 2. OZ-a i na zahtjev prednika tužitelja zatražila 12. veljače 1999. godine od A.S. d.o.o. O., Ž.M. i B.K., da je obavijeste u roku od 15 dana od dana primitka obavijesti, također preko javnog bilježnika, zahtijevaju li da se nekretnina na kojoj je preneseno vlasništvo proda  putem javnog bilježnika, a radi namirenja osigurane tražbine.

 

Nadalje, ovaj sud je utvrdio da je u potvrdi od 12. ožujka 1999. godine tuženica potvrdila da A.-S. d.o.o. O. i Ž.M. nisu postupili prema njezinoj obavijesti, odnosno da je nisu  u roku od 15 dana od primitka obavijesti izvijestili o zahtjevu da se nekretnina proda putem javnog bilježnika, te da se na temelju odredbe čl. 277. st. 5. OZ-a smatra da je prednik tužitelja postao punopravni vlasnik, osim ako u roku od 15 dana ne obavijesti A.-S. d.o.o. O. i Ž.M. da ne želi zadržati stvar umjesto isplate osigurane tražbine.

 

Stav je ovoga suda da je tuženica imala ovlast i da je mogla izdati dopunu prve potvrde od 12. ožujka 1999. godine, jer je prije izdavanja te prve potvrde provela postupak propisan odredbom čl. 277. st. 1. i 2. OZ-a, u odnosu na prednika tužitelja, Ž.M. i B.K., i poslala im obavijest i poziv da se u roku od 15 dana od primitka obavijesti očituju, preko javnog bilježnika, zahtijevaju li da se stvar na kojoj je vlasništvo preneseno proda ili da se preneseno pravo unovči putem javnoga bilježnika, a protivnici osiguranja, dakle i Borislav Kramar nisu postupili prema odredbi čl. 277. st. 1. i 2. OZ-a, pa je mogla izdati potvrdu o punopravnom  stjecanju prava vlasništva prednika tužitelja  prema odredbi čl. 277. st. 5. OZ-a.

 

Prema stavu ovog suda tuženica je nakon prve potvrde od 12. ožujka 1999. godine, mogla izdati (imala je ovlast izdati) i drugu potvrdu odnosno dopunu prve potvrde 25. listopada 1999. godine, u smislu odredbe čl. 277. st. 5. OZ-a, a na traženje prednika tužitelja, jer je B.K. 7. studenoga 1997. godine potpisao (zajedno sa Ž.M.) prijedlog Općinskom sudu u O., Zemljišnoknjižnom odjelu da izvrši prijenos vlasništva u korist predlagatelja osiguranja, uz zabilježbu da je prijenos izvršen radi osiguranja povrata kredita i na njegovom dijelu predmetne nekretnine, a time je zahtijevao i pristao da se izvrši prijenos njegovog prava vlasništva na 1/3 dijela nekretnine u korist predlagatelja osiguranja – pravnog prednika tužitelja, kao i da se izvrši zabilježba da je prijenos izvršen radi osiguranja povrata kredita i na njegovom dijelu (1/3) predmetne nekretnine. 

 

Dakle, iako B.K. nije potpisao Ugovor o kreditu, a u njemu se navodi kao fiducijarni dužnik, potpisom prijedloga zemljišnoknjižnom sudu radi izvršavanja prijenosa vlasništva u korist predlagatelja osiguranja, uz zabilježbu da je prijenos izvršen radi osiguranja povrata kredita i na njegovom dijelu nekretnine, on je svojom slobodnom voljom pristupio konkretnom pravnom poslu kao fiducijarni dužnik. Osim toga, iz iskaza svjedoka I.Š. (list spisa 143. i 144.) proizlazi da mu je B.K. rekao da je M. dao pristanak da može za podizanje kredita opteretiti njegov suvlasnički dio (1/3 dijela). Nakon toga, B.K. bio je obaviješten o dospijeću tražbine i pozvan je 12. veljače 1999. godine na izjašnjenje u smislu odredbe čl. 277. st. 1. i 2. OZ-a, ali se nije očitovao. 

 

Potvrde koje je tuženica izdala na temelju odredbe čl. 277. st. 5. OZ-a su javne isprave. Za javne isprave se presumira da dokazuju istinitost onog što se u njoj potvrđuje ili određuje (čl. 230. st. 2. ZPP-a). Može se dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.

 

Tužitelj koji je tvrdio da B.K. nikada nije primio obavijest o dospijeću osigurane tražbine i zahtjev iz odredbe čl. 277. st. 1. OZ-a o davanju obavijesti da li da se stvar na kojoj je vlasništvo preneseno proda ili da se preneseno pravo unovči putem javnoga bilježnika, a slanje kojeg zahtjeva je pretpostavka mogućnosti postupanja po daljnjim odredbama istoga članka, pa i uvjet izdavanja potvrde i stjecanja punopravnog vlasništva, te da slijedom toga tuženica nije imala ovlasti i osnove za sastavljanje prijeporne potvrde da su ispunjeni uvjeti za brisanje zabilježbe da je prijenos obavljen radi osiguranja i za stjecanje punopravnog vlasništva,  kao i da ta potvrda ima neistinit sadržaj, prema stavu ovog suda nije dokazao svoje navode o neistinitosti potvrde od 25. listopada 1999. godine, a teret dokaza je na njemu (čl. 7. i 219. ZPP-a). Tužitelj na ove okolnosti u tijeku postupka pred sudom prvog stupnja, nije predlagao saslušanje B.K.. B.K. u žalbi na rješenje Općinskog suda u O.  poslovni broj Z-9499/97 (list spisa 61.) nije osporavao ovu odlučnu činjenicu – primitak obavijesti tuženice u smislu odredbe čl. 277. st. 1. i 2. OZ-a.

 

Nadalje, prema stavu ovog suda tužitelj nije dokazao niti da je tuženica prilikom sastavljanja Ugovora o kreditu s navedenim sadržajem propustila postupiti u smislu odredbe čl. 58. ZJB-a.

 

Naime, odredbom čl. 58. ZJB-a propisano je: "Ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava."

 

Ugovor o kreditu je sastavio prednik tužitelja i kod tuženice pristupio radi solemnizacije. Ugovor o kreditu tuženica je solemnizirala, jer nije bilo razloga da solemnizaciju odbije. Okolnost što B.K. nije naveden kao potpisnik Ugovora i isti nije potpisao, ne čini ugovor nevaljanim, jer nije neuobičajeno da se nakon ugovora o kreditu sastavlja zaseban sporazum o osiguranju koji potpisuju fiducijarni dužnici ili da fiducijarni dužnik da izjavu kojom dozvoljava uknjižbu fiducijarnog vlasništva na nekretnini uz zabilježbu da je prijenos obavljen radi osiguranja, a radi osiguranja tražbine iz nekog pravnog posla. 

 

Odredbom čl. 42. ZJB-a propisano je da je javni bilježnik dužan naknaditi štetu koju je drugom prouzročio povredom svoje službene dužnosti, s tim da za prouzrokovanu štetu  odgovara po općim pravilima za naknadu štete po kojima se odgovara za štetu koju su počinile službene osobe, u vezi s odredbama čl. 154. st. 1. i 155. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01., u daljnjem tekstu: ZOO/91), koje se primjenjuju na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine” broj 35/05.,  41/08., 125/11. i 78/15., u daljnjem tekstu: ZOO/05).

 

Odredbom čl. 154. st. 1. ZOO/91 propisano je da tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, a odredbom čl. 155. ZOO/91 definirano je da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). 

 

              Za postanak obvezno pravnog odnosa odgovornosti za štetu moraju biti ispunjene zakonske pretpostavke, a to su: postojanje štetnika i oštećenika; šteta mora nastati na strani oštećenika; mora postojati uzročna veza (kauzalni neksus), te protupravnost štetne radnje.

 

Prema stavu ovog suda u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao postojanje uzročno posljedične veze između radnje tuženice i štete na strani tužitelja.               Naime, izvršena štetna radnja mora kao uzrok proizvesti određenu štetu kao posljedicu.

 

              Stoga na temelju svih provedenih dokaza i valjanom ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza u međusobnoj svezi (čl. 8. ZPP-a), ovaj sud je preinačio presudu suda prvog stupnja u pobijanom dosuđujućem dijelu (pod toč. I. izreke) tako da je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 630.816,16 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, odbio kao neosnovan. om

 

              Žalba tužitelja protiv odbijajućeg dijela (pod toč. II. izreke) kojom pokušava opravdati dosudu i većeg iznosa naknade štete od dosuđenog, potpuno neosnovana, jer uopće nisu ispunjene pretpostavke za odgovornost tuženice za štetu kako je naprijed obrazloženo, pa je u pobijanom odbijajućem dijelu (pod toč. II. izreke) presuda suda prvog stupnja potvrđena.

 

              Preinačena je i odluka o troškovima postupka, jer je preinakom dosuđujućeg dijela i potvrđivanjem odbijajućeg dijela presude suda prvog stupnja, tuženica u cijelosti uspjela u sporu. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a tužitelju je naloženo da tuženici plati trošak postupka u iznosu od 85.798,65 kn.

 

              Tuženici je priznat trošak za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 7.290,00 kn, za zastupanje na ročištu dana 2. prosinca 2008. godine iznos od 3.645,00 kn, za zastupanje na ročištu dana 4. veljače 2009. godine iznos od 3.645,00 kn, za zastupanje na ročištu dana 7. rujna 2009. godine iznos od 7.290,00 kn, za sastav podnesaka od 2. studenog 2009. godine iznos od 7.290,00 kn, za zastupanje na ročištu dana 10. veljače 2010. godine iznos od 3.645,00 kn, za zastupanje na ročištu dana 7. rujna 2010. godine iznos od 7.290,00 kn, za zastupanje na ročištu dana 19. listopada 2010. godine iznos od 7.290,00 kn, za zastupanje na ročištu dana 22. studenog 2010. godine iznos od  7.290,00 kn, za zastupanje na ročištu dana 21. siječnja 2011. godine iznos od 7.290,00 kn, za zastupanje na ročištu dana 8. travnja 2011. godine iznos od 500,00 kn i za zastupanje na ročištu dana 14. travnja 2011. godine iznos od 7.290,00 kn, na koji ukupan iznos od 69.755,00 kn, joj je priznat PDV po stopi od 23 % (koliki postotak je tražila u troškovniku od 14. travnja 2011. godine) što iznosi 16.043,65 kn, što sveukupno iznosi 85.798,65 kn sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15., u daljnjem tekstu: Tarifa).

 

              Budući da tuženica nije imala trošak po osnovi sudskih pristojbi, isto kao i umješač na strani tuženice, ti troškovi im nisu priznati. Tuženici nisu priznati niti ostali zatraženi troškovi po troškovniku, jer isti nisu bili potrebni za vođenje parnice, sukladno odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a.

 

              Tužitelju u sporu nije uspio, pa na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a nema pravo na naknadu troškova postupka (pred sudom prvog stupnja, žalbenog postupka i troškova revizije).

             

              Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe čl. 166. st. 1., čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 2. i 3.ZPP-a.

 

Osijek, 12. listopada 2017.

 

Predsjednik vijeća

Josip Frajlić, v. r.