- 1 -

Broj:Jž-653/16. 

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

 

R J E Š E N J E

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca : Siniše Senjanovića, predsjednika vijeća, te Branke Žigante Živković i Anđe Ćorluka, članica vijeća, uz sudjelovanje sutkinje Kristine Gašparac Orlić zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv 1. okrivljenog D.Ž. i drugih, zbog prekršaja iz članka 20. stavka 6. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj:137/09, 14/10, 44/10-Obavijest i 60/10.), rješavajući o žalbama 1. okrivljenog D.Ž. zastupanog po branitelju J.B. odvjetniku iz V. i 2. okrivljenog N.Ž. zastupanog po branitelju J.B. odvjetniku iz V., podnijetim protiv presude Prekršajnog suda u Vukovaru broj: Pp J-629/15-20 od 29. siječnja 2016. godine, na sjednici vijeća održanoj dana 12. listopada 2017. godine

 

r i j e š i o    j e:

 

 

Prihvaćaju se kao osnovane žalbe 1. okrivljenog D.Ž. i 2. okrivljenog N.Ž. i ukida pobijana presuda, te predmet vraća prvostupanjskom sud na ponovno suđenje i odluku.

 

O b  r  a  z  l  o  ž  e  n  j  e

 

 

Prvostupanjskom presudom okrivljenici D.Ž. i N.Ž. su proglašeni krivima zbog prekršaja iz članka 20. stavka 6. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci pobijane presude, te je svakom od njih temeljem citiranog zakonskog propisa uz primjenu odredbe članka 37. Prekršajnog zakona izrečena novčana kazna u iznosu od po 2.000,00 kn (dvijetisuće kuna).

 

Prvostupanjskom presudom svaki okrivljenik je propisno upozoren na mogućnost plateža dvije trećine izrečene novčane kazne u zakonom zadanom roku.

 

Na temelju članka 139. stavka 3. u svezi sa člankom 138. stavka 2. Prekršajnog zakona 1. okrivljeni D.Ž. je obvezan naknaditi troškove prekršajnog postupka s naslova paušala u iznosu od 100,00 kn (sto kuna), dok je 2. okrivljeni N.Ž. oslobođen obveze naknade troškova prekršajnog postupka.

 

Protiv te presude, 1. okrivljeni D.Ž., 2. okrivljeni N.Ž. su pravodobno po svom branitelju podnijeli žalbe i to zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede materijalnog prekršajnog prava, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o prekršajno pravnim sankcijama i troškovima prekršajnog postupka, iznoseći u razlozima žalbi da presuda nije na zakonu osnovana, da je sud tijekom suđenja u presudi na štetu 1. i 2. okrivljenika počinio niz postupovnih povreda, povrijedio  odredbe materijalnog prekršajnog prava, te pogrešno nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

 

Žalitelji bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka vide u činjenici, da je prvostupanjski sud prekoračio optužni prijedlog,  slijedom čega je povrijedio odredbu članka 195. stavka 1. točke 6. Prekršajnog zakona, te da je sud samoinicijativno bez izmjene optužnog akta od strane ovlaštenog tužitelja nakon provedenog dokaznog postupka ispitivanja oštećenice svjedokinje u izreku unio niz podataka, koji ne proizlaze iz optužnog prijedloga.

 

Navedene činjenice proizlaze, i iz odredbi, to jest rješenja Visokog prekršajnog suda broj:Jž-2089/2014 od 9. prosinca 2014. godine i 19. veljače 2015. godine.

 

Nadalje, žalitelji ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu postupovnu povredu iz odredbe članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona, s obzirom da je izreka presude nerazumljiva i proturječna samoj sebi i razlozima presude, da se manjkavost presude očituje u tome što obrazloženje presude je znatno proturječno razlozima presude, da je izostala argumentacija odlučne činjenice, to jest povrede dostojanstva odnosno uvrijeđenosti oštećenice K.Ž., da u obrazloženju izostaju obrazložene činjenice verbalnog napada na oštećenicu, da sud ne daje razloge ni za tu odlučnu činjenicu, budući da se obrazloženje na tu činjenicu temelji na nekritičnom ispitivanju sadržaja iskaza oštećenice bez valjane analize dokaza i pravno relevantnog stajališta suda o navedenoj činjenici.

 

Povredu odredbe članka 195. stavka 2. Prekršajnog zakona, žalitelji vide u činjenici, da je prvostupanjski sud povrijedio prava njihove obrane, budući nije odbacio optužni prijedlog, s obzirom da isti ne sadrži ni činjenični opis radnje prekršaja iz kojih proizlazi zakonsko obilježje prekršaja, niti bitne okolnosti za točno određenje prekršaja, te da niti jednom okrivljeniku nikada nije uručena pisana obavijest iz članka 109.a Prekršajnog zakona.

 

Nadalje, žalitelji ističu, da je sud tijekom suđenja povrijedio prava 1. i 2. okrivljenika na obranu, jer je protivno konfrontacijskoj klauzuli onemogućio okrivljenike da pod jednakim uvjetima ispituju oštećenicu, pa da je i prvostupanjski sud nadalje, bez razložnog i valjanog obrazloženja, odbio dokazne prijedloge 1. i 2. okrivljenika za provođenjem predloženog dokaznog prijedloga, to jest ispitivanjem mlt. I.Ž. kao svjedoka, a napose na činjenicu da je tijekom postupka ispitana mlt. K.Ž., pa da je odbijanjem jedne od strana u postupku, stavljena u povoljniji položaj druga strana, to jest ovlašteni tužitelj, a da za to nije bilo osnova, a napose, na presudu, ESLJP u kojoj se ističe: „da okrivljenik tijekom postupka mora imati odgovarajući primjerenu mogućnost osporiti i ispitati svjedoke optužbe, te da se osuda ne smije temeljiti isključivo ili odlučujućoj mjeri na nekompromtiranom dokazu.“

 

U razlozima žalbe, 1. i 2. okrivljenik kao žalitelji ističu da je prvostupanjski sud povrijedio materijalni zakon jer je prvostupanjski sud primijenio propis koji se ne može primijeniti, a što je propisano odredbom članka 196. točke 4. Prekršajnog zakona, s obzirom da činjenični opis sadrži sva bitna obilježja prekršaja iz članka 4. točke 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, to jest ne sadrži opisana bitna postupovna obilježja terećenog prekršaja, te se dovodi u pitanje koje su riječi bile doista izgovorene, što je u predmetnom postupku moralo biti nedvojbeno dokazano tj. da li te riječi imaju karakter vrijednosnih sudova, i odgojnog karaktera a ne obilježje predmetnog prekršaja jer je ishod izgovorenog po svim logičnim, životnim i realnim iskustvima neovisnom promatraču, kakav bi trebao biti sud, i neovisno o iskazu oštećenice kao svjedoka, bezazlen, a da je sud 1. i 2. okrivljeniku izrekao kaznu pozivom na odredbu zakona koja ne postoji budući članak 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ne sadrži stavke.

 

Žalitelji ističu da je sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje, budući da tijekom dokaznog postupka nije proveo dokaz čitanjem iskaza oštećenice kao svjedokinje niti je taj dokaz naveo u obrazloženju presude, niti je to proveo, to jest propustio je na pravilan i nesumnjiv način provjeriti koje su riječi izgovorene, a što bi činilo bitno obilježje prekršaja s obzirom na jačinu i procjenu navedenih riječi, a da to proizlazi i iz sudske prakse VPS u predmetnom broju Jž-3884/2012, Jž-3884/2012 i Jž-3882/2012 od 7. veljače 2013. godine.

 

Žalitelji ističu, da ih jedino tereti jedan personalni dokaz i to iskaz maloljetne kćeri koja je instruirana od strane majke po stajalištu sindroma „zlonamjerne majke“ čiji je očiti motiv ishođenje povoljnije pravne pozicije pri odluci o dodjeli djece na roditeljsku skrb u aktualnoj brakorazvodnoj parnici pred drugim sudom, a da to prvostupanjski sud nije cijenio.

 

Iz izloženih razloga žalitelji 1. i 2. okrivljenik predlažu, da se pobijana presuda preinači na način da se na temelju odredbe članka 182. točke 1. podredno temeljem članka 182. točke 3. Prekršajnog zakona 1. i 2. okrivljenik oslobodi od optužbe, podredno presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Žalbe 1. okrivljenog D.Ž. i 2. okrivljenog N.Ž. su osnovane.

 

Rješavajući o žalbama i pregledom spisa predmeta ovaj Sud je utvrdio, da osnovano žalitelji 1. i 2. okrivljenik ističu da je pobijanom presudom počinjena povreda odredbe članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj:107/07, 39/13, 157/13, 110/15. i 70/17.), s obzirom da pobijana presuda ne sadrži odlučnih razloga u odnosu na krivnju 1. i 2. okrivljenika, a sve u svjetlu Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

Naime, prvostupanjski sud je proglasio 1. i 2. okrivljenika krivima da su počinili prekršaj iz članka 4. stavka 1. točke 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

 

Zakonom o zaštiti od nasilja u obitelji, navedenom odredbom nije propisan prekršaj, već nasuprot tome, propisana su samo činjenja koja se smatraju oblikom nasilja u obitelji,

 

Člankom 20. citiranog zakona, su propisane prekršajne odredbe, i prekršaj.

 

Nadalje, kao jedan od oblika nasilja u obitelji propisano je i psihičko nasilje, ali je tijekom postupka odlučno, utvrditi, da li je to psihičko nasilje prouzročilo osjećaj straha, ugroženosti, uznemirenosti ili povredu dostojanstva, te o kakvoj vrsti psihičkog nasilja se radi, a što je prvostupanjski sud propustio utvrditi i obrazložiti, slijedom čega, osnovano žalitelji ističu da je pobijano presudom počinjena bitna postupovna povreda iz odredbe citiranog članka.

 

Navedeno se odnosi na činjenicu da je 2. okrivljenik N.Ž. proglašen krivim što je svojoj unuci rekao: „Kako te nije sramota tražiti od njega novac, kada je platio kaznu od 7.000,00 kuna“.

 

Navedene okolnosti, to jest čin nasilja mora se cijeniti sa stajališta da li je to oblik agresivnog ponašanja propisan odredbom članka 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koji je kao takav uzrokovao bol i patnju žrtve.

 

Nadalje, u pravu su žalitelji kada ističu da u predmetnom slučaju nije ispoštovana odredba 109.a Prekršajnog zakona, te da ovlašteni tužitelj, prije podnošenja optužnog prijedloga protiv 1. i 2. okrivljenika, nije istima uručio pisanu obavijest, a kako je to propisano zakonom.

 

Pregledom spisa predmeta utvrđeno je, da prvostupanjski sud svoju odluku o krivnji 1. i 2. okrivljenika temelji na svjedočkom iskazu, svjedokinje K.Ž., a na kojem se nije mogla temeljiti prvostupanjska presuda, s obzirom da ista nije ispitana sukladno zakonu.

 

Odredbom članka 173. Prekršajnog zakona stavka 1. propisano je da se pri ispitivanju svjedoka u prekršajnom postupku primjenjuju odredbe koje važe u Zakonu o kaznenom postupku za ispitivanjem svjedoka.

 

S obzirom da je ista, dijete, te da je u predmetnom slučaju kvalificirana kao žrtva, morale su se primijeniti odredbe Zakona o kaznenom postupku u odnosu na ispitivanje žrtve, slijedom čega se iskaz dat uz prisutnost djelatnice Centra za socijalnu skrb ne može smatrati valjanim dokazom u predmetnom slučaju.

 

Iz izloženih razloga valjalo je prihvatiti žalbe 1. i 2. okrivljenika i ukinuti pobijanu presudu, te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje u kojem će isti zakazati novu glavnu raspravu na sve navode optuženja, ispitati 1. i 2. okrivljenika, ispitati svjedoke, K.Ž., I.Ž., na zakonom propisan način omogućiti, 1. i 2. okrivljeniku konfrotacijsko načelo i omogućiti im isti pravni položaj tijekom postupka, kao i ovlaštenom tužitelju, otkloniti bitne postupovne povrede na koje se ukazuje ovim rješenjem, izvesti sve druge dokaze koji se ukažu potrebnim, a napose, zatražiti socijalnu anamnezu od nadležnog Centra za socijalnu skrb za obitelj Ž., utvrditi, da li ponašanje koje se stavlja 1. i 2. okrivljeniku na teret, u sebi sadrži oblike nasilja i koje, a nakon toga valjanom ocjenom svih u postupku izvedenih dokaza donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku.

 

Iz izloženih razloga odlučeno je kao u izreci.

 

 

U Zagrebu, 12. listopada 2017. godine

 

 

 

                     Rješenje se dostavlja Prekršajnom sudu u Vukovaru u 6 otpravaka: za spis, 1. i 2. okrivljenika, branitelje okrivljenika i ovlaštenog tužitelja.