- 1 -              I Kž 600/2015-7

Broj: I Kž 600/2015-7

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Damira Kosa kao članova vijeća uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. I. K., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11, 143/12; dalje u tekstu: KZ/97),  odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 27. veljače 2015. broj K-26/2013, u sjednici održanoj 12. listopada 2017., u prisutnosti opt. I. K. uz branitelje, J. M. i Č. P., odvjetnika iz Z.,

r i j e š i o   j e:

Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, ukida se prvostupanjska presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Osijeku, na temelju čl. 452. toč. 5. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08)  odbijena je optužba protiv opt. I. K. da bi počinio kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97. Na temelju čl. 5. st. 2. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10; dalje u tekstu: ZOPOIK) odbijen je prijedlog za oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom u iznosu 7.654.500,00 kuna, dok na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.-5. ZKP/08 te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

Protiv ove presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Optuženik je putem branitelja J. M. i Č. P., oboje odvjetnici iz Z., odgovorio na žalbu državnog odvjetnika i zatražio obavijest  o sjednici vijeća.

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika, a u nazočnosti optuženika i branitelja.

Žalba državnog odvjetnika je osnovana.

U pravu je državni odvjetnik kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.  Nedostatak razloga o odlučnim činjenicama (da se radi o presuđenoj stvari) žalitelj nalazi u izostanku poredbe radnji opisanih u izreci pravomoćne presude sa ovdje inkriminiranim radnjama te nedostatku ocjene „o naravi kaznenih djela, težini zaprijećene kazne, namjeri, predviđenoj sankciji, činjenici da kod kaznenog djela iz čl. 312. st. 1. nema oštećenika kao i da je moguć stjecaj između kaznenih djela …iz čl. 337. st. 4. i kaznenog djela …iz čl. 312. st. 1. KZ/97, te činjenici da se u ovom postupku optuženiku…niti ne stavlja na teret kazneno djelo krivotvorenja službene isprave.“ Nadalje, za državnog odvjetnika su „razlozi o odlučnim činjenicama u znatnoj mjeri…proturječni“ jer „prvostupanjski sud smatra da je optuženik postupao zakonito te da u biti nema dokaza da je počinio kazneno djelo za koje se optužuje“ dakle daje razloge  za oslobađajuću presudu iz čl. 453. toč. 3. ZKP/08 „a što je u suprotnosti s izrekom presude“.

Prema izreci pobijane presude protiv optuženika je odbijena optužba iz osnove u čl. 452. toč. 5. ZKP/08. Kod takve se presude, sukladno čl. 459. st. 10. ZKP/08, sud prvog stupnja neće upuštati u ocjenu stvari već će se ograničiti samo na razloge za odbijanje optužbe.

Obrazloženje pobijane presude koncipirano je na način da sud prvog stupnja razlikuje činjenice koje „nisu sporne“, „sporna pravna pitanja“ i „sporne činjenice“, prenosi sadržaj personalnih dokaza (obranu i iskaze svjedoka) uz ocjenu njihove vjerodostojnosti, prezentira bitan sadržaj dokumentacije uključujući pravomoćnu presudu Općinskog suda u Osijeku broj K-420/2012 kojom je optuženik osuđen zbog kaznenog djela iz čl. 312. st. 1. KZ/97 te zaključuje: „Analizom svakog pojedinačnog dokaza i svih dokaza u njihovoj ukupnosti, utvrđeno je da je opt. I. K. za inkriminaciju koja mu se stavlja na teret već pravomoćno presuđen presudom Općinskog suda u Osijeku br. K-420/2012-54…“ zbog čega je optužba odbijena primjenom čl. 452. toč. 5. ZKP/08. Slijedi podrobna argumentacija o ulozi i obvezi „optuženika u odnosu na radnje koje mu se stavljaju na teret u činjeničnom opisu optužbe“ uz odgovore suda „na sporna pravna pitanja koja se pojavljuju.“

Tako sud prvog stupnja na temelju analize dokazne građe (dokumentacije, iskaza svjedoka Z. R., J. Č. Š.) zaključuje kako „utvrđenje iz činjeničnog opisa optužbe koje glasi "u nakani da sebi pribavi ukupno 9.962 redovnih dionica toga dioničkog društva, nominalne vrijednosti 700,00 kn svaka, a koje dionice pripadaju Hrvatskom fondu …", nema niti stvarno-pravni niti kazneno-pravni značaj u odnosu na opt. I. K.“, da je optuženik „mogao i imao ovlasti podnijeti prijavu za upis statusne promjene pretvorbe društvenog poduzeća P. p.o. u P. d.d., te uz isti dostaviti popis dioničara sukladno rješenju o suglasnosti za pretvorbu od 17. studenoga 1992.g., pri čemu izjave Hrvatskog fonda … o raskidu ugovora s tim dioničarima u tom trenutku nisu imale značaj niti utjecale na njihov status dioničara“ te da optuženik prilaganjem popisa dioničara nije dostavio neistiniti podatak Trgovačkom sudu u Osijeku i da je „za ovo sudsko vijeće nedvojbeno“ optuženik mogao zaključiti ugovore o kupnji dionica. U odnosu na „spornu činjenicu eventualno nastale štete“ prvostupanjski sud navodi da je isto sadržano u „obrazloženju prvog spornog pravnog pitanja“ sa zaključkom da za HPF nije ni mogla nastati bila kakva šteta što da potvrđuje izjava punomoćnika HPF da ne postavlja imovinskopravni zahtjev za naknadu štete.

Prema izloženom razvidno je da sud prvog stupnja „spornim pravnim pitanjima“ naziva činjenične navode o optuženikovoj djelatnosti  koja je temelj optužbe za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 4. KZ/97 pa stoga nema dvojbe da se u pobijanoj presudi na opisani način ustvari analiziraju dokazi i zaključuje o nedokazanosti činjenica (čl. 459. st. 5. ZKP/08) na kojima se zasniva optužba za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti.

Razlozi prvostupanjskog suda za odbijanje optužbe sažeti su na analizu dijela činjeničnog supstrata inkriminacije o radnjama optuženika i M. L. glede kojih su oboje pravomoćno osuđeni za kazneno djelo krivotvorenja službene isprave. Za sud prvog stupnja nije sporna činjenica da je optuženik pravomoćno osuđen za spomenuto kazneno djelo „jer je zajedno s M. L. on sačinio dopis koji je upućen Središnjoj depozitarnoj agenciji, u kojem je neistinito naveo da su sve dionice slobodne i da nemaju tereta, a M. L. sačinila nalog za prijenos podatka iz Registra vrijednosnih papira izdavatelja, te u rubrici "količina otplaćenih vrijednosnih papira" neistinito upisala da je svih 26.251 dionica P. d.d. otplaćena, te potpisala i ovjerila pečatom P. takav nalog, iako svjesna da to nije točno, pa su takav nalog dostavili S. d.d. Z., kao istinit“ (str.10 presude). Unatoč prethodno prezentirane analize dokazne građe i izvedenih zaključaka upravo je dio terećenja iz optužnice, u kojem su opisane i radnje krivotvorenja službene isprave,  „po mišljenju suda, jedini središnji krimen koji se stavlja na teret opt. I. K., u kojem ponašanju su ostvarena obilježja kaznenog djela krivotvorenja službene isprave iz čl. 312. st. 1. Kaznenog zakona/97.“ pa kako je „cjelokupna inkriminacija opt. I. K. i M. L. sadržana u činjeničnom supstratu optužbe i pravomoćne presude Općinskog suda u Osijeku“ optužba je odbijena. Ovakav je zaključak prvostupanjskog suda u znatnom proturječju sa ostalim razlozima presude te proturječju sa njenom izrekom. Naime, kada bi taj dio terećenja bio „jedini središnji krimen“ tada se sud prvog stupnja pri obrazlaganju odbijajuće presude ne bi ni trebao baviti ocjenom dokazne građe radi argumentacije o „ulozi i obvezama optuženika u odnosu na radnje koje mu se stavljaju na teret“ i koje nesumnjivo prelaze okvir radnji sadržanim u kaznenom djelu krivotvorenja službene isprave za koje je optuženik pravomoćno osuđen.

Slijedom navedenog u pravu je državni odvjetnik da se obrazloženje pobijane presude tek dijelom, stoga i nedostatno, odnosi na razloge za odbijajujuću presudu, dok je pretežni dio presude u odnosu na inkriminirane radnje kojima je opisana zlouporaba položaja i ovlasti u cilju pribavljanja znatne imovinske koristi argumentacija za izricanje oslobađajuće presude. Time je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 zbog koje se presuda ne može ispitati što iziskuje ukidanje prvostupanjske presude bez upuštanja u razmatranje ostalih žalbenih razloga.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će iznova provesti raspravu i sve potrebne dokaze te ocijeniti je li optuženik terećen za isto djelo za koje je već pravomoćno osuđen ili se radi o različitoj i većoj količini neprava koja je shodno tome odražena i drugačijom pravnom kvalifikacijom djela, u kojem slučaju nema mjesta izricanju odbijajuće presude primjenom čl. 452. toč. 5. ZKP/08 te će, vodeći računa o nedostacima na koje je ukazano ovom odlukom, donijeti novu zakonitu i pravilnu presudu.

Slijedom navedenog trebalo je, na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 12. listopada 2017.