Poslovni broj: 8 P-74/16-7

                                                                            

       REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U VARAŽDINU

                   B. Radić 2  

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Trgovački sud u Varaždinu, u ime Republike Hrvatske, po sucu toga suda H. W., a temeljem prijedloga više sudske savjetnice I. S., u pravnoj stvari tužitelja Ž. u. z. c. V. ž., OIB: …, iz V., G. 4, zastupanog po punomoćnici, odvjetnici S. S., iz V., H. b. 1, protiv tuženika N. K., vlasnika ugostiteljskog obrta N. K., OIB: …, iz H., L. 21, zastupanog po punomoćniku, odvjetniku B. S. iz L., M. K. 29, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave dana 12. rujna 2017. u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 13. listopada 2017. 

 

p r e s u d i o    j e

 

I/ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku N. K. iz H., L. 21, kao vlasniku ugostiteljskog obrta N. K. iz H., L. 21, OIB: … isplatiti tužitelju Ž. u. z. c. V. ž., V., G. 4, OIB: … iznos od 13.609,14 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. po stopi od 12 % godišnje, a od 01. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za pet postotna poena, i to kako slijedi:

 

-          na iznos od 639,86 kuna od dana 31. lipnja 2013. do isplate

-          na iznos od 1.066,44 kuna od dana 31. srpnja 2013. do isplate

-          na iznos od 1.066,44 kuna od dana 31. kolovoza 2013. do isplate

-          na iznos od 1.066,44 kuna od dana 31. rujna 2013. do isplate

-          na iznos od 1.066,44 kuna od dana 31. listopada 2013. do isplate

-          na iznos od 1.066,44 kuna od dana 31. studenog 2013. do isplate

-          na iznos od 1.066,44 kuna od dana 31. prosinca 2013. do isplate

-          na iznos od 1.066,44 kuna od dana 31. siječnja 2014. do isplate

-          na iznos od 1.066,44 kuna od dana 31. veljače 2014. do isplate

-          na iznos od 1.066,44 kuna od dana 31. ožujka 2014. do isplate

-          na iznos od 1.066,44 kuna od dana 31. travnja 2014. do isplate

-          na iznos od 1.066,44 kuna od dana 31. svibnja 2014. do isplate

-          na iznos od 1.066,44 kuna od dana 31. lipnja 2014. do isplate

-          na iznos od 172,00 kuna od dana 31. srpnja 2014. do isplate

 

 

kao i da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kuna u roku od 8 dana.“

 

              II/ Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.250,00 kuna u roku od 8 dana.

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj je dana 12. travnja 2016. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 13.609,14 kuna s osnove korištenja cestovnog zemljišta kojim upravlja tužitelj od strane tuženika, za potrebe prilaza i priključka svoje nekretnine na kojoj obavlja trgovačku djelatnost, na županijsku cestu.

             

              Nesporno je među strankama da je tužitelj pravna osoba koja upravlja županijskim i lokalnim cestama na području V. ž., te je kao takav nadležni subjekt za sva pitanja korištena cestovnog zemljišta županijskih i lokalnih cesta. Nadalje je nesporno među strankama i to da tuženik ostvaruje prilaz i priključak na županijsku cestu broj 2262 u H. (čl. br. 416/16 k.o. H.), kao i to da je tuženiku dopisom tužitelja od 15.7.2013. dostavljen na potpis ugovor o korištenju cestovnog zemljišta za ostvarivanje prilaza i priključka na javnu cestu broj 2262 u H., a u kojem ugovoru je bila određena površina cestovnog zemljišta koje koristi tuženik i visina mjesečne naknade koju je tuženik dužan plaćati za korištenje cestovnog zemljišta.

 

              Tuženik navodi da koristi samo priključak odnosno prilaz na javnu cestu koji i ako se nalazi na cestovnom zemljištu sastavni je dio javne ceste i na taj dio ceste nadležni ministar nije mogao podzakonskim aktom proširiti plaćanje naknade za korištenje cestovnog zemljišta za prilaz i priključak na javnu cestu, jer ga za to zakonodavac nije ovlastio, pa stoga sud takvu odredbu podzakonskog propisa jednostavno ne primjenjuje i neposredno primjenjuje zakon. Tuženik nadalje navodi da ne obavlja djelatnost trgovine kako se to pogrešno navodi u tužbi te da njegova nekretnina samo graniči sa javnom cestom i on nema drugi pristup ni priključak na javnu cestu, a djelatnost obavlja na svojem zemljištu koje nije cestovno. Osim toga navodi da je stvarni razlog prestanka važenja odredbe podzakonskog propisa prema kojem je bilo propisano plaćanje naknade za prilaz i priključak, a koja izmjena je stupila na snagu 5.7.2014. upravo njegova suprotnost sa Zakonom o javnim cestama i Zakonom o cestama.

 

              U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dopise tužitelja tuženiku, ugovor o korištenju cestovnog zemljišta, izvadak iz obrtnog registra za tuženika (list 6-10), te u sudsku praksu koju je tužitelj predočio. Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga. Temeljem savjesne i brižljive ocjene provedenih dokaza, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. Zakon o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14; dalje u tekstu: ZPP), sud je našao da tužitelj nije dokazao relevantne činjenice, zbog čega je odlučio da je tužbeni zahtjev neosnovan. Pri tome valja uputiti i na odredbu čl. 7. st. 1. ZPP-a prema kojoj su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, te na odredbu čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojoj je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

             

              Sporno je među strankama postoji li pravna osnova tužiteljevog potraživanja kao i to da li je tuženik time što je učinio nespornim činjenicu da mu je tužitelj dostavio na potpis ugovor o korištenju cestovnog zemljišta za ostvarivanje prilaza i priključka na javnu cestu broj 2262 u H., a u kojem ugovoru je bila određena površina cestovnog zemljišta koje koristi tuženik od 54 m2 i visina mjesečne naknade od 1.066,44 kuna, koju je tuženik dužan plaćati za korištenje cestovnog zemljišta, priznao i to da doista koristi površinu od 54m2 cestovnog zemljišta. Dakle sporna je i osnova i visina tužbenog zahtjeva.

 

              Što se tiče pravne osnove tužiteljevog zahtjeva, tužitelj kao pravnu osnovu tužbe ističe odredbu čl. 2. st. 4. Zakona o javnim cestama (NN 180/04, 138/06, 146/08, 38/09, 124/09, 153/09, 73/10) prema kojoj se cestovno zemljište može dati na korištenje fizičkim i pravnim osobama, dok su prava i obveze korisnike po osobi korištenja cestovnog zemljišta detaljnije uređena Pravilnikom o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih djelatnosti na javnoj cesti (NN 119/07 i 39/11 koji je bio na snazi do 6.7.2014.) i Pravilnikom o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta i naknade za obavljanje pratećih djelatnosti (NN 119/07, 91/08 i 39/11). Sukladno čl. 4. st. 1. Pravilnika o korištenju cestovnog zemljišta i obavljanju pratećih djelatnosti za korištenje cestovnog zemljišta i za obavljanje pratećih djelatnosti plaća se naknada što je detaljnije razrađeno u čl. 2. i 5. Pravilnika o mjerilima za izračun naknade za korištenje cestovnog zemljišta i naknade za obavljanje pratećih djelatnosti.

 

              Što se tiče drugo spomenute sporne okolnosti, punomoćnica tužitelja na održanom ročištu tvrdila je da tuženik u odgovoru na tužbu nije osporio ukupnu površinu cestovnog zemljišta koje koristi, a punomoćnik tuženika je pojasnio odgovor na tužbu u smislu da poriče u tužbi navedenu površinu prilaza i priključka koju je koristio.

              Sud zaključuje da je tuženik u odgovoru na tužbu navođenjem „Ad.5. Točno je.“ priznao upravo to što se navodi u toč. 5. tužbe, a to je da mu je dopisom tužitelja od 15.7.2013. dostavljen na potpis ugovor o korištenju cestovnog zemljišta za ostvarivanje prilaza i priključka na javnu cestu broj 2262 u H., a u kojem ugovoru je bila određena površina cestovnog zemljišta koje koristi tuženik i visina mjesečne naknade koju je tuženik dužan plaćati za korištenje cestovnog zemljišta, a da time nije priznao da zaista i koristi u ugovoru navedenu površinu cestovnog zemljišta niti obvezu plaćanja u ugovoru navedene mjesečne naknade. 

 

S obzirom da u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelj predlaže samo uvid u ugovor o korištenju cestovnog zemljišta koji je slao tuženiku na potpis, a koji ovaj nije potpisao, te s obzirom na to da je tuženik osporio površinu cestovnog zemljišta navedenu u ugovoru a o kojoj ovisi visina postavljenog tužbenog zahtjeva, tužitelj nije dokazao činjenične navode tužbe, i to, konkretno, da tuženik koristi prilaz i priključak na županijsku cestu broj 2262 u H. u površini od 54 m2. Stoga je u odnosu na navedenu tvrdnju tužitelja primijenio pravilo o teretu dokazivanja te je tu tvrdnju temeljem odredbe čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 7. st. 1. i čl. 221.a ZPP-a ocijenio nedokazanim. Stoga sud nalazi da je suvišno izlaganje o pravnoj osnovanosti ili neosnovanosti tužbenog zahtjeva, isti utvrđuje neosnovanim i stoga ga odbija.

 

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, prema kojoj se stranci priznaju samo troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a prema kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove, na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje u tekstu: Tarifa) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 110/15; dalje u tekstu: ZSP).

 

Tuženiku je sud priznao trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku odnosno trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kuna, (Tbr. 8. t. 1. Tarife), trošak pristupa na ročište 12.9.2017. u iznosu od 1.000,00 kuna (Tbr. 9. t. 1. Tarife), te na ročište za objavu presude 13.10.2017. u iznosu od 500,00 kuna (Tbr. 9. t. 3. Tarife), zatraženi trošak PDV-a na navedene iznose od 500,00 kuna (Tbr. 42. Tarife), te trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu u iznosu od 250,00 kuna (Tar. br. 1. st. 2. ZSP-a), odnosno ukupno 3.250,00.

 

 

U Varaždinu, 13. listopada 2017.

 

 

                                                                                                                                       SUDAC

 

                                                                                                                             H. W., v.r.

                                                                     

                                                                     

 

 

Uputa o pravnom lijeku:

 

 

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu na Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u Zagrebu, putem ovoga suda i to stranka koja je bila prisutna ili uredno obaviještena o ročištu za objavu presude u roku od osam (8) dana od dana objave presude, a stranka koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude u roku od osam (8) dana od dostave prijepisa presude.

Presuda se u smislu čl. 467. st. 1. ZPP-a može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

 

                   

DNA :

 

1. za tužitelja: po punomoćnicima, odvjetnicima iz Z. o. u. D. Z. i S. Z. Š., V., B. R. 7

2. za tuženika: po punomoćnici, odvjetnici I. M., V., B. R. 6