Baza je ažurirana 08.03.2026. zaključno sa NN 153/25 EU 2024/2679
- 1 - Rev 1823/13-2
|
REPUBLIKA HRVATSKA VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE Z A G R E B |
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. K. iz N. M., koju zastupa punomoćnica S. B., odvjetnica u Z., protiv tuženika A. Z. d.d., kojeg zastupa punomoćnica S. T., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-450/11-2 od 17. listopada 2012., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Metkoviću, Stalne službe u Pločama poslovni broj P-1626/09 od 8. prosinca 2010., u sjednici održanoj 11. listopada 2017.,
r i j e š i o j e:
Revizija tužiteljice M. K. odbacuje se kao nedopuštena.
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici na ime naknade štete s naslova izgubljene zarade iznos od 381,80 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od 16. lipnja 2008. pa do isplate, po stopi koju određuje čl. 29. ZOO, kao i iznos od 22.513,85 kuna na ime troškova liječenja sa zakonskom zateznom kamatom od 27. veljače 2008. pa do isplate po stopi koju određuje čl. 29. ZOO, dok je u preostalom dijelu u iznosu od 1.533,40 kuna tužbeni zahtjev odbijen dok je točkom II izreke naloženo tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana plati parnični trošak u iznosu od 8.120,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja pa do isplate.
Presudom suda drugog stupnja prihvaćena je žalba tuženice te je presuda suda prvog stupnja preinačena u dijelu pod točkom I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na troškove prijevoza i smještaja za vrijeme rehabilitacije na način da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan dok je u dijelu odluke o troškovima postupka pod točkom II. izreke naloženo tužiteljici da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.713,17 kuna u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je podnijela tužiteljica pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. t. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) navodeći da odluka u ovom sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači drugostupanjsku presudu na način da odbije žalbu tuženika i potvrdi presudu suda prvog stupnja, podredno da ukine nižestupanjske odluke i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Traži trošak sastava revizije.
Odgovor na reviziju nije podnesen.
Revizija nije dopuštena.
Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. tog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, primjerice:
1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,
2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,
3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi-osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenog postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovanje novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskoga suda-trebalo preispitati sudsku praksu.
U reviziji iz stavka 2. toga članka stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Dakle, u smislu citirane odredbe čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP za dopuštenost tzv. izvanredne revizije potrebno je da su se kumulativno ostvarile propisane pretpostavke: 1) da je određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg ju podnosi, 2) da se radi o pravnom pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i 3) da su određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužiteljice, majke maloljetnog oštećenika, za naknadom materijalne štete s naslova izgubljene zarade te putnih troškova i troškova liječenja, nastalih njegovim ozljeđivanjem u prometnoj nezgodi za koju je odgovornom utvrđen osiguranik tuženika.
Sud prvog stupnja nakon provedenog postupka polazeći od utvrđenja da je sin tužiteljice, maloljetni oštećenik kao suvozač zadobio u prometnoj nezgodi teške tjelesne ozljede radi čega je liječen operativno i konzervativno u više navrata pri čemu je boravio na stacionarnoj i ambulantnoj rehabilitaciji ocjenjuje da je tuženik dužan naknaditi tužiteljici troškove izgubljene zarade te troškove prijevoza i smještaja u specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju maloljetnog oštećenika, zbog čega u tom dijelu prihvaća tužbeni zahtjev.
Sud drugog stupnja preinačava prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na materijalnu štetu koja se odnosi na troškove prijevoza i liječenja maloljetnog oštećenika ocjenjujući da tužiteljica nije aktivno legitimirana za vođenje parnice te da samo neposrednom oštećeniku (maloljetnom A. K.) pripada pravo na naknadu predmetnih troškova.
Tužiteljica smatra da u donošenju pobijane presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo i to odredbe čl. 1045. i čl. 1095. Zakona o obveznim odnosima.
Pritom u podnesenoj izvanrednoj reviziji postavlja pitanje:
"Pripada li pravo roditelju malodobnog oštećenika na naknadu štete glede troškova prijevoza i smještaja u svrhu liječenja njegovog malodobnog djeteta?"
Revidentica smatra da je navedeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni jer je riječ o pitanju o kojem Vrhovni sud Republike Hrvatske još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.
Međutim, vijeće ovog suda ocjenjuje da naznačeno pravno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni s obzirom na to da je o naznačenom pitanju Vrhovni sud Republike Hrvatske već zauzeo pravno shvaćanje u presudama broj Rev-593/06-2 od 20. veljače 2007. i broj Rev x 807/13-2 od 4. veljače 2014.
U presudi poslovni broj Rev-593/06-2 od 20. veljače 2007. Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo:
"Odredbom čl. 195. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) je propisano da tko drugome nanese tjelesnu povredu ili mu naruši zdravlje dužan je naknaditi mu troškove oko liječenja i druge potrebne troškove s tim u svezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, te da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu ili su mu potrebe trajno povećane ili su mogućnosti njegovog daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene da mu je odgovorna osoba dužna plaćati određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu. Iz navedene zakonske odredbe proizlazi da oštećenik ima pravo na naknadu izgubljene zarade, ali ne i posredno oštećena osoba, a u ovom slučaju to je tužiteljica.
Iz iznijetog slijedi da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su tužbeni zahtjev tužiteljice odbili, jer tužiteljica kao majka oštećenika tj. maloljetnog djeteta nema pravo na naknadu štete u razlici između plaće i naknade koju ostvaruje po osnovu prava na dopust do sedme godine života maloljetnog djeteta. Naime, ona radi njege maloljetnog djeteta trpi posrednu štetu, a pravo na naknadu materijalne štete iz čl. 195. ZOO-a ima samo osoba na koju je upravljena štetna radnja tj. izvorni oštećenik. Zato tužiteljica kao posredni oštećenik (roditelj oštećenika) nema pravo na naknadu tog oblika štete."
Pobijana odluka drugostupanjskog suda utemeljena je na stavu koje je podudarno s navedenim shvaćanjem, pa naznačeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i st. 3. ZPP.
Slijedom izloženog, valjalo je odbaciti reviziju tužiteljice na temelju odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.
Zagreb, 11. listopada 2017.
Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.
Pogledajte npr. Zakon o radu
Zahvaljujemo na odazivu :) Sav prihod ide u održavanje i razvoj.