- 1 -              Revt 527/17-2

 

 

 

 

 

Broj: Revt 527/17-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Željka Pajalića člana vijeća, u izvanparničnom predmetu predlagatelja osiguranja P. z. p., t. i u. M. M. d.o.o. B., R. S., kojeg zastupa punomoćnica A. L., odvjetnica u R., prema protivniku osiguranja V. t. s.r.o., B., R. S., kojeg zastupa zapovjednik broda "S.", kojeg zastupa agent L. p. – t. d.o.o. p. a. M. L., povodom prijedloga za osiguranje novčane tražbine određivanjem privremene mjere zaustavljanja broda „S.", odlučujući o reviziji predlagatelja osiguranja protiv rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4938/2017-2 od 18. kolovoza 2017., kojim je potvrđeno rješenje Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj R1-105/2017-6 od 25. srpnja 2017., u sjednici održanoj 11. listopada 2017.,

 

 

r i j e š i o j e:

 

              Odbija se revizija predlagatelja osiguranja P. z. p., t. i u. M. M. d.o.o. B., R. S., kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskim rješenjem Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj R1-105/2017-6 od 25. srpnja 2017., odbijen je prijedlog za osiguranje privremenom mjerom koji glasi:

 

              "I. Radi osiguranja potraživanja predlagatelja prema protivniku osiguranja u iznosu od 224.000 EUR, na ime glavnog duga te kamatama i troškova arbitražnog, ovog postupka i ovršnog postupka:

 

              1. Određuje se privremena mjera zaustavljanja i zabrane isplovljenja m/b "S." sa sidrišta ispred M. L. osim zbog ulaska u brodogradilište te zaustavljanje i zabrana isplovljenja iz Brodogradilišta L. P. – B. d.o.o., ..., M. L.

 

              2. Ova privremena mjera traje do pravomoćnog okončanja spora kojeg je predlagatelj dužan pokrenuti u roku od 15 dana od donošenja ove privremene mjere.

 

              3. Sud će ukinuti ovu privremenu mjeru i obustaviti postupak osiguranja ako protivnik osiguranja položi na prolazni depozit ovog suda iznos od 264.000 Eura ili dade kakvo drugo osiguranje, ili imovinsku vrijednost u istoj visini uz uvjet da su ta osiguranja, odnosno imovinske vrijednosti raspoložive i prenosive u korist predlagatelja.

 

              II. Ovu privremenu mjeru provest će Lučka kapetanija R., ispostava M. L. koja će brodu oduzeti isprave navedene u članku 860. st. 1. t. 1. PZ-a.

 

              III. Nalaže se V. T. s.r.o. da u roku od 3 dana od prijema ovog rješenja imenuje punomoćnika za primanje pismena u Republici Hrvatskoj, jer će u protivnom punomoćnika za primanje pismena postaviti sud na trošak protivnika osiguranja.

 

              IV. Dužan je protivnik osiguranja naknaditi predlagatelju troškove postupka osiguranja u iznosu od 25.925,00 kn prema specificiranom troškovniku."

 

              Drugostupanjskim rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-4938/2017-2 od 18. kolovoza 2017, odbijena je kao neosnovana žalba predlagatelja osiguranja i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

 

              Protiv ovog drugostupanjskog rješenja reviziju je podnio predlagatelj osiguranja pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku navodeći da odluka u predmetu ovisi o rješenju materijalnopravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni o kojima je Vrhovni sud već zauzeo shvaćanje, ali je pobijana odluka u suprotnosti s njim. Predlažu da revizijski sud ukine oba nižestupanjska rješenja i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

              Protivnik osiguranja nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija je dopuštena, ali nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 112/12, 25/13 i 93/14, dalje: OZ) u vezi s odredbom čl. 841. st. 5. Pomorskog zakonika („Narodne novine“ broj 181/04, 76/07, 146/08, 61/11, 56/13 i 25/15, dalje: PZ) u postupku osiguranja može se izjaviti revizija samo ako odluka donesena u drugom stupnju ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, u skladu s pravilima parničnog postupka.

 

              Iz odredbe čl. 382. st. 2. u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 1 12/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) proizlazi da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude/rješenja ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (izvanrednu reviziju), primjerice: 1) ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova, 2) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem i 3) ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskoga suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznesene tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske, Europskoga suda za ljudska prava ili Europskog suda – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP). Ocjena važnosti postavljenog pitanja uvjetovana je i time je li riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu. Dakle, da bi ovaj sud mogao pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni potrebno je da revizija ispunjava tri pretpostavke dopustivosti: određeno pravno pitanje i određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana te da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu.

 

U slučaju kada reviziji nedostaje bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

              U reviziji predlagatelj osiguranja postavlja pitanja koja glase:

 

              „1. Da li se brod koji plovi pod zastavom zemlje ne-ugovornica Konvencije o izjednačavanju nekih pravila za privremeno zaustavljanje brodova, Brussels 1952 (u daljnjem tekstu Konvencija 1952), može zaustaviti na teritoriju RH, kao države ugovornice, za ne pomorsku tražbinu ako između Hrvatske i zemlje zastave broda (ovdje P.) ne postoji uzajamnost jer P. nije potpisnica Konvencije iz 1952,?

 

              2. Da li se Konvencija o izjednačavanju nekih pravila za privremeno zaustavljanje brodova, Brussels 1952, primjenjuje i u odnosu na brodove države neugovornice temeljem članka 8. st 2. Konvencije?“

 

              Odlučujući o dopuštenosti pitanja postavljenih u reviziji predlagatelja osiguranja, ovaj sud je ocijenio da revizija predlagatelja ima sve zakonom propisane elemente te da je riječ o pravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni u smislu odredbe čl. 382. st. 3. ZPP.

 

              Ispitavši, međutim, pobijanu odluku u smislu odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP - samo u dijelu koji se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, ovaj sud je ocijenio kako revizija nije osnovana.

 

              Iz obrazloženja rješenja nižestupanjskih sudova proizlazi da tražbina predlagatelja proizlazi iz ugovora o zajmu i ne predstavlja pomorsku tražbinu prema odredbi čl. 953. st. 1. i 2. PZ, pa zbog toga nije dopuštena privremena mjera zaustavljanja broda. Ovo stoga što brod čije se privremeno zaustavljanje traži privremenom mjerom vije zastavu R. P. koja nije ratificirala Konvenciju o zaustavljanju brodova iz 1952., pa se (prema odredbi čl. 953. st. 3. PZ) odredbe o ograničavanju privremenog zaustavljanja broda samo za tražbine iz odredbi čl. 953. st. 1. i 2. PZ primjenjuju na strane brodove pod uvjetom uzajamnosti, odnosno onda kad između države čiju zastavu strani brod vije i Republike Hrvatske postoji uzajamnost. Uzajamnost u smislu citirane odredbe znači da se brod koji vije zastavu P. može privremeno zaustaviti u Republici Hrvatskoj radi bilo koje tražbine (ne samo pomorske) ako se i brod koji vije zastavu Republike Hrvatske u P. može radi osiguranja jednake takve tražbine zaustaviti. Kako u odnosima između Republike Hrvatske i P. takve uzajamnosti nema, to nisu ispunjene zakonske pretpostavke za usvajanje prijedloga za osiguranje pa je prijedlog za osiguranje odbijen kao neosnovan.

 

              U odgovoru na postavljena pitanja treba poći od toga da se Međunarodna konvencija za izjednačavanje nekih pravila o privremenom zaustavljanju pomorskih brodova (Bruxelles, 10. svibnja 1952., dalje: Konvencija) koju je ratificirala bivša J. (Službeni list - dodatak Međunarodni ugovori i drugi sporazumi br. 12/0967, dalje: Konvencija), primjenjuje u Republici Hrvatskoj na temelju čl. III Ustavne odluke o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske od 1991. („Narodne novine“ broj 31/91) te da su međunarodni ugovori, koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom, objavljeni i na snazi, dio unutarnjeg pravnog poretka Republike Hrvatske i po pravnoj snazi iznad zakona.

 

              U smislu navedenog Republika Hrvatska smatra ugovornicom Konvencije, pa je u pogledu materijalnopravnih pretpostavki dopustivosti privremene mjere zaustavljanja broda dužna primjenjivati odredbe Konvencije.

 

              Prema čl. 2. Konvencije brod koji vije zastavu države ugovarateljice može biti zaustavljen samo radi pomorske tražbine navedene u čl. 1. točka 1. Konvencije, dok će brod koji vije zastavu države neugovarateljice moći biti zaustavljen na području države ugovarateljice radi pomorskih tražbina iz čl. 1. Konvencije ili druge tražbine za koju nacionalni zakon te države ugovarateljice dopušta zaustavljanje (čl. 8. st. 2. Konvencije).

 

              Dakle, iz navedenog pravila Konvencije proizlazi da se njegove odredbe odnose i na privremeno zaustavljanje brodova zemlje neugovorateljice. Prema shvaćanju ovoga suda, bilo bi protivno (i nelogično) svrsi Konvencije neprimjenjivanje njenih pravila na brod koji vije zastavu države neugovarateljice, jer bi se time dovodilo takve brodove u bolji i lakši položaj nego što ga ima brod koji vije zastavu države ugovarateljice.

 

              Navedena odredba (čl. 2. Konvencije) jasno određuje da se u svakoj državi ugovarateljici može zaustaviti svaki brod koji vije zastavu jedne od država ugovarateljica (samo) za potraživanja iz Konvencije, ali ne za druga potraživanja. Nasuprot tome, primjenom Konvencije može zaustaviti i brod države neugoravateljice i tada primjenjuju sve konvencijske odredbe s izuzetkom čl. 1. koji sadrži taksativni popis pomorskih tražbina radi kojih se brod može privremeno zaustaviti, jer u tom slučaju (čl. 8. st. 2. Konvencije) treba primijeniti pravila lex fori. Ovakvo tumačenje primjene Konvencije osigurava bolji položaj broda koji vije zastavu države ugovarateljice jer se na taj brod ne može primijeniti lex fori, odnosno nacionalni zakon države u kojoj se osiguranje traži (ne može zaustaviti brod za tražbine koje postoje u lex fori, a ne postoje u Konvenciji).

 

              Dakle, odgovor na drugo pitanje (označeno brojem 2.) proizlazi iz pravila Konvencije, ali su shvaćanja nižestupanjskih sudova o neprimjeni ovih pravila nepravilna.

 

              Unatoč tome, odgovor ovoga suda na ovo (drugo) postavljeno pitanje ne može dovesti do povoljnije odluke za predlagatelja, jer je prijedlog za određivanje privremene mjere pravilno odbijen primjenom odredbi nacionalnog prava – odredbi PZ (lex fori), na temelju kojih su sudovi u donošenju pobijanih odluka utvrđivali postojanje pretpostavki (odgovarajuće tražbine koja se može osigurati) na što upućuje relevantna odredba čl. 8. st. 2. Konvencije.

 

              Međunarodna konvencija za izjednačenje nekih pravila o privremenom zaustavljanju pomorskih brodova iz 1952., dopušta zaustavljanje broda zemlje neugovarateljice samo „radi pomorskih tražbina iz čl. 1. Konvencije“ ili „radi druge tražbine za koju nacionalni zakon te države ugovarateljice dopušta zaustavljanje“. Iz navedene odredbe proizlazi da će se dopustiti zaustavljanje broda koji vije zastavu zemlje neugovorateljice i za one „druge“ pomorske tražbine za koje bi to bilo dopušteno primjenom prava države u kojoj je zatraženo zaustavljanje broda (lex fori).

 

              Prema shvaćanju ovoga suda, to bi u primjeni značilo, da se pravo može države u kojoj je zatraženo zaustavljanje broda može primijeniti samo u pogledu „dopuštenja“ i „popisa“ tražbina zbog kojih se može dopustiti privremeno zaustavljanje stranog broda, odnosno u konkretnom slučaju samo odredbe čl. 953. st.1. i 2. PZ, ali ne i druge – one kojima su propisani drugih uvjeti za određivanje privremenih mjera na brodu koji vije zastavu strane države.

 

              U PZ, kao zakonu Republike Hrvatske (države ugovarateljice) su odredbom čl. 953. st. 1. PZ popisane tražbine zbog kojih se može odrediti privremeno zaustavljanje broda (tzv. pomorske tražbine), a to su one koje proizlaze iz: 1) štete prouzročene sudarom broda čije se zaustavljanje traži ili štete prouzročene tim brodom na koji drugi način, 2) smrti ili tjelesne ozljede prouzročene brodom čije se zaustavljanje traži ili koje su nastale u svezi s iskorištavanjem toga broda, 3) spašavanja, 4) ugovora o iskorištavanju broda čije se zaustavljanje traži, 5) zajedničke havarije, 6) tegljenja, 7) peljarenja, 8) opskrbe broda čije se zaustavljanje traži radi njegova održavanja ili iskorištavanja, 9) gradnje, preinake, opravka, opreme ili dokovanja broda čije se zaustavljanje traži, 10) prava posade po osnovi rada, 11) izdataka koje učini zapovjednik, krcatelj, naručitelj ili agent za račun broda, odnosno vlasnika broda ili brodara, a u svezi s brodom, 12) posredničkih provizija ili agencijskih nagrada koje se duguju u svezi s brodom. Pored navedenih tražbine, prema odredbi čl. 953. st. 2. PZ, privremeno zaustavljanje broda može se odrediti i radi ostvarenja pomorskog privilegija ili hipoteke na brodu ili hipoteci slična sredstva osiguranja.

 

              Stoga, u slučaju kada se pred sudom u RH traži zaustavljanje broda koji vije zastavu strane države (ali i države neugovarateljice Konvencije) sud može odrediti privremenu mjeru samo ukoliko se zahtjeva osiguranje tražbine navedene u citiranim odredbama čl. 953. st. 1 i 2. PZ.

 

              Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi da navedena tražbina ne ulazi u krug taksativno navedenih tražbina u citiranim odredbama PZ, pa je (utoliko) pravilna i pobijana odluka drugostupanjskog suda kojim je odbijen prijedlog za osiguranje novčane tražbine od 224.000 EUR koja proizlazi iz ugovora o zajmu, neovisno o tome u kakvu je svrhu taj zajam upotrjebljen.

 

              Uz sve izloženo, ovaj sud smatra potrebnim očitovati se (u odgovoru na prvo pitanje) na potrebu utvrđivanja uzajamnosti kod odlučivanja o prijedlogu za osiguranje privremenom mjerom zaustavljanja stranog broda (odnosno broda države neugovarateljice Konvencije) u primjeni odredbe čl. 953. st. 3. PZ.

 

              Prema shvaćanju ovoga suda, sukladno gornjem tumačenju primjene Konvencije na brod koji vije zastavu države neugovarateljice, u konkretnom slučaju uopće nije dolazila u obzir primjena odredbe čl. 953. st. 3. PZ.

 

              U konkretnom slučaju se s obzirom na međunarodni element osiguranja primjenjuje Konvencija koja u odredbi iz čl. 8. st. 2. određuje da se na brod koji vije zastavu države neugovarateljice primjenjuje nacionalni zakon (lex fori) samo za tražbine zbog kojih se brod može privremeno zaustaviti. To, argumento a contrario, znači da se druge odredbe navedene u tom zakonu (dakle, ništa drugo osim popisa tražbina iz nacionalnog zakona) neće primijeniti kod odlučivanja o prijedlogu za osiguranje zaustavljanjem broda koji vije zastavu države neugovarateljice. Odnosno, druge odredbe lex fori ne mogu imati prednost pred Konvencijom, niti se prije nje primijeniti. Kako u odredbama Konvencije ne postoje pravila o uzajamnosti, onda se takvo pravilo nije moglo primjenjivati u konkretnom slučaju.

 

              Pritom, na pobijanu drugostupanjska odluka bez utjecaja je shvaćanje ovog revizijskog suda iz odluke Gzz 8/1992 od 2. veljače 1999., u kojoj je pogrešno navedeno kako „(…) ta Konvencija, naime sadrži pravila i o mogućnosti zadržavanja brodova i za potraživanja koja nisu privilegirana ako između država ugovornica nema uzajamnosti (…)“, s obzirom na to da se u nastavku te odluke pravilno citira odredba čl. 8. st. 2. Konvencije.

 

              Zbog svega navedenog revizija tužitelja nije osnovana, pa ju je valjalo odbiti i odlučiti kao u izreci ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 393. u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 11. listopada 2017.