- 1 -              Revr 2059/15-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Revr 2059/15-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Šarića člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica J. M., odvjetnica u S., protiv tuženika F. p. d.o.o. iz S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica V. S., odvjetnica u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-1117/2014 od 11. rujna 2014., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-889/2012 od 29. siječnja 2014., u sjednici održanoj 11. listopada 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika se odbija kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I Utvrđuje se da nije dopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu tuženika F. P. d.o.o., S., ... od 09.07.2012. godine kojom odlukom je tuženik kao poslodavac tužitelju M. M. iz S., ..., kao radniku izvanredno otkazao ugovor o radu s 10.07.2012.godine, zbog skrivljenog ponašanja tužitelja.

 

II Utvrđuje se da je dana 10.07.2012. godine prestao radni odnos tužitelju M. M. iz S., ... kod tuženika F. P. d.o.o.o. iz S., ..., a kojim datumom se otkazuje ugovor o radu na neodređeno vrijeme sklopljen 11.06.2004. godine između tužitelja M. M. iz S., ... i tuženika F. P. D.O.O.iz S., ...

 

III Nalaže se tuženiku F. P. D.O.O.iz S. ... da tužitelju M. M. iz S., ..., na ime naknade štete isplati izsno od 39.200,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 10. srpnja 2012. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 8 dana.

 

IV S preostalim dijelom tužbenog zahtjeva tužitelj se odbija.

 

V Nalaže se tuženiku F. P. d.o.o. iz S., ... da tužitelju M. M. iz S., ... nadoknadi parnični trošak u iznosu od 9.675,00 kn, sve u roku od 8 dana."

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda. Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju tuženika i preinačiti pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev odbije u cijelosti uz naknadu parničnog troška, odnosno podredno predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), pobijana presuda ispitana je samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji tuženika iznesenoj u reviziji, u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. To stoga što su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju. Kako pobijana presuda ne sadrži proturječnosti zbog kojih se njezina pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati, to nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP.

 

Navodi revizije u kojima tuženik drukčije ocjenjuje provedene dokaze i daje drukčije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenih u obrazloženju svoje odluke, predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nezakonitom odlukom o otkazu ugovora o radu, utvrđenje sudskog raskida ugovora o radu i zahtjev za isplatu iznosa od 39.200,00 kn na ime naknade štete zbog prestanka radnog odnosa.

 

U tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme,

 

- da je 4. srpnja 2012., kada je provedeno alkotestiranje 23 radnika tuženika, kod tužitelja utvrđena prisutnost alkohola od 0,05 g/kg u izdahu upotrebom Etilometra Acoltest,

 

- da iz nalaza i mišljenja vještaka 0,05 g/kg apsolutnog alkohola u izdahu je moguća maksimalna pogreška aparata, pri čemu se ne može isključiti da je prilikom testiranja tuženika bila u pitanju pogreška aparata,

 

- da je tuženik odlukom o izvanrednom otkazu od 10. srpnja 2012. otkazao ugovor o radu tužitelju zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa,

 

- da je tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava 17. srpnja 2012. koji je tuženik odbio18.srpnja 2012.

 

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su zaključili da prisutnost alkohola kod tužitelja u omjeru od 0,05 g/kg ne predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, odnosno da tuženik nije dokazao u okolnostima konkretnog slučaja postojanje opravdanog razloga za izvanredni otkaz, pa su sudovi primjenom odredbe čl. 108. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09 - dalje: ZR) utvrdili da je otkaz tužitelju bio nezakonit. Nadalje, sukladno odredbi čl. 117. st. 1. ZR sudovi su utvrdili sudski raskid ugovora o radu i naložili tuženiku da isplati tužitelju naknadu od deset prosječnih plaća u iznosu od 39.200,00 kn.

 

Prema odredbi čl. 108. st. 1. ZR poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili neke druge osobito važne činjenice, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

 

Okolnost da je navedenog dana tužitelju na radnom mjestu utvrđena vrijednost 0,05 g/kg apsolutnog alkohola u izdahu, sama po sebi još ne znači da je riječ o osobito teškoj povredi obveze iz radnog odnosa zbog koje bi, uz uvažavanje svih okolnosti te interese obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa tužitelja bio nemoguć, budući da tuženik na kojem leži teret dokazivanja osnovanosti otkaza ugovora o radu, nije dokazao da je tužitelj kritičnog dana konzumirao alkohol, pa s obzirom na to da čak i u situaciji da je tužitelj i konzumirao alkohol, tuženik nije dokazao da bi povreda radnog odnosa zabrane uzimanja alkoholnih pića u tako blagoj mjeri kao u konkretnom slučaju (0,05 g/kg), na bilo koji način utjecala ili mogla utjecati na ponašanje tužitelja na radnom mjestu.

 

Naime, sudovi su na temelju provedenog vještačenja utvrdili da utvrđena vrijednost 0,05 g/kg apsolutnog alkohola u izdahu je moguća maksimalna pogreška aparata, pri čemu se ne može isključiti da je prilikom testiranja bila u pitanju pogreška aparata. Osim toga, sudovi zaključuju da rezultati koncentracije alkohola dobiveni mjerenjem vrijednosti alkohola u izdahu u ovakvom obimu kao u konkretnom slučaju su tek orijentacijski te da bi se pri poduzimanju tako radikalnih mjera kao što je izvanredno otkazivanje ugovora o radu moralo izvršiti i analizu krvi tužitelja, te tek ukoliko bi bila utvrđena koncentracija alkohola u krvi, bi postojale eventualne pretpostavke za otkazivanje ugovora o radu izvanrednim otkazom.

 

Zbog svih tih okolnosti, sudovi su ocijenili, a to prihvaća i ovaj sud, da svaka prisutnost alkohola ne predstavlja razlog za izvanredni otkaz, nego samo ona koja bi predstavljala osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa i zbog koje, uz uvažavanje ostalih spomenutih odlučnih okolnosti, nastavak radnog odnosa radnika kod poslodavca ne bi bio moguć. Kako u konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi tužitelj bio u alkoholiziranom stanju i da bi kao takav predstavljao bilo kakav rizik ili opasnost za sebe ili druge, nisu ispunjene zakonske pretpostavke  za izvanredni otkaz ugovora o radu tužitelja prema odredbi čl. 108. st. 1. ZR te su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja.

 

U odnosu na sudski raskid ugovora o radu i naknadu štete, valja reći da s obzirom na to da je otkaz ugovora o radu utvrđen nedopuštenim i da je sud odredio dan prestanka radnog odnosa s danom 10. studenoga 2012., a kako je zahtijevao tužitelj, ispunjeni su uvjeti za dosuđenje naknade štete prema odredbi čl. 117. st. 1. ZR.

 

Suprotno revizijskim navodi nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da tužitelju pripada naknada štete u visini deset prosječnih mjesečnih plaća pri čemu su uzeli u obzir utvrđene činjenice koje utječu na visinu naknade štete, a to je da je tužitelj dugogodišnji radnik tuženika odnosno njegovog prednika, da se radi o osobi srednje životne dobi  te da tužitelj nakon odluke o otkazu nije imao prihoda za svoje uzdržavanje.

 

Stoga je prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pravilno primijenjeno materijalno pravo, pa je zbog naprijed navedenog valjalo odbiti reviziju kao neosnovanu pozivom na odredbu čl. 393. ZPP.

 

Zagreb, 11. listopada 2017.

 

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.